IZBJEGLICE U ZAMCI LICEMJERJA

Tomislav Jakić
Autor/ica 30.4.2015. u 09:57

Izdvajamo

  • Pravo pitanje, dakle, ne bi smjelo biti: kako sanirati posljedice izbjegličkog vala, kako spriječiti izbjeglice u njihovom "jurišu" na Evropu, nego kako stvoriti uvjete života koji ih neće tjerati na izbjeglištvo. A financiranje trenutno nužnih i neizbježnih mjera pomoći morali bi preuzeti oni čija je politika do svega čemu danas svjedočimo i dovela. Ne kao humanitarci i dobrotvori, nego kao krivci koji su svoje krivnje i odgovornosti svjesni. Samo, to bi onda bio neki drugi svijet, a ne ovaj u kojemu živimo, zar ne?

Povezani članci

IZBJEGLICE U ZAMCI LICEMJERJA

Rješenje problema nije ni u postavljanju neprobojnih bedema na evropske granice (u čemu će Hrvatska spremno sudjelovati), niti u onemogućavanju izbjeglica da se na afričkoj obali ukrcaju na brodove, kao što je “genijalno” predložio Donald Tusk. Rješenje je u promjeni politike prema cijelome afričkome kontinentu, prema zemljama u razvoju uopće, ali posebno prema svim zemljama u kojima su na vlasti za neke “nepodobni” režimi. Afriku se (baš kao i ne mali dio Azije) mora prestati eksploatirati u vidu nikada proglašenoga, ali realno postojećega neokolonijalizma, odnosno postkolonijalizma. Svijetu u razvoju mora se pomoći da se razvije, a ne gurati ga sve dublje u nerazvijenost, zadovoljavajući se isključivo formom (višestranački sustav izjednačen s demokracijom). Nerazvijenima se mora prestati isporučivati i(li) prodavati oružje, kako bi vodili građanske ili međusobne ratove, a u interesu nekih drugih.

Piše: Tomislav Jakić, Novosti

U tjednu kada su svjetski mediji, pa za divno čudo i hrvatski koji inače sve provincijalnije ignoriraju gotovo sva relevantna zbivanja u svijetu, bili preplavljeni informacijama o zloj sudbini gotovo tisuću izbjeglica, mahom Afrikanaca, koji su našli smrt u vodama Sredozemlja, predsjednik Vijeća Evrope, bivši poljski premijer Donald Tusk, ponudio je “originalno” rješenje. “Najbolje ćemo riješiti taj problem”, rekao je Tusk, “ako izbjeglicama onemogućimo da se ukrcaju na brodove kojima pokušavaju stići u Evropu.”

Ako bi postojao nagradni natječaj za vrhunski cinizam i licemjerje u suočavanju s golemom ljudskom tragedijom, Tusk bi bio nesporni kandidat za prvu nagradu. Jer, zar nije nedopustivo cinično i licemjerno zatvoriti oči pred patnjama milijuna ljudi koje na neki način predstavljaju oni deseci tisuća koji uspijevaju krenuti put Evrope i one tisuće koje na tome putu ginu, ustvrditi kako će problem biti riješen ako im se onemogući da se ukrcaju na brodove? A da se pri tome ne kaže makar i jednu, jedinu riječ o tome zašto ti ljudi bježe, zašto se tako očajnički nastoje dokopati Evrope kao “obećane zemlje”, zašto se predaju u ruke bezdušnim krijumčarima koji će im uzeti i posljednji dolar ili euro i strpati ih u golemom broju na trošne brodice koje su, bez pretjerivanja se može reći, u najvećem broju i osuđene da potonu.

Dosta je analitičara kritički progovorilo o nastojanju da se evropski kontinent, suočen s valom izbjeglica iz Afrike i Azije pretvori u “tvrđavu Evropu”. Jedva da je nekome palo na pamet uz osudu, i te kako zasluženu, te politike, staviti pod povećalo i onu politiku što je u samoj osnovi, u srži cijele tragedije. A to je politika primjene sile sa ciljem nametanja društveno-ekonomskog poretka što je proglašen “bogomdanim”, uz – naravno, jer bez toga stvar ne funkcionira – rušenje dosadašnjih režima i instaliranje poslušnika koji će na višestranačkim izborima dobiti ono što se naziva demokratskom legitimacijom. Takvoj politici svjedočimo – doduše – već desetljećima i tu nisu čisti ni Istok, ni Zapad, ali u posljednjih nekoliko godina ona je sa strane Zapada intenzivirana do gotovo neslućenih razmjera, a posljedice što ih izaziva – pogubne su.

Vojne intervencije sa ciljem promjene režima na dnevnom su redu, bilo da ih se izvodi pod maskom tzv. humanitarnih intervencija (nakon kojih se, a to kao da nikoga ne čudi, humanitarna situacija nimalo ne poboljšava), ili s jasno i javno proklamiranim ciljem promjene unutarnjeg uređenja ove ili one države; naravno zato da bi se odgovorilo želji “naroda” da živi u demokraciji. Ne spominje se, suvišno je i reći, nikada onaj zajednički nazivnik što ujedinjuje sve države i dijelove svijeta koji su doživjeli “sreću” uspostavljanja demokracije pomoću bombi i tenkova, mada je on bjelodan. Riječ je ili o zemljama što su na istaknutim, a to će reći iznimno važnim, geostrateškim pozicijama, ili pak o zemljama s velikim nalazištima energenata – nafte i plina u prvome redu (da će uskoro doći na red i one s povelikim zalihama čiste vode, u to ne bi doista trebalo sumnjati). Ili, prevedeno na jezik svakodnevice: u pozadini svih intervencija, primjene sile, gaženja načela međunarodnih odnosa i potpunog ignoriranja Ujedinjenih naroda (nekada se barem nastojalo dobiti njihov “blagoslov” za takve avanture) leže interesi i profit. Samo to i ništa više od toga. Ali i ništa manje.

Obrambeni savezi, preživjeli relikti hladnoga rata i blokovske podjele svijeta (NATO) pretvaraju se u instrumente najgrubljeg nametanja onih i onakvih rješenja kakva najviše odgovaraju korporacijskim interesima (neki analitičari uostalom i tvrde da Sjedinjene Države danas ne funkcioniraju više kao država, nego kao korporacija). I teško je, ako ne i nemoguće naći državu u kojoj je “uspješno” provedena takva “humanitarna ” ili “demokratska” intervencija, a koja je danas stabilna i sređena. Od Somalije i Sudana (spominje li itko još Darfur i one milijune ljudi koji su tamo doslovno osuđeni na smrt od gladi i žeđi?), preko Iraka i Afganistana, pa do Libije i Sirije. Stanje je takvo da je čak i francuski predsjednik Hollande, mada je Francuska bila jedan od šampiona vojne intervencije u Libiji, morao priznati kako u toj zemlji nakon kampanje bombardiranja i rušenja režima – vlada kaos (kao što je, uostalom, svojedobno i predvidio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić kojega se zbog toga napadalo i optuživalo za simpatije prema diktatorima). No, stanju u Libiji i Hollandeovom priznanju usprkos, žena koja je, izigravajući novovjekog Julija Cezara, smijući se pred kamerama, na vijest o brutalnom ubojstvu pukovnika Gadafija izjavila: “Došli smo, vidjeli smo, i on je mrtav!” brodi prema položaju predsjednice Sjedinjenih Država. S ne malim šansama da ga i osvoji; Hillary Clinton, naravno.

A dotle, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, raste broj očajnika koji u Evropi vide spas od anarhije novouspostavljene “demokracije”, odnosno od građanskog rata, obilno izvana pomognutoga, kojim se “demokracija” želi uvesti. Sve ih je više koji hrle prema Evropi i sve ih je više koji se utapaju u vodama Sredozemlja – muškarci, žene, djeca, cijele obitelji, tisuće njih. Rješenje problema nije ni u postavljanju neprobojnih bedema na evropske granice (u čemu će Hrvatska spremno sudjelovati), niti u onemogućavanju izbjeglica da se na afričkoj obali ukrcaju na brodove, kao što je “genijalno” predložio Donald Tusk. Rješenje je u promjeni politike prema cijelome afričkome kontinentu, prema zemljama u razvoju uopće, ali posebno prema svim zemljama u kojima su na vlasti za neke “nepodobni” režimi. Afriku se (baš kao i ne mali dio Azije) mora prestati eksploatirati u vidu nikada proglašenoga, ali realno postojećega neokolonijalizma, odnosno postkolonijalizma. Svijetu u razvoju mora se pomoći da se razvije, a ne gurati ga sve dublje u nerazvijenost, zadovoljavajući se isključivo formom (višestranački sustav izjednačen s demokracijom). Nerazvijenima se mora prestati isporučivati i(li) prodavati oružje, kako bi vodili građanske ili međusobne ratove, a u interesu nekih drugih.

Cinizam i licemjerje oličeni u pitanju kako spriječiti izbjeglice da stignu u Evropu, moraju biti zamijenjeni iskrenom željom pretvorenom u aktualnu politiku, da pomoć zamijeni intervenciju, da razvoj dobije primat nad formalnom demokracijom, da – napokon – svaki narod ima pravo birati sustav u kojem će živjeti (pri čemu jedina ograničenja smiju biti inzistiranje na ostvarivanju prava i sloboda sadržanih u Povelji i u posebnim rezolucijama Ujedinjenih naroda, poput one o pravima djeteta). Tako dugo dok će razvijeni svijet (mada to nitko od vodećih ljudi toga svijeta nikada neće javno izreći) tretirati zemlje u razvoju i njihove stanovnike kao manje vrijedne, drugorazredne (mada o tome svjedoči Obamina isprika za dvoje Evropljana ubijenih u napadu bespilotne letjelice, ali ne i za brojne “obojene”), tako dugo dok će nerazvijeni svijet biti promatran isključivo kroz prizmu jeftine (često i dječje!) radne snage i tržišta za plasiranje vlastitih proizvoda niže kvalitete, tako dugo – napokon – dok se vodeća zemlja Zapada ne odrekne ambicije da kroji svijet po svojoj mjeri, Sredozemlje će nastaviti biti plava grobnica za sve veći broj ljudi koji će tu – u krajnoj liniji – završiti upravo zahvaljujući tome Zapadu. A razvijeni bi samo malim dijelom sredstava što odlaze na učvršćivanje “evropskih bedema” i na naoružavanje “boraca za slobodu i demokraciju” koji se potom u pravilu pretvore u ogorčene neprijatelje (tzv. Islamska država), sve to mogli spriječiti. I pri tome spasiti od sigurne smrti i sve one nesretnike koji nikada neće ni uspjeti doći do afričke obale.

Pravo pitanje, dakle, ne bi smjelo biti: kako sanirati posljedice izbjegličkog vala, kako spriječiti izbjeglice u njihovom “jurišu” na Evropu, nego kako stvoriti uvjete života koji ih neće tjerati na izbjeglištvo. A financiranje trenutno nužnih i neizbježnih mjera pomoći morali bi preuzeti oni čija je politika do svega čemu danas svjedočimo i dovela. Ne kao humanitarci i dobrotvori, nego kao krivci koji su svoje krivnje i odgovornosti svjesni. Samo, to bi onda bio neki drugi svijet, a ne ovaj u kojemu živimo, zar ne?

Tomislav Jakić
Autor/ica 30.4.2015. u 09:57