Ivan Galić: ENGLESKI PACIJENTI

Povezani članci

• Aleksandar Vučić: Uhapsićemo sve koji su opljačkali Srbiju
• Dragan Markovina: Država mora reagovati na Kerumovo pjevanje ustaških pjesama
• Tomislav Jakić: LAKU NOĆ I PUNO SREĆE, HRVATSKA!
• Danas u 12 sati veliki skup podrške ispred Francuske Ambasade u Sarajevu i na Španskom trgu u Mostaru
• Melem, ili čistilište?
• Demokracija zaogrnuta plaštem diktature

Nekako se teško nakon ‘day after yesterday’  faze J.K.-a dalo naslutiti koji će nam sljedeći poltičar/ka, u jednini ili množini, dati misliti. Ne muče nas negativne bilace, insolventnost, zastarjeva li privatizacijom pljačka ili ne, što pokušava udruga Franak, kako da sveučilišta prate potrebe gospodarstva. Hrvate najviše jebu – nećete do ulaska u EU pogodit – soft skills. Ono, kako stisnit’, a ne prdnit’. Fina mehanika. Osjećaj koji je tražen kao i kod pokretanja automobila na uzbrdici a da se ne ugasi. Ono, kako na stadionu formirati svastiku a da te Platini ne sankcionira? Kako biti vrhunski košarkaš sa samo ‘metar i ja bi još’ a nisi Muggsy Bogues? Kako biti direktor državnog poduzeća sa srednjom školom ili lažnom diplomom? Kako reći Srbinu da je četnik a da se ovaj zbog toga ne požali Pupovcu? Kako ne pričati engleski a da te ceo svet razume? Dobro, ne baš ceo svet, već za potrebe ovog teksta – europski parlament. To su neka od pitanja koja svrbe mnoge Hrvate. I ne samo mnogi, nego i statistički Hrvat se pita je li to moguće.

Pipl mast trast as – je bio odgovor. I izgovorila ga je tadašnja promatračica za Europski parlament  Ingrid A. Marinović. Jesmo sad zadovoljni? Jel nam srce na mjestu? Je. Jel se može sve kad se hoće? Može. I nemoj slučajno da mi netko na kraju teksta kasnije plače kako Hrvatska nije zemlja snova, nema američki san, ovo ono. Što su europromatrači promatrali u Bruxellesu već svi znamo. Tko je prvi stao u obranu dotične? Znamo. Koliko košta kartica teksta s prijevodom kad to radi Ingrid? Znamo. Je li nam se zahvalila? Je.

A i mi kao narod smo čudan svat. Sve nas kao nije briga što misli Europa. Peći ćemo mi i dalje rakiju, prodavat sir i vrhnje, mlatiti pedere a kad se desi nešto incidentalno na međunarodnom planu odmah krenu otrovne strelice političkih analitičara, ili u ovom slučaju anglista, kako su to sve fukara do fukare, paraziti na grbači proračuna i napaćenog naroda, politički uhljebi, komunisti ovi oni. Taj engleski je najmanji preduvjet u cijeloj ovoj priči.

Veći je problem što Zoram Milanović taj nemušti diskurs u jednom trenutku ocjenjuje benignim, boljim od minus dovoljan, dok u drugom trenutku reže pupčanu vrpcu i ostavlja Ingrid da padne na guzicu. What the fuck, dude? Ne može se nositi s negativnim reakcijama naroda!? Pa iznio je cijelog jednog Čaćića od predizbora pa dok ovaj nije završio u zatvoru, Bandića i njegove kaznene prijave, e-mailove, prenamjene zemljišta, sukobe interesa. Otkad se to Zoki brine što masa misli? Narod ni njega ne razumije kad se razbacuje latinskim i engleskim poštapalicama. Ča je YouTube klipić kontra Planu 21? Ili se opet ponavlja slučaj Bernardić? Podilaženje prije lojalnosti. Što bi rekla Ruža Hrvatska Tomašić – jadno.

Ne brinite, Ruža klerofašist-samo-pssst! nije u tekstu radi citata. Ona nekako u tekstu pozira kao antipod nesretnoj Ingrid i boljim manirima. Je li govorila ‘sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto’? Je. Nije i neće dati naše generale. Tako je! Sira i vrhnja za sve! Tako je! Pelješki most do Italije? Tako je! Je li protiv ulaska Hrvatske nam jedine u EU na koljenima? Je! I što sad? A, ništa. Shit happens. Evo i nje na listi za Europski parlament.  Licemjerstvo, kažeš. Ma kakvi, čista pragma. Više nećemo samo u tuzemstvu govoriti o svim strahotama unije, nego idemo u samo srce tame, u inozemstvo, pa ćemo na europskoj sceni govoriti Hrvatima što nas sve čeka kad pristupimo tom novom Beogradu. Subverzija, kažeš. Ma kakvi, čisto kenjanje po ruci koja te hrani. Hrabrost, kažeš. Ma kakvi, petnaest tisuća hrvatskih eura.

Nigdje Hrvat ne radi tako dobro nego u tuđini. Nigdje ne možeš tako voljeti domovinu kao u  emigraciji. Nema većeg auditorijuma od Europskog parlamenta pred kojim će Ruža moći podijeliti svoje intimne misli o bolesnim homoseksualcima, ugroženosti Hrvata od nenarodne vlasti, ugroženosti Hrvata od Europe ili priboru za jedenje naših kraljeva. Napokon će netko reći ‘Ne’ naseljavaju afričkih azilanata, ili kineskih, na naše otoke.

Napokon će netko pljunuti na đon toj aždaji, kažete vi. Ružine priče o tome kako ide u Bruxelles propovijedati protiv Europske unije neodoljivo podsjećaju na petparačke priče velikih Hrvata kako svojedobno nisu ulazili u Savez komunista radi privilegija, karijera ili ideala, nego kako bi mrskog neprijatelja trovali iznutra. Samo mislim da je Ruža izabrala krivu crkvu za takvu misu. Pa nije EU skup potpore u Slatini. Biste li vi grizli ruku koja vas hrani?

Bit će joj najteže paziti dok bude s govornice mlatarala pištoljem, pardon, jezikom da joj s ruke ne padne – žuta traka.

Dišpet