Iznajmljuje se duša!

Autor 21.11.2011. u 13:18

Iznajmljuje se duša!

Moja je duša fleksibilna i pokazuje jaka regenerativna svojstva. Njezina apsorbcijska svojstva su zavidna, kao u starinske bugačice. Od potencijalnih klijenata traži se da prilože svoj životopis. Pervertiti i pušači ne dolaze u obzir. Plaćanje unaprijed i u gotovini. Adresa u redakciji

 


I think it’s just elegant to have an imagination, I just have no imagination at all. I have lots of other things, but I have no imagination.
(Merilyn Monroe, Seven Year Itch)

Nešto prije nego što je cio svijet skliznuo u financijsku krizu, kontaktirao me Holanđanin, voditelj neke organizacije, ili nečeg sličnog. Objasnio mi je da je ljubitelj mojih knjiga, te da bi želio organizirati književno veče.
– A vi ćete biti i moderator?
– Da.
– Vi ste književni kritičar?
– Ne, ja sam učitelj tjelesnog odgoja.
– Bavite se, dakle, sportom?
– Ne, kulturnom razmjenom.
– A gdje bi trebalo biti to književno veče?
– U Poljskoj.
– A gdje zapravo?
Holanđanin je naveo ime nekog sela. Nadalje se ispostavilo da Holanđanin u tom selu ima vikendicu, gdje i provodi veći dio godine. Zatim se ispostavilo da vikendice u tom selu posjeduju i neki drugi Holanđani. Onda se ispostavilo da učitelj tjelesnog odgoja zapravo organizira turističke ture za Holanđane, koje vodi po obližnjim poljskim brdima, a zatim ih dovodi u svoje poljsko selo da bi se turisti upoznali s autentičnom poljskom seoskom kulturom. Njegova misija ne sastoji se samo u tome da holandskim turistima proširi znanja o poljskoj kulturi, nego da i lokalnom poljskom stanovništvu obogati svakidašnji život. To obogaćenje sam trebala biti ja. Nesebična aktivnost učitelja tjelesnog odgoja i voditelja organizacije kojoj sam zaboravila ime, već je vrednovana kao originalni oblik evropsko-integracijskih inicijativa.
– Gdje je vrednovana?
– Od strane nekih EU struktura. Nešto novaca dobivamo od njih, a nešto od članarine.
– To ide na vašu mjesečnu plaću?
– Od nečega se mora živjeti – rekao je skromno.
Bez obzira što sam svim srcem bila i ostala na strani evropsko-integracijskih inicijativa, a o međusobnom upoznavanju kultura da i ne govorimo, poziv ljubaznog holandskog učitelja tjelesnog odgoja i poljskog vikendaša odbila sam, što samo govori o mojoj aroganciji i zabrinjavajućem deficitu vizionarske mašte. Ponavljam, bilo je to u pred-kriznim vremenima. Danas bih možda bila otvorenija prema takvim i sličnim prijedlozima.

Da, živimo u kriznim vremenima. Mnogi ljudi traže načine kako da prežive. Mnogim ljudima pritom najčešće padaju napamet ideje lišene originalnosti. U Hrvatskoj su, na primjer, nedavno uhvaćene dvije sredovječne žene (jedna od njih je po obrazovanju politolog) u neuspješnom pokušaju pljačke lokalne banke. Primjer nije loš, ali meni su ipak draži maštovitiji pristupi. Mislim da je elegantno kad netko, čak i u kriznim vremenima, ima mašte. Ja, na primjer, nemam mašte. Možda imam neke druge stvari, ali nemam mašte.

Zato me je nedavno zadivio primjer jednog malog hrvatskog poduzetnika. Čovjek od lokalnih mesara kupuje svinjske uši. Jeftino, dakako, jer svinjske uši baš ničemu ne služe. Onda te uši melje i od njih proizvodi kvalitetnu hranu za pse. A kupaca, bez obzira na krizna vremena, ima mnogo. Valjda ljudi misle kad već sami nemaju pristojan život, neka ga barem imaju njihovi kućni ljubimci.

Jednako me zadivio primjer poznatog kulinarskog šefa Daniela Angerera i njegove žene. Ljudi imaju malu bebu, i žena je, u slučaju da joj ponestane mlijeka, stvorila zalihe. Frižider se ubrzo napunio beskorisnim zalihama, i par je odlučio da od mlijeka napravi sir. Angerer je — napravivši male sendviče od sira, smokava i papra — testirao dobrovoljce. Mnogi su se mrštili. Angererova žena drži da prevladavajući skepticizam prema siru od majčina mlijeka proizlazi iz činjenice da većina ljudi “povezuje sir sa seksom”, umjesto da prihvati činjenicu da “ženske grudi postoje da bi proizvodile hranu”.

Angererovu ideju poduhvatila umjetnica Miriam Simun, autorica umjetničke instalacije The Lady Cheese Shop. Posjetiocima je ponudila sir od majčinog mlijeka, s ciljem da preispita “veze između etike i moderne biotehnologije”. Matt O’Connor, vlasnik londonskog restorana, ima na svome meniju “Baby Gaga”, sladoled od majčinog mlijeka. Cijena jedne porcije je 14 funti. O’Connor smatra da se “na području proizvodnje sladoleda nije dogodilo ništa novo u zadnjih stotinu godina”, i zato dobro plaća žene-donatorice. Jedna doilja skromno je izjavila da ionako ima višak mlijeka, te da joj u recesijskim vremenima ova zarada dobro dođe. Žena je u pravu. Ako ljudi, da bi preživjeli, prodaju vlastite bubrege, krv i djecu, zašto žene ne bi prodavale vlastito mlijeko. Tim više što ga imaju za bacanje.

Neki ljudi su doista maštoviti. Svačega se dosjete. Jer kupaca ima ne samo za majčino mlijeko, nego i za nostalgiju za prošlim vremenima. Litvanci su, na primjer, odlučili da naplate svoje traume iz sovjetskih vremena, pa su strahote sovjetskog komunizma komercijalizirali. U okviru projekta 1984: Drama preživljavanja u sovjetskom bunkeru posjetioci se zavlače u autentični sovjetski bunker dubok šest metara, smješten u nekoj litvanskoj šumi, i izlažu se riziku fizičkih i psiholoških kazni. Posjetioci su spremni platiti da bi ponovo, ili po prvi puta, čuli urlanje sovjetskih čuvara (glumaca) “Dobrodošli u Sovjetski Savez! Ovdje ste nitko i ništa!”

U filmu mađarskog režisera Petera Bacsoa Svjedok (A tanu), iz davne 1969 godine, može se vidjeti komunistički zabavni park, a zbog scene tunela strave i užasa (u kojem iz tame iskaču Marxove, Lenjinove i Staljinove glave izazivajući opći vrisak posjetilaca) film je ostao zapečaćen u sjećanju moje generacije kao brilijantna i emancipirajuća satira na račun komunističkih apsurda. Naravno, film je neko vrijeme bio u bunkeru, a danas je gotovo zaboravljen. Nakon pada Zida tematski komunistički parkovi nikli su u nekim post-komunističkim zemljama, ali kako nema rizika, nisu više ni zabavni, niti emancipirajući. Viliumas Malinauskas je bogati litvanski farmer (uzgaja gljive i puževe) i vlasnik Grutas parka. Grutas park je smješten u šumi pored istoimenoga sela, kamo su prebačeni socrealistički spomenici iz doba komunizma. Posjetioci se mogu slikati u zagrljaju s tonama bronce, koja predstavlja Staljina, Lenjina, Marxa i Engelsa, ili pak sa živim skulpturama, umjetnicima performansa, koji predstavljaju Staljina, Lenjina, Marxa i Engelsa. U Litvi, zemlji katolicizma i bivšeg komunizma, odvija se tržišna drama, pa ostaje da se vidi što je profitabilnije, mrtvi komunizam ili živi katolicizam.

Dodajmo usput da se komunizam s komercijalne točke gledišta začudo još uvijek dobro drži, a njegova prođa najbolja je, čini se, u zemlji bivšeg kompetitora, u Americi, gdje svako malo nikne neka nova književna zvijezda koja će ispovijediti svoje komunističke traume povezane s deficitom banana i toalet papira. Istina, te zvijezde su sve mlađe (i ljepše!), pa s komunizmom nisu ni mogle imati personalni kontakt, ali, tja, i geni su, pored mjesta rođenja, garancija tobožnje autentičnosti. Tržište zna da se neautentična reciklaža traume uvijek bolje isplati od autentičnog iskustva iz prve ruke.

Neki ljudi su doista maštoviti. Londonski kulinarski stručnjak ustvrdio je da se na području proizvodnje sladoleda unazad stotinu godina nije ništa mijenjalo. To nikako ne važi za područje turizma, gdje se maštovite novice događaju svake sekunde. Tako se pojavio tzv. crni turizam (dark tourism), sa specifičnim podgrupacijama. Postoji grief tourism (turisti posjećuju koncentracijske logore, znamenite zatvore, povijesna groblja, mjesta gdje su se odigravale velike bitke, ali i malo mjesto Soham u Engleskoj gdje su ubijene dvije desetogodišnje djevojčice); disaster tourism (turisti posjećuju mjesta velikih prirodnih katastrofa, poharani New Orleans nakon “Katarine” i Tajland nakon tsunamija i sl); zatim poverty tourism (turisti posjećuju mjesta iznimnog siromaštva, Soweto u Južnoj Africi, favele u Rio de Janeiru i sl.); te doomsday tourism (turisti idu na mjesta za koja se pretpostavlja da će ubrzo nestati, poput Galapagosa, Grenlanda, i malih koraljnih otoka, kao što je Great Barrier Reef u Australiji).

Najsvježija turistička grana je politički turizam (www.politicaltours.com), koji nudi upoznavanje s vrućim političkim zonama iz prve ruke. “Političke ture” organiziraju ekskluzivne grupne, ali i personalne posjete Turskoj, Gruziji, Sjevernoj Koreji, Sjevernoj Irskoj, Etiopiji, Kosovu i Bosni. Vodiči su eksperti, poznati historičari, diplomati, profesori, autori nekoliko knjiga, ugledni novinari, a klijenti tko god je spreman da plati. Cijena osmodnevnog boravka u Bosni je 2700 funti. Bosanska tura uključuje ne samo eksperta, uglednog engleskog novinara, nego i upoznavanje s lokalnim političarima, NGO-ima, vjerskim predstavnicima, običnim ljudima i autentičnim žrtvama rata u Bosni. Preživjelim žrtvama, razumije se.

Politički turizam mogao bi za mnoge izmučene zone biti izvor spasonosne zarade. Hrvatska ima bogate resurse, u hrvatskim generalima osuđenima za ratne zločine u Hagu, na primjer. Jedan od njih ima velike tržišne potencijale, kao navodni playboy, bivši legionar, i hrvatski general, kojega bešćutna Evropa smatra zločincem, a mala, ali osjećajna zemlja Hrvatska – svojim herojem. Srpska kriminalna scena ima ogromne komercijalne potencijale, tim više što su u nju upletene znamenite srpske pop-zvijezde i lijepe kriminalke-udovice. Ratni zločinac Radovana Karadžića, koji također sjedi u Hagu, neobično je iskoristiv s turističke točke gledišta. Etničko čišćenje i logori mogli bi u skoroj budućnosti biti inspiracija za otvaranje tematskih zabavnih parkova. Turisti bi uz kartu dobili i svoj etnički čip (Srbin, Hrvat, Bosanac, Albanac, itd.), a onda bi se zabavljali ganjajući jedni druge po terenu zabavnoga parka i čisteći se etnički jedni od drugih. I komunizam bi mogao postati atraktivan. Goli otok, jugoslavenski gulag, ima zbog blage mediteranske klime i dostupnosti neusporedivo veće turističke potencijale od sibirskih logora. Ukratko, ako za išta postoje tržišni potencijali u zemljama niklima iz bivše Jugoslavije, onda je to definitivno – turizam. Bilo bi, naravno, žalosno kada bi marljivi stanovnici tih osiromašenih zona u nekoj budućoj političko-turističkoj industriji participirali samo kao konobari i glumci-epizodisti.

Priznajem da moj interes za ljudsku imaginaciju u kriznim vremenima ima i svoju intimnu stranu. I sama, naime, razmišljam o tome kako da okrenem koji dinar.
Jednom sam upoznalu neobičnu staru gospođu koja mi je postavila luckasto pitanje.
— A kamo vi spadate: u vampire ili u donatore?
— U donatore – ispalila sam u šali.
Danas se pokazuje da je moj tada nepromišljeni odgovor ipak bio točan. Jer ljudi se, prema mišljenju stare gospođe, načelno dijele na dvije grupacije: na “vampire” i na “donatore”. Biti “donator” ne znači da ste automatski u moralnoj prednosti, niti da se time unaprijed svrstavate u kategoriju gubitnika. Možda ste naprosto samo lijeni, pa vam je lakše da pasivno izložite svoju punokrvnu venu eksploataciji, nego da pustite očnjake i aktivno se date na posao.

Kao osoba s “donatorskim” psihogramom odlučila sam da se i ja okušam na poslovnom polju. Moja ideja je možda malo ekskluzivna, ali na sreću nije originalna. Originalnost, kažu tržišni stručnjaci, ionako samo povećava rizik od bankrota. Sve u svemu, odlučila sam da iznajmljujem vlastitu dušu. Svjesna sam činjenice da su vrijednosti duše katastrofalno pale, i da moj poslovni projekt ne pruža mnogo nade u uspjeh. Ali, nikad se ne zna. Vodi me svijetao primjer hrvatskog poduzetnika koji se od neprofitabilnih svinjskih ušiju uzdigao do profitabilne pseće hrane.

Moja je duša fleksibilna i pokazuje jaka regenerativna svojstva. Njezina apsorbcijska svojstva su zavidna, kao u starinske bugačice. Od potencijalnih klijenata traži se da prilože svoj životopis. Pervertiti i pušači ne dolaze u obzir. Plaćanje unaprijed i u gotovini. Adresa u redakciji.

Perspektive in refleksije, Življenje na dotik  (EPK Maribor 2012)

Autor 21.11.2011. u 13:18