‘Josipovićevi Srbi’ su i Nikolićevi Srbi’

Autor/ica 1.9.2012. u 18:53

‘Josipovićevi Srbi’ su i  Nikolićevi Srbi’

Toma je pozvao Džakulu na svoju inauguraciju iz drugačijeg razloga od onoga zbog kojega ga je Ivo poveo u Knin: Toma i Veljko idejno su bliski, kao što ćemo vidjeti; Ivi Veljko treba zbog Miše Pupovca koji je, pak, Tomi dalek, možda čak i odvratan. Ivi Josipoviću, koji jako dobro zna tko je Mišo Pupovac, on nije smetao sve dok ga Novosti nisu dokačile u toj, za njega suvišnoj, aferi sa Vojkovićem. Ne kažem da Novosti nisu trebale tu priču otvoriti, dapače. Kažem da bi Josipoviću bilo mnogo pametnije da je cijelu aferu dostojanstveno prešutio, pa bi se na nju neizbježno bilo zaboravilo. Ovako, nervoznim i svadljivim reagiranjem doveo je sebe u položaj da bude optužen za rušenje krhke ravnoteže srpsko-hrvatskih odnosa i za davanje prilike Nikolićevoj stranci i vlasti za reviziju svog stava prema Srbima u Hrvatskoj.

‘Šešeljevi Srbi’

Tamo gdje je Josipović za Džakulom posegnuo nepromišljeno, iz osvetoljubivosti, povrijeđene sujete (i pohlepe), Toma Nikolić poseže iz dubljih uvjerenja i načela, što cijelu stvar čini još neugodnijom. Da se podsjetimo: Toma Nikolić potiče iz Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Tamo je proveo osamnaest dugih godina mrzeći Hrvate i ostatak svijeta i prezirući – poput svakog srpskog nacionalista – upravo tog istog Mišu Pupovca, jer da je on ‘Tuđmanov Srbin’ koji nije prešao Mili Martiću i tako se etnički legitimirao kao ‘patriot’ po Šešeljevoj mjeri. Radikali su nakon 1995. sustavno nazivali ‘Republiku Srpsku Krajinu’ ‘okupiranim teritorijem’ koji će oni osloboditi istom kad dođu na vlast, sve do Karlobaga, Ogulina, Karlovca i Virovitice, čekajte samo. Upravo su Šešeljevi radikali i okupili tu nesretnu ‘Narodnu skupštinu RSK’ u beogradskom Domu sindikata (bio sam tamo, tužno) i izabrali ‘Vladu RSK u izgnanstvu’ na čelu s Miloradom Buhom, njihovim vlastitim poslanikom u Skupštini Srbije. Taj isti ‘premijer u izgnanstvu’ Buha naravno da je prešao u Nikolićevu Srpsku naprednu stranku, gdje ga je čekalo još nekoliko njih istih takvih kao i on, profesionalnih Srba-izgnanika, na čelu s Miodragom Lintom, onime što ga Hrvatska ne pušta preko granice, također narodnim poslanikom Nikolićeve SNS, ali i jednim od šefova neke krovne udruge izbjeglica (zato ga i ne puštaju).

‘Tuđmanov Srbin’

Cijela ta radikalsko-naprednjačka scena, dakle, od samoga svojega početka kontaminirana je šešeljevskom šovinističkom ideologijom i tu se ne trebamo zavaravati. Što mačka omaci, to miševe lovi, kako veli moja omiljena poslovica. Može Tomo Nikolić špilati proeuropskoga političara do mile volje i čak se tako i ponašati; ovi ispod i oko njega misle manje-više isto. Njima je, dakle, Mišo Pupovac bio i ostao ‘Tuđmanov Srbin’ i točka. Oni su, naravno, osjetili poriv da sebi nađu nekog ‘boljeg Srbina’ od Pupovca.

Ponuda nije bila neka, pa su našli Veljka Džakulu, uz kojega idu taj neki Milan Rodić (od ranije poznat organima), Ljubo Manojlović iz SDF i još neki slični marginalci koji godinama rovare protiv Pupovca – bezuspješno, do sada. Jeste Veljko Džakula svojevremeno imao određenih problema (i više od toga) s Milom Martićem i njegovima: prije svega oko Daruvarskih sporazuma, kada su ga čak kidnapirali negdje u Bosni i držali neko vrijeme zatočenog. Akcija Bljesak zatekla ga je na vlasti u Pakracu, pa ga je hrvatska država uredno abolirala još prije Zakona o oprostu. Od tada se Džakula bavio Srpskim demokratskim forumom (sve manje) i svojim lugarskim poslima (sve više). Priča se po zapadnoj Slavoniji o određenim operacijama otkupa šume u vlasništvu izbjeglih Srba po, recimo, ‘povoljnim’ cijenama, ali u to ne bih ulazio.

Vječna potraga za Pribićevićem

Tako se Veljko Džakula javlja kao – u nedostatku boljega – kandidat za novog Pupovca, da ne kažemo ‘novog Pribićevića’, daleko bilo. Odgovara Ivi Josipoviću jer grdi Pupovca i Novosti u kojima, kako veli, ‘radi previše Hrvata’; odgovara Tomi Nikoliću jer ima kakav-takav ‘patriotski’ pedigre, budući da su ti Daruvarski sporazumi ionako zaboravljeni, mada su tada bili ‘nacionalna izdaja’ i sve najgore. Je li Mišo Pupovac bio ‘Tadićev Srbin’ nije baš sigurno; osobno mislim da nije, odnosi su bili službouljudni, ali ne više od toga. U svakom slučaju, Šešeljev Srbin sigurno nije bio, za razliku od nekih koji su se lijepo snašli, poput Rade Leskovca i još nekih čija su imena mrska. Pupovčev savjetodavni angažman među Srbima na Kosovu, koliko god bio umjesan i koristan, naišao je na oštre osude srpskih nacionalista po predvidivoj crti ‘Tuđmanovog Srbina’ koji sada kvari kosovske Srbe.

Ideologija i sujeta

Veljko Džakula i prateće pojave poput tog Milana Rodića (kojega HTV intervjuira dva puta u jednome danu i koji tamo maše beznačajnim papirima) sada se javljaju kao pokušaj iznuđenog rješenja nepostojećeg problema, a iz razloga sasvim banalnih i prizemnih. Tomo Nikolić bio bi s Pupovcem našao kakav-takav zajednički jezik prije ili kasnije; a s kim bi drugim? Ali Tomu je povukao Šešeljev odgoj. Ivi Josipoviću bilo bi pametnije da je obuzdao sujetu, umjesto što se bruka dvostruko: gurkanjem Džakule i napadima na Novosti i Pupovca, na radost Josipa Jovića, Josipa Pavičića i ostalih.

tportal

Autor/ica 1.9.2012. u 18:53