JA DOKTORE JESAM LUD, ALI NISAM BUDALA

Ivo Anić
Autor 7.2.2018. u 19:01

JA DOKTORE JESAM LUD, ALI NISAM BUDALA

U zadnje vrijeme slabo spavam. Vrag bi ga znao zašto. Nečista savjest vjerojatno, ali ide to s godinama. I ono što spavam imam noćne more. Ustvari, više ne znam u ovoj potpuno suludoj stvarnosti kad spavam, kad sanjam ili kad sam budan. Jedna od gorih noćnih mora mi je da se budim u uredu psihijatra Gorana Dodiga. Naručen, sve fino, sa uputnicom, problem alkoholizam, depresija, sklonost suicidu, tehnološki višak, izgubljen u prostoru i vremenu, jugonostalgija, upitna spolna orjentacija. Ležim ja tako na kauču i gledam umjetničke slike, Hrvati došli na more, Hrvati došli u more, a nasuprot mene, prekriženih nogu i zamišljena izraza lica psihijatar Dodig. Sijeda brada kao u Freuda, pogled Zlatka Hasanbegovića, modni izričaj onako, jebaji ga, nitko nije savršen.

- Vidim odslužili ste vojsku?

- Jesam, ali onako, preko kurca. Jedva sam čekao da odem doma. Čak sam pokušao sa gay pričom, ali nije upalilo. Jednu sam večer ganjao „kampanjolom“ razvodnika po pisti pa fasovao zatvor. Nisam uspio da me proglase ludim, ali doktore, vjerujte mi, ja to zbilja jesam. Uostalom, da sam normalan poludio bih u ovoj državi, slažete li se?

- Znači, pokušao na početku Domovinskog rata izbjeći mobilizaciju, bez imućnih roditelja, ostao bez inozemstva kako bi bio lišen ratnih događanja u Hrvatskoj.

- Pa sad, nisam jedini. Pokušali su mobilizirati i mnogo mojih sugrađana, ali im nije uspjelo. Čak i gradonačelnika ako se ne varam.

- Četiri mjeseca služio i učio vojne vještine, kaže kako mu je to bilo „izgubljeno vrijeme“ i kako mu nije služilo kao olakšica pri zapošljavanju, za – po – šlja – va – nju, točka.

- Jebem ga ko me posla, da oprostite, doktore. Od tih vještina naučio sam samo kako ne želim rukovati oružjem, kako prati zahode i sto puta sam doktore htio pobjeći. Da sam imao kakve rođake pobjegao bi ja iste večeri. Ali jebiga, nisam. Nije to bilo kao sada, skupiš se fino pa u Irsku, konobariš i boli te kurac. Živiš kao čovjek i jebe te se za Hrvatsku. Bila su drugačija vremena.

- Bili ste mlad, nepromišljen, pun neznanja, prihvaćali ste filozofiju dodvoravanja ljudima bez uzimanja ikakve odgovornosti.

- Bio sam kurac mlad. Imao sam sreću doktore da nisam htio u vojsku, jer nisam gledao HTV, nego čitao Feral. Oni su mi doktore otvorili oči. Za koga ja da gubim godinu života? Ili da mi je dijete gubi? Za Rojsa što farba jaja? Što Todorić nije ili mu sin u uniformi? Nego ste mene našli? Za koga pitam ja vas? Za ove luđake što se naoružavaju do zuba dok im pola zemlje gladuje, a ostala polovica se prazni? Za ove lopove što su nas doveli do ludila? Pa što mislite zašto sam ja ovdje? Zar zato što sam normalan? Lud sam ja doktore, lud ko šlapa, poludio sam u ovih trideset godina mlade nam države jebem je ko je napravi. Poludio skroz. Ja ne mogu više da ustanem bez tableta. Jel otvorim novine mene doktore hvata ludilo, nekontrolirani bijes, pa psujem, ljudi se okreću. Pomagajte doktore ako boga znate, imate li koga van? Da neko ima kakvu birtiju? Radit ću ja za stan i hranu, džeparac, samo doktore da odem iz ove ludnice. Truju nas doktore. Jebe se njih za nas, nemamo mi doktore eura, pa smetamo, od šupe gdje živim napravili bi apartman. Kad nije sezona truju nam vodu, kancerogen nam je zrak i smrdi doktore!

- Uz klasičnu psihozu i manija proganjanja, no vratimo se malo na vašu filozofiju neodgovornosti, očito je prenosite i na djecu?

Doktore moja djeca nisu idioti. Ne prenosim ja njima ništa, oni sami hoće van odavde. Stariji mi baš nekidan kaže doktore, ako zapuca ćale odo ja u tri pičke materine odavde.

- Zašto im niste prezentirali što su njihovi očevi napravili za ovu državu, zašto ih niste naučili domoljublju?

- Kako dragi doktore kad ja nisam napravio ništa. Da je do mene, đava bi je odnija odavno moj doktore. Nisam vam ja baš neki domobljub niti rodoljub. Meni vam to moj doktore ništa ne znači, koliko crno ispod nokta. Jebe se meni za ovu državu. Ustvari može se jebat koliko je duga i široka šta se mene tiče. Ali nisan ja kriv šta je to tako. Samo gledan puno televiziju i čitam novine. Sve šta vidin iz dana u dan je da se ode svakome jebe za svakoga i da svako gleda svoju guzicu. A te ruke na srcu, ajde moj doktore, ja jesam lud, ali nisam tolika budala. Da ga šaljem u vojsku onog generala što sam sebi namješta servise aviona? Pa i moja djeca imaju internet doktore, a bogu hvala, pametni na mamu.

- Znači vi bi svoga sina u slučaju novog rata sjeli u prvi avion da napusti zemlju?

- Ja? Moj dobri doktore, sjeo bi on sam ne bi ga ja trebao posjesti.

- Odakle vam pravo da tako odgajate djecu? Odakle njima pravo da tako razmišljaju, da traže radno mjesto u državi koju ne žele braniti?

- E u tome i jest kvaka dragi doktore. U ovoj komediji od države oni mogu jedino konobarit, a više se isplati konobarit u Irskoj. Branit? Šta bi djeca branila državu kojoj ionako nema pomoći? To je kao da braniš mrtvo magare. Izgleda meni moj doktore da su ova naša djeca pametnija od tebe. A i ja budala od koga tražim pomoć.

I tako se probudim mokar kao da me netko vodom prolio. Pa sve osluškujem gdje sam i gdje je doktor. Pa kad shvatim da je sve to san, odahnem i još u strahu upalim svjetlo. Dobro je. Drug Tito je na zidu, na parkiralištu je stojadin, televizija crno – bijela. Jebem ti noćne more, uzdahnem i pođem se popišat.

Kad u školjci novine. Na naslovnici psihijatar Dodig.

Ivo Anić
Autor 7.2.2018. u 19:01