JE L’ JA OVO SANJAM IL’ JE STVARNO BILO?

tačno.net
Autor 30.8.2016. u 13:13

Izdvajamo

  • Pokušavaju li opet da me uvuku u taj začarani krug?! ... Nanovo se otimam - nemirnog tijela, ubrzanih otkucaja srca, kratkoga daha, preznojena - kao u noćnoj mori. Što sam?! Gdje sam?! Prošlost ili sadašnjost?! ... Jamais vu ili deja vu?! ... „I rat je varka”, izustih. „Svi ste vi pastiri i svako od vas odgovarat će za svoje stado.”

Povezani članci

JE L’ JA OVO SANJAM IL’ JE STVARNO BILO?

Pokušavaju li opet da me uvuku u taj začarani krug?! … Nanovo se otimam – nemirnog tijela, ubrzanih otkucaja srca, kratkoga daha, preznojena – kao u noćnoj mori. Što sam?! Gdje sam?! Prošlost ili sadašnjost?! … Jamais vu ili deja vu?! … „I rat je varka”, izustih. „Svi ste vi pastiri i svako od vas odgovarat će za svoje stado.”

Piše: Amra Delić

Draga omladino,

Drugovi i drugarice,

Dame i gospodo,

Drage kolege i suradnici,

Drage sestre i braćo,

Ljubljene komšije i susjedi,

Draga rodbino i prijatelji,

Dragi muslimani, katolici i pravoslavci,

Dragi agnostici i ateisti,

Dragi Bošnjaci, Srbi i Hrvati,

Dragi pripadnici manjina i Ostali,

Četnici, ustaše i balije,

Dragi individualci,

Zjenice oka mog,

Evo mene opet u posjeti vama. Kako ste mi? Zdravi? Bolesni? Zatrovani? Umorni? Iscrpljeni i gladni? Kročili u „tuđi mozak” ili još uvijek čeprkate po svom? Ili, pak, ispranog mozga -lobanja zveči? Kakogod. Nije li došlo vrijeme za buđenje i/ili za liječenje? Štogod odabrali – i jedno i drugo je dobro. Samo mi nemojte reći da sanjam…

Scena prva: priča o trećem entitetu, referendumu, bosanskom jeziku…

… Da, da … Razumijem. Zvuči poznato da – viševjekovni zatočenici prošlosti – utemeljene na zloupotrebi psihologije mase (grupe, krda, stada) i kultu ličnosti, nemaju kapacitet za to (ozdravljenje). Pa, dobro, poštujem vaš izbor. Mučite se i dalje u circulus vitiosus kolektivne uživljenosti u ulozi žrtve, koja katkad biva začinjena i dozom mitomanije. Ima tu i elemenata agorafobije, inače se ne bi plašili izlaska na čistinu. Vi, koji ste se odlučili za taj nivo svijesti očito da ne možete više dobaciti. Ta, nećemo se siliti. Razumijem i da je to zbog anksioznosti koju osjećate (strah da ću ostati sam ako se ne priklonim grupi, narodu, masi, rulji) – ratno-huškačka propaganda (nekad) i predizborna retorika (sada) čuda cine – ne smije se ni misliti svojom glavom. Fabrikanti etno-nacionalizama, također iz straha (od gubitka vlastitih pozicija moći), u svrhu konsolidacije glasačke mase kliču: „Zbijte se u redove! – Jedan uz drugoga! – Za više ciljeve! Tobože, nacionalni interes je u pitanju … Stvarno!?!?!?

Vidim da neki se postrojavaju, a neki prestrojavaju. Taj viši cilj, na brdovitom Balkanu koji, zbijeni u torove, činite još rovitijim i ranjivijim, postao je sinonim za ljudsko zlo, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, genocid i sveopću kulturu nasilja. Uzvišeni cilj koji je, summa summarum, „zlatne kašike” jedino donio nekolicini vlastodržačkih porodica/familija/obitelji pa tako danas posjeduju i svoje privatne države, a čiji su podanici ostali zavijeni u crno. Istina, neki od njih i u Hagu.

„I rat je varka”. Reći ćete da sanjam. Jamais vu vs deja vu. A, u kojem stanju ste vi, pitam ja vas?

Radi podsjećanja, jamais vu karakterizira prekid logičke konekcije između čula (percepcije sadašnjosti) i pamćenja (prošlih događaja) – iako od ranije dobro poznata, identična situacija sada se čini potpuno nepoznatom, novom, i postaje vam sve privlačnija. Bez obzira što tu nema logike. Stvara se prividni osjećaj oslobađanja, jer napuštate (raz)um, pozdravljate se s mozgom. Niti šta mislite. Niti (su)osjećate. Tako je to kad vas „uspavaju”, anestetiziraju, pa ne znate ni da ste bolesni. Srećom, moje logičke veze su ostale sačuvane. Pamtim, jer sjećanja su još živa i sve mi je dobro poznato. Nije privid, i ne da mi se to samo čini. Moja prošlost me ne straši i ja sam se s njom spremna suočiti u svakom trenutku: sada i ovdje (sadašnjost), kao i onda (prošlost).

Scena druga: „Niko ne sme da vas bije!”

U školi su me učili psihologiji mase te psihoanalitičkim konceptima: „narcizam malih razlika”, „izabrana trauma”, koncept stvaranja neprijatelja i dehumaniziranja žrtve, a čitala sam mnogo i o načinima na koje se isti mogu zloupotrijebiti. Rašković i Karadžić, na njima svojstven način, abuzus tog znanja demonstrirali su i u praksi preko svojih satelita. … „Razvucite im pamet!” … Dakako, samo oni koji nemaju „anomaliju pamćenja”, prisjetit će se kako je iskustveno izgledao taj pokušaj „razvlačenja”… Na nesreću, iste i/ili slične prakse proširiše se na sve strane, posvuda. Saznavajući o povijesti iz različitih izvora (!) shvatila sam i na koje se sve načine manipulira i spekulira historijskim faktima, dokle seže zloupotreba nacionalnih osjećanja i kakva sve može biti (zlo)svrha mitova, „historiografskih ratova”, epske poezije, medija, kulture… Sjetih se virulentnosti metoda Hitlera i Gooebelsa, i ne tako davno, s jasnom namjerom oživljene „izabrane traume” Kosovskog boja inih koji pod plastom narcističkog osjećanja ugroženosti velikogrupne (narodne/nacionalne) superiornosti i svetosti, potaknuše i rasprhnuše sjeme tzv. vjekovnih interetničkih mržnji, dok su u to vrijeme, tek ponegdje u Bosni i Hercegovini vladali uglavnom neznanje i predrasude o „drugome”, a nikako ne mržnja.

… Ako se dobro sjećam, negdje piše da se i živina i stoka daju namamiti i pripitomiti sjemenkama, raznim zrnevljem. Pogotovu ako su gladni. Tad je lakše njima manipulirati… Tako je i s dvonošcima … Krenu postrojavanje na sve strane. Masa je masa, k’o što stado je stado  – u masi inteligencija kolektiviteta nadjačava individualnu. Sjetite se na tren navijačke atmosfere na fudbalskim stadionima. I kako vas ona ponese i/ili zanese. Ili onog treniranja strogoće (autoritarnosti) metodom „ispiranja mozga”, kao u vojsci, kako su mi to nekad prepričavali školski drugovi i kolege s faksa. Pa, ko hoće da bude k’o stoka, gladan ili ne, sa ili bez mozga, samome sebi stran, tuđi, neznan, onda neka ga sa/za stadom. I nije mu mjesto drugdje no u toru. Plaši se sam. A i ne mora se misliti svojom glavom. Šta sad mi tu možemo? Povrh svega, tamo niko ne smije ni da ih bije. Sigurnost zagarantirana.

Scena treća: „Strani faktor”

Naravno, uopće ne sumnjam da su i drugi od početka pomagali da se (prokleto) gladna i ona (krvi) žedna usta sa ovih prostora nahrane i napoje. Kažu da postoji i međunarodna doktrina koju valja poštovati prilikom pružanja pomoći, kao kod ljekara medicinska, a to je da se najprije napravi trijaža, tj. selekcija najugroženijih (ko li ono bješe?) – kako bi im se blagovremeno pružila neophodna pomoć i omogućilo preživljavanje. Udesi se nekad nekako i to da ona „druga strana” čak i najvećem neprijatelju mora pomoći. Uz pristojnu nagradu, naravno. Ali, ni to ne može svako. Znate, imaju škole u kojima se to posebno uči. A i zatvor je jedna vrsta škole. Kakogod, ni u te škole ni iz tih škola ne može se baš svakako. I tu je na snazi selekcija – čak i oni definiraju inkluzivne i ekskluzivne kriterije… Koga li ono nekoć, nekad izabraše? 

… Sanjam ja dalje kako se uz pomoć podobnih (iliti odabranih) expatriota i nazovi patriota, i onih svetih i presvetih i manje svetih, kuha otrovna kašica za gladne u loncu megalomanske međunarodne kuhinje, tako da u njemu nema šta nema, sve sami bućkuriš sastavljen od raznoraznih mitova, diskutabilnih interpretacija faktografskih činjenica, živopisnih spletki, konfabulacija i kognitivnih distorzija, dok se uokolo širi težak vonj autoritarne želje za (nad)moći… Ne pomože tu ni „United Nothing” – mislim se ja – „Ujedinjeno NIŠTA” kako jedan bivši holandski vojnik nazva UN. Koja farsa!? Oni koji su došli kao nekoga da štite, pobjegoše i sami glavom bez obzira. Pokunjeni i posramljeni…

A, onda, nasta tišina… Osluškujem je… Sama sam, od nekih možda i „drugačija”. Pa, ipak, obuze me strah, panika, ali ne želim u to „gladno” stado. Makar me i prebili. Reći ćeš da sam klaustrofobična, ali ne marim. Nije li ČOVJEK (čitaj: onaj koji za sudiju uzima RAZUM) – po svojim racionalnim potencijalima, slobodnom voljom i slobodom izbora izdvojen od ostalih vrsta? „O, vi, razumom obdareni”, „razum se pokorava onome ko njime zavlada”, a  kad se, umjesto općem dobru u Prostranstvu i Veličanstvu Njegove Kreacije, prepustiš ljudskom prokletstvu (želja za moći, strast i neutaživi prohtjevi) u uskogrudome toru, onda nisi ništa drugo do li „sluga zablude”. Otuda, onaj ko sa „srca skine katance”, ne povodi se slijepo, i ne trpi okove, stege… E, da! Sjetih se i ovoga, neki koje poznajem i koji imaju to iskustvo, rekoše mi da torom vladaju  mračne sile te da je tamo jako hladno. A i tama je. Ja, pak, preferiram svjetlost… Evo je, upravo dolazi! Osvit je zore. Krupnim koracima i raširenih ruku kao krila, hrleći joj u susret, nazirem obrise prostora u kojem su obzorja šira, i gdje se punim plućima više i lakše diše, i gdje se čistom dušom ljepše, dublje i plemenitije jeca i kliče – gdje sloboda je neorobljena. Krasno li je ovo buđenje iz sna, pomislih. Lijepa li je i ova SLOBODA!

Najednom, u daljini, čujem neki zamor?! Zastanem u ehu koji odzvanja kao „flash-back”: … „Niko ne sme da vas bije!”… „Strani faktor!?” „Mi smo drevni ratnici”… „Za dom spremni!” „Prsluke s bombama pripremajte!”… „Tucite ponovo … s jedne i druge strane … Tucite da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu!” – Razumem!” … Pokušavaju li opet da me uvuku u taj začarani krug?! … Nanovo se otimam – nemirnog tijela, ubrzanih otkucaja srca, kratkoga daha, preznojena – kao u noćnoj mori. Što sam?! Gdje sam?! Prošlost ili sadašnjost?! … Jamais vu ili deja vu?! … „I rat je varka”, izustih. „Svi ste vi pastiri i svako od vas odgovarat će za svoje stado.” …

Konačno, dok trljam oči, i (raz)um i pogled mi se (raz)bistri. Je l’ ja ovo sanjah il’ je stvarno bilo?

tačno.net
Autor 30.8.2016. u 13:13