Je li riječ »stranka« muškog roda?

Predrag Lucić
Autor/ica 24.8.2016. u 09:27

Je li riječ »stranka« muškog roda?

Na izbornim listama Demokratske stranke žena naći ćete preko 40 posto muškaraca. Žene nemaju problema sa svojim muškim kandidatima. Jer oni su – kažu dame – »osviješteni ljudi koji znaju da je došlo novo vrijeme, vrijeme za žene«. U najvećim hrvatskim strankama vrijeme za žene ne samo da još nije došlo, nego teško da će ikada doći…

Piše: Predrag Lucić, novilist.hr

Ako se niste pomnije zagledali u pravovaljane kandidacijske liste za predstojeće izbore, prošloga tjedna objavljene na mrežnim stranicama Državnog izbornog povjerenstva i u svim dnevnim novinama, možda će vas iznenaditi podatak da je Demokratska stranka žena za zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru kandidirala 43,75 posto – koga ili čega? – muškaraca.

Ženska stranka je, eto, takva da poštuje »mušku kvotu« od minimalnih 40 posto kandidata, na koju je obavezuje Zakon o ravnopravnosti spolova, premda predsjednica DSŽ-a Marija Maja Jelinčić i njezine stranačke kolegice taj zakon smatraju »kontradiktornim, diskriminirajućim i besramnim«. Što god mislile o zakonu, na svaku su listu stavile barem po šest muškaraca, a na jednoj su – onoj dijasporskoj – pripadniku spola koji se u suvremenoj hrvatskoj teologiji naziva prvotnim dodijelile prvo mjesto. Pa neka im kao pravi kavalir pomogne nositi bar jednu nominalno žensku listu.
U Demokratskoj stranci žena nemaju problema sa svojim muškim kandidatima. Jer su oni – kažu dame – osviješteni ljudi koji znaju da je „došlo novo vrijeme, vrijeme za žene».

U mnogim drugim strankama, posebice u onim dvjema najvećim, vrijeme za žene ne samo da još nije došlo, nego teško da će ikada doći.
Sjetit ćete se možda da je predsjednik SDP-a još početkom srpnja na sav glas obećavao da će njegova stranka ovaj put držati do »ženske kvote« i na kandidacijske liste staviti minimum 40 posto pripadnica podzastupljenog spola. I tog se obećanja Zoran Milanović – valja priznati – čvrsto držao sve dok nisu sastavljene kandidacijske liste. Tada se, međutim, ispostavilo da je stranka pod vodstvom dečka koji obećava samo djelomično ispunila obećanje, i da je »ženska kvota« dosegnuta na samo četiri izborne liste Narodne koalicije. Valjda zato što socijaldemokrati, seljaci i umirovljenici više drže do narodnih običaja nego do civilizacijskih stečevina poput ravnopravnosti drugarica i drugova.

Koliko je Milanovićevo obećanje da će u sastavljanju spolno ravnopravnih kandidacijskih lista sudjelovati Forum žena SDP-a bilo ozbiljno, svjedoči izjava Gordane Sobol, predsjednice Foruma, da je po tom pitanju nikada nitko nije kontaktirao.

Ni Hrvatska demokratska zajednica kao najbrojnija politička stranka – koja bi po zakonu velikih brojeva u svome članstvu trebala imati više žena negoli mnoge druge stranke muških članova – nije uspjela zadovoljiti zakonom propisanu »žensku kvotu«. Njezin se novi predsjednik Andrej Plenković – od čije se uglađenosti i civiliziranosti pokušava stvoriti novi stranački instant-imidž – s tom činjenicom javno suočio na predstavljanju programa i kandidata u I. izbornoj jedinici.

»Ovdje smo ispunili žensku kvotu«, pohvalio se predsjednik HDZ-a i nositelj kandidacijske liste u toj jedinici, da bi odmah potom skrušeno dodao: »Nažalost, to nismo uspjeli u drugim jedinicama.« Čuj: nisu uspjeli?! Znači li to da su se upinjali i trudili, pa na koncu sagorjeli u mukotrpnim pokušajima da na svaku listu od 14 kandidata uguraju po šest žena? U čemu je tajna tog neuspjeha: u tome što nisu pronašli dovoljno kandidatkinja ili u tome što se u stranci smatra da je i toliko žena, koliko ih se uspjelo progurati na liste, ustvari previše?

Jesu li HDZ-ovke bile načelno nezainteresirane za Plenkovićeva nastojanja da ispuni »žensku kvotu«? Ili im je djelovao neuvjerljivo dok ih je nagovarao da se upuste u zajedničku izbornu avanturu? Jesu li ga promućurnije stranačke kolegice već nakon prvih obećavajućih riječi pročitale i shvatile da fini gospon preko njih samo želi udovoljiti zakonskim propisima? Ili je komunikacija pucala odmah nakon upoznavanja?

– Čujte, draga Barica, ja bih vas jako volio vidjeti na listi…

– Slušaj ti, Andrija, dabili Andrija: nisam ti ja nikakva Barica! A ako si mislio da sam ista ko Barica, ljuto si se prevario! Slobodno si ti na tu tvoju listu metni i Baricu i slične fufe, pa se listajte do mile volje! Ja sam poštena žena! I za tvoju informaciju: zovem se Marica.

Pa ako je i bilo takvih nesporazuma, zar je to razlog da predsjednik HDZ-a odustane od borbe za ravnopravnost žena i muškaraca na stranačkim listama? Ili Andrej Plenković misli da je u toj plemenitoj emancipacijskoj borbi uradio sve što je mogao?

Ako doista tako misli, znači li to da se predsjednik HDZ-a, sve i kad bi htio, ne može popeti na neki hrast u Đakovu ili bor na Hvaru – ako već ne i na sekvoju u XI. izbornoj jedinici – pa iz dubine duše viknuti: „Voglio una donnaaaaa…»?

Predrag Lucić
Autor/ica 24.8.2016. u 09:27