Jaka oporbena koalicija

Izdvajamo

• Ključna stvar u borbi koja predstoji, borbi koju će iznova morati iznijeti neovisni mediji, kritički raspoložena javnost i društvene mreže, leži u parlamentarnoj oporbi koja je logičan slijed događaja i u velikom postotku vjerojatnost i budućnost SDP-a. Kakva će ta oporba biti, ovisi u mnogim segmentima od njenog čelnog čovjeka i zbog toga su ovi dani presudni za Hrvatsku.

Povezani članci

• BOŽICA JELUŠIĆ: SIC TRANSIT…
• PORUKA ISPOD VEŠALA
• Ko to tamo zvecka oružjem?
• Egoistična psihopatologija političkih elita i njihovih birača
• Navijački urlik sa 14. općeg sabora HDZ-a
• Bandić proveo noć u policiji na Oranicama, slijede novi pretresi i ispitivanje u Uskoku

Hrvatska ne smije ostati bez jake oporbe, Hrvatska je mora imati u jasno definiranoj, socijalno osjetljivoj i ratobornoj ljevici. Hoće li to biti Ranko Ostojić ili netko drugi potpuno je irelevantno. Njen čelnik mora imati program na koji su ukazali intelektualci na čelu sa Markovinom, a jedino ga je usvojio Ranko Ostojić do sada. Ostele kandidate čekamo još da se izjasne po tom važnom pitanju.

Ključni su dani za hrvatsku ljevicu, a mnogi će se složiti i za samu hrvatsku politiku, mada se stvari ne doimaju tako fatalnima i tako presudnima. Mediji prate zbivanja u SDP-u čekajući rasplet situacije koja izgleda poprilično kaotična, kandidata je svaki dan sve više, kao i bezličnih programa koje isti podastiru hrvatskoj javnosti. Analitičari važu i pripremaju vjerojatno dvije do tri opcije s kojima će izaći i pametovati kada stvari budu jasnije, Hrvatska se bavi pregovorima, raspodjelom fotelja i kokošarenjem koje je postalo pravilo nakon parlamentarnih izbora. U samoj stranci, mada se to ne doima tako, stvari se mijenjaju iz sekunde u sekundu i radi se punom parom, lobira se, zbraja i oduzima, ništa čudno za politiku u zadnjih godinu dana i ništa čudno za prioritete, koji su u pravilu privilegija, privilegija preuzimanja, bitno je dobiti unutarstranačke izbore, a nakon toga zbrajati žive i mrtve, obračunati se sa gubitnicima i ustoličiti svoje ljude, nova lica istih starih formi.

Zabavljeni sami sobom zaboravili su na ulogu oporbe što je bilo i očekivano, zaigrani svojim križaljkama propustili su tezgariti na krupnijem planu. Naime, onih pedeset i kusur saborskih zastupnika sasvim je bilo dovoljno za ozbiljne pregovore i neočekivani obrat u novonastaloj situaciji u kojoj se nalazi trenutno HDZ, koji je u svojevrsnoj pat poziciji, barem što se tiče samog Mosta, ali i manjina. Milorad Pupovac demonstrativno je prekinuo pregovore oko šuma i javnih poduzeća i mrtav – hladan izjavio kako je svjetonazorski SDP puno bliže njegovoj blagonaklonosti. Iz samoproglašene oporbene stranke ni riječi i doima se kao da trenutno nema kod kuće nikoga. Zvoni se ali zaludu, obitelj je u podrumu i igra se paint – ball, momčadi su iza svojih pregrada i čekaju na puškometu. Kandidati obilaze gradove i županije, kampanja, ona mikropolitička se zahuktala, dok praktički nikog nema da zbroji barem digitronom koliko sa manjincima, sjebanim Živim Zidom dovraga ima fotelja u makropolitičkoj sferi.

Ključni su dani i ključne se prilike propuštaju unutarstranačkim raskolom, no na takve stvari smo navikli, Hrvatska nije iznad svega za naše političke elite. Iznad svega je borba za vlast i iznad svega je mogućnost koja se otvara, svijetla budućnost i iznenadno upražnjen prostor u kojem se svi vide. A u tom je prostoru i ključ stvari. Prostor kojeg tako silno žele pretendenti prostor je koji se samo još na papiru zove socijal – demokracijom. SDP je stranka koja je u desetljećima za nama izgubila puno više od samog svog predznaka. SDP je stranka koja je izgubila i smisao. Mnogi će vam kazati kako su prijašnjih izbora začepljena nosa zaokruživali SDP kao manje zlo. Mnogi će se složiti da je apstinencija zadnjih izbora krimen i grijeh Zorana Milanovića koji je uvrijedio onaj civilizirani, građanski dio Hrvatske odrekavši ih se u PR spinovima zadnjih dana kampanje.

Mnogi su digli ruke od stranke koja se po svojim načelima trebala svrstati uz obespravljene, uz radnike, uz socijalu, stranke koja se trebala paziti zamke kapitalizma i suprostaviti mu se svim svojim resursima. Korporativni kapitalizam bio je zaštitni znak koalicije predvođene upravo SDP-om i doveo je u konačnici desnicu na vlast, doveo je do rasula samu ljevicu kojoj novonastala situacija nije bila ništa doli živo blato iz kojeg nije bilo povratka. Četiri godine, ukratko, gledali smo SDP kako gubi svoj fundament, gledali smo stranku koja odustaje od svojih temeljnih načela i gledali smo njeno članstvo koje se ili ubrzano raspada ili ubrzano pada pokošeno jednom običnom i poprilično besmislenom diktaturom koja nije vodila zapravo nigdje. Konačan krah i konačnu točku na i (bolje rečeno na u) stavio je sam Zoran Milanović uvlačeći se bestidno glasačima HDZ-a da bi okrenuo negativne statistike u IX. i X. izbornoj jedinici koju je pokušao dobiti pljunuvši dobar dio svojih glasača.

Danas se Hrvatska nalazi u istoj situaciji u kojoj se nalazila i prije godinu dana. Današnja Hrvatska je u vremenskoj petlji koja se ponavlja, s tim da se ne nazire jasna vizija oporbe ni kako bi ona trebala izgledati ako se HDZ i Most dogovore, što je više nego izvjesno, jer je u igri velika opcija u sjeni, sama katolička Crkva. Već godinama Hrvatska nema jasnu oporbu, HDZ kao oporba bio je opstruiranje i čekanje na nove izbore, Hrvatska nema desetljećima jasno artikuliran otpor kapitalizmu i današnja razlika od prošlogodišnje upravo je u mjeri SDP-a koji je samo naizgled i na papiru u koheziji, a nikada nije bio manji.

SDP je u vjerojatno, najvećem rasulu u svojoj povijesti i SDP hoće, budimo realni, ako unutarstranački se odredi krivo snažno utjecati na buduće događaje koji su na pomolu. A na pomolu je vremenska petlja koja se ponavlja, na pomolu je novi Zlatko Hasanbegović u kulturi, nova Bernardica u socijali i novi Košić svakodnevno u medijima. Ako i budu nova lica, matrica će biti stara, s tim da je sasvim moguće i sasvim izvjesno da i stara lica lako mogu nastaviti svoj mandat rušenja svih civilizacijskih i demokratskih normi prozapadnog svijeta. Ključna stvar u borbi koja predstoji, borbi koju će iznova morati iznijeti neovisni mediji, kritički raspoložena javnost i društvene mreže, leži u parlamentarnoj oporbi koja je logičan slijed događaja i u velikom postotku vjerojatnost i budućnost SDP-a. Kakva će ta oporba biti, ovisi u mnogim segmentima od njenog čelnog čovjeka i zbog toga su ovi dani presudni za Hrvatsku.

Hrvatska se nikada do danas nije našla u tako kriznoj situaciji da je praktički dani dijele do raspada upravo te oporbe, oporbe koja je i za vrijeme Zorana Milanovića bila mlaka i bez karizme (čast iznimkama Nenadu Staziću), oporbe, koja bi u liku, recimo Bernardića bila mlada i uljuđena, ali bez garda koji je nasušno potreban Hrvatskoj u mjesecima koji slijede. Upravo iz tih razloga lijevi se intelektualci organiziraju pod Draganom Markovinom da spase kakvu – takvu čast istinskoj ljevici, onoj koja će se svim sredstvima boriti za sekularnu državu. Hrvatska nikada nije bila bliže jednoumlju, legitimnoj (barem tako stoji na papiru voljom jedne trećine građana) izgradnji zemlje po načelima desnice i Crkve, zadiranju u školstvo i fakultete koje je već počelo, zadiranju u temeljna ljudska prava, bračne zajednice, prava manjina i što je najgore – zadiranje u slobodu medija u kojima su ostali još samo internetski portali, njih nekolicina, koji nisu „skinuli gaće.“

Povjesničar Dragan Markovina, koji je inicirao „Prijedlog za novu socijaldemokratsku politiku“ ukazivao je još za vladavine Zorana Milanovića na ključne greške koje se događaju i koje bi mogle imati dalekosežne posljedice za ljevicu, ali i za Hrvatsku grubim zadiranjem vladajućih u sekularnu državu. Svojevrstan očajnički akt spašavanja zadnjih natruha antifašizma ali i zdravog razuma ponukao je intelektualce da se okupe oko programa koji je među ključne točke stavio upravo one segmente od kojih se udaljio SDP postavši potpuno nejasnom i nedefiniranom organizacijom bez pravog cilja. Aktivisti, feministi, Radnička fronta, neovisni intelektualci, svi se moramo ujediniti oko zajedničkog cilja i borbe, podvukli su Zoran Pusić i Dragan Markovina ostavivši otvorenim svaki oblik suradnje sa budućim SDP-om u dokumentu koje je potpisalo pedesetak uglednih javnih imena. Odgovornost koja vodi većoj slobodi, većoj sigurnosti i većoj odgovornosti socijal – demokracije prema onim slojevima društva koji su zapostavljeni, zaštitu temeljnih ljudskih prava i civilizacijskih standarda, veću socijalnu pravednost i njegovanje kritičkog duha podvukli su u svom programu naglasivši da su to odrednice od kojih se, barem do sada, distancirao SDP postavši politički besmislen.

A taj besmisao nastavili su i kandidati koji ove dane iznose svoje programe. Tonino Picula SDP vidi kao modernu proeuropsku stranku koja ne bi trebala ulaziti u oštre sukobe sa kolegama iz HDZ-a, stranku koja se istina treba umiti i oprati zube, ali nikako ih naoštriti, a tako je slično vide i ostali, svi osim jednog.

“Moja je Hrvatska sekularna Hrvatska i branit ću je”, poručio je Ostojić članovima i simpatizerima SDP-a okupljenima u vidikovcu nebodera na središnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ranko Ostojić, rezerva sa klupe, konačno je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. “Jedan čovjek nije stranka”, nastavio je Ostojić, koji smatra kako će novi predsjednik SDP-a morati riješiti problem nedostatka komunikacije, nesloge i “bijega od odgovornosti unutar same stranke”, te pojasnio kako će se članovi Glavnog odbora i županijskih odbora SDP-a birati regionalno, kako bi u stranačkim tijelima bile zastupljene sve lokalne organizacije. Ostojić jamči i ravnomjernu zastupljenost spolova na SDP-ovim kandidacijskim listama. Činjenicu da SDP na listama za Sabor nije poštovao tzv. žensku kvotu nazvao je sramotnom te poručio da će, ako treba, uvesti i “zip model”, odnosno osigurati da se na stranačkim listama naizmjence kandidiraju muškarci i žene.

Antifašizam treba živjeti iz dana u dan i antifašizam mora biti stup i osnova SDP-a, poručio je okupljenima Ostojić. Ranko Ostojić tako je jasno i glasno potvrdio ono što smo uostalom odavno znali, da je jedini i istinski stup današnje oporbe koja se urušila sama od sebe. Ako mu imputiraju da je Milanovićev kadar i da će nastaviti voditi stranku na sličan hijerarhijski, monoteistički način, ako mu nabijaju na nos „gdje je bio do sada“ i ako ga drže za poprilično ekstremnog, a time i štetnog SDP-u osobnog sam mišljenja da su u krivu. Upravo današnjoj Hrvatskoj i današnjoj oporbi treba takav jaki lider, ali ne lider tipa Zorana Milanovića, egoističan i ratoboran na krivi način. Današnjoj Hrvatskoj potreban je lider oporbe ratoboran na način usmjeren na vlast.

I to mislim ne zbog toga što Ranko Ostojić ima takav stav, već zbog toga što ga njegovi oponenti nemaju.

Hrvatska je u ozbiljnoj političkoj krizi, mada se stvari ne doimaju takvima. Hrvatska već mjesecima nema stabilnu vladu i vrlo je izvjesno da je još dugo neće ni imati. Hrvatska je pred novim eksperimentima sa starim natruhama i Hrvatska je trenutno zemlja u kojoj još uvijek sija turističko sunce, zemlja u kojoj izbjeglice nisu pred vratima i zemlja koja prividno funkcionira. Kada bude jasna politika koja će biti u dlaku ista kao i ona koja na je dovela u parlamentarnu krizu, kada na sunce dana izađu nove afere i novi skandali, Hrvatska mora imati jaku, jasno svjetonazorski, sekularno i čvrsto definiranu oporbu koja će preuzeti odgovornost, zaštititi proganjane od vladajućih i temeljno ljudsko pravo na građanski neposluh. Hrvatska mora imati jak i beskompromisan stav u zaštiti svega onoga na što će uskoro krenuti pomahnitali popovi i zajapureni desničari pušteni sa lanca u sprezi sa krupnim kapitalom i korporacijama koji stoje iza cijele te šarade.

Hrvatska tada mora imati glas razuma, ali i čvrst stav, beskompromisan na svaku nepravdu posebno prema socijalno ugroženima i prema radnicima, Hrvatska mora imati jasno podvučenu granicu tolerancije na fašizam, rasizam i reafirmciju ustaštva koje šokira uljuđeni dio Europe već godinu dana. Hrvatska tada, a to vrijeme će doći kao brzi vlak, mora imati jakog oporbenog čelnika (ne diktatora već jakoga u smislu karaktera), koji će znati okupiti ljevicu i njen intelektualni dio, čovjeka koji se neće bojati, niti će biti premlad, čovjeka koji će hrabro ući u okršaj sa desnicom ne ostavljajući pritom neovisne novinare da se sami bore pod pritiskom korumpiranog sudstva, kontaminiranih medija i linča tužbi kojima su već izloženi Tomić i bivši novinari Ferala. Taj karakter, ali i prijazno i ljudsko lice Hrvatske Ranko Ostojić je pokazao za vrijeme izbjegličke krize, kao što je pokazao dosljednost i u svom programu kojim planira voditi stranku u budućnosti. No ponavljam, ako zbilja prihvati Draganove sugestije i pruženu ruku za zajedničku borbu.

Hrvatska ne smije ostati bez jake oporbe, Hrvatska je mora imati u jasno definiranoj, socijalno osjetljivoj i ratobornoj ljevici. Hoće li to biti Ranko Ostojić ili netko drugi potpuno je irelevantno. Njen čelnik mora imati program na koji su ukazali intelektualci na čelu sa Markovinom, a jedino ga je usvojio Ranko Ostojić do sada. Ostele kandidate čekamo još da se izjasne po tom važnom pitanju.

Ostali bi trebali barem pročitati taj program intelektualaca. Ne zbog sebe, već zbog Hrvatske i njenih građana koji više ne žele glasati za SDP začepljena nosa birajući manje zlo.