Juraj Filipović: „Čovjek s kojim je umro dio mene“

Povezani članci

• Sorensen: Zasad ništa novo u pregovorima bh. lidera o provođenju presude Sejdić-Finci
• ”Pljuju nas – ali vole naš novac“!
• Zašto Srbija nema antifašistički praznik
• Ophodnje protiv oplodnje
• Besima Borić: Hoće li žene same sebe urušiti?
• Rumunska rapsodija

 Piše: Juraj Filipović

Vijest o iznenadnoj smrti mr.sc. Zorana Malenice, inače uglednog i društveno aktivnog sociologa koji se nije libio javno artikulirati svoje stavove, zatekla me u trenutku kada sam pregledavao mailove, u nadi da ću dobiti njegov odgovor. Naime, zamolio sam ga svega nekoliko dana prije smrti da za jedan internetski portal u svojstvu političkog analitičara napiše svoj osvrt na nedavne parlamentarne izbore u Grčkoj. Pretpostavljao sam da će profesor lucidno u tom nesvakidašnjem fenomenu pronaći nekakvu sociološku komponentu koju valja proanalizirati i na posljetku inkorporirati u hrvatsku političku zbilju. Istovremeno, na internetu sam iščitavao novosti i ugledao vijest o njegovom vječnom odlasku. U isti mah obuzeli su me osjećaji tuge i gromovit šok, naprosto nisam mogao vjerovati, zvao sam ljude, provjeravao, do zadnjeg trenutka nisam se racionalno htio pomiriti s tom činjenicom.

 Moje poznanstvo sa profesorom Malenicom seže nekoliko godina u prošlost. Znali smo se viđati na raznim tribinama i konferencijama. Prije nego sam se prebacio na Integrirani studij Prava na Pravnom fakultetu u Splitu, dakle, dok sam još bio student prve godine Upravnog studija na istom fakultetu slušao sam kolegij Sociologija uprave. Rado se sjetim tog kišnog četvrtka, zadnjeg sata koji je bio namijenjen za predavanje o racionalizaciji i efikasnosti javne uprave. U trenutku kada je profesor spomenuo Margaret Thatcher, podigao sam ruku i rekao: „ profesore, Margaret Thatcher je predstavnica nove desnice, promotor neoliberalnog i antihumanog kapitalizma s ciljem ograničavanja radničkih prava i ugnjetavanja radničke klase.“ Profesor se srdačno nasmijao i dobacio: „ kolega bravo, ima istine, ali o tome bi mogli pričati privatno.“ Nedugo nakon toga s profesorom sam održavao redovite kontakte, analizirao je moje tekstove, pričali smo o aktualnim temama i mogu sa sigurnošću reći da je taj čovjek u mnogo čemu oblikovao moju svijest i poimanje života. Znali smo mi tako sjediti po nekoliko sati u njegovom kabinetu i u bespućima razgovora doći do pitanja o smislu života i postojanju transcendentnog bića. Uskoro me je na Pravnom studiju i to na prvoj godini ponovno dočekao kolegij Sociologije. Došao sam kod profesora s interesom da napišem seminarski rad na temu „Marksistička teorija društva“. Zaprepašteno sam ulazeći u njegov skromni ured ugledao police prepune knjiga, bogami imalo se tu što vidjeti. Cijeli pod bio je prekriven radovima, knjigama, novinama. Jedva sam pratio njegov pogled koji je svako toliko nestajao ispod hrpe papira na katedri. Onako istinski, pa čak i boemski dalo se vidjeti da profesor Malenica zaista živi sociologiju i znanost.  Znao me je u trenutku instiktivno prekinuti u razgovoru i poslati u fakultetsku menzu po svoju kavicu sa samo jednim šećerom bez mlijeka, a na predavanjima je poticao raspravu i oslovljavao me imenom i prezimenom s recipročnim iščekivanjem da dadem svoj komentar ili viđenje na određenu teoriju. To su bile situacije u kojima mi je zaista imponiralo razvijati se uz takvog intelektualca velikih razmjera.

Često puta profesor me je zvao na svoja izlaganja van fakulteta koja su mahom sadržavala njegovo nastojanje da ljude potakne na kritičku misao i efektivniju participaciju u demokratskim procesima. Pun entuzijazma rado sam prisustvovao takvim događajima. Međutim, ono što je nesumnjivo identitetsko obilježje profesora Malenice jest njegov uvijek subverzivan duh, „uvik kontraški“ reklo bi se u Splitu. Profilirao se u jednog od vodećih utjecajnih demokratskih ljevičara intelektualne provenijencije. Tendenciozno i kritički progovarao je o siromaštvu, socijalnoj stratifikaciji, nejednakosti među klasama i nadasve o korupciji. Fokus svojih teorijskih dostignuća kao uvjereni zagovaratelj sekularne države također je stavljao na odnos između crkve i države. No zbog navedenih aktivnosti vladajućoj oligarhiji u javnom diskursu često je bio meta udara, ali sukladno svojem stoičkom dostojanstvu profesor je takve situacije mirno podnosio. Sasvim je sigurno, dakle, da profesor Malenica nije bio pragmatik niti politički oportunist. To je čovjek koji je živio ideale, izabrao je teži put kojim ga je vodilo srce puno pravde i razumijevanja za slabije i ugrožene dijelove društva. U svojem duhu, on je uspostavio harmoniju između dvije tendencije, koje su čak u jednoj mjeri i proturječne. S jedne strane bio je uvijek javno aktivan i angažiran, a  s druge miran znanstvenik koji je analizirao sociološke aspekte do najsitnijih detalja. Sve je to rezultat homogeniziranosti njegovih misli. Karakterizirala ga je žilavost i čvrstina, te često puta očigledna tvrdoglavost, koja je izgleda dugoročno bila isplativa. Fascinirale su me njegove britke i oštroumne političke prognoze, u smislu pogađanja koji će se političar ili stranka uspjeti afirmirati na sceni, analize o krizi u Ukrajini, procjena o „slomu“ hrvatskog establishemnta i sl…U tim trenucima znao sam samo kimati glavom, događalo se da nisam bio u stanju uhvatiti sve te misli i akumulirati ih u sivim stanicama. Ipak, imajući u vidu da je bespogovorno između ostalog predavao o socijalističkom nauku, u konzervativnoj Hrvatskoj nije bilo lako u konkretnom slučaju ne biti marginaliziran član akademske zajednice. Istini za volju, uvijek je unatoč tome šetao uzdignute glave i uvažavao sugovornika, nasmijan i spreman pomoći, svakog studenta promatrao je kao individuu. Nesebičan pristup, razgovor na hodnicima, antiformalizam, antikonformizam kvalitete su koje su profesora Malenicu uzdigle u red najsimpatičnijih i najomiljenijih profesora na Pravnom fakultetu. Njegova najveća snaga bila je tolerancija. Zapanjujuća je činjenica da čovjek s tako radikaliziranim stavovima uspijevao zadržavati verbalnu kontrolu, vješto oblikovati argumentaciju i voditi dijalog s ljudima različitih svjetonazora. Bio je profesor starog kova, a uvijek je negdje iz perifernog dijela mozga vadio i iznenađivao nas sasvim nepoznatim činjenicama i statističkim podatcima. On je bio svojevrsna hodajuća enciklopedija. Vješto je pronalazio svoj vlastiti put u sociologiji, pritom spretno uzimajući najbolje od Marxa i Webera integrirao je sebi svojstven doktrinarni sociološki pravac.

Nije stoga uopće upitan karakter čovjeka koji je bio humanist, pacifist i kozmopolit. Uzimajući u obzir činjenicu, da nedostatak titule doktora znanosti njemu nije predstavljao nikakav problem, dokazivao je time svoju skromnost. Kao da je na jedan način satirično ismijavao često bahatu elitu. Znao je profesor da spada u sam vrh hrvatske sociologije. Znao je da je u javnosti poznat kao uvijek aktivan, svjestan i nezavisan intelektualac otvorenog uma te sukladno tome nije imao potrebe dokazivati se. Složit će se i njegovi kolege da je  mogao deset puta doktorirati, i kada bi doktorirao bio bi prvi među jednakima po obrisima širokog znanja. Tome svjedoči njegov opus. Naime, u travnju 1975. godine izabran za asistenta na predmetu Sociologija na Pravnom fakultetu u Splitu, a u prosincu 2002. godine izabran je za višeg predavača. Osim toga Zoran Malenica volio je pisati, bio je u svojoj karijeri član uredništva časopisa „Mogućnosti“ i „Pogledi“. Svoj angažman u javnosti potvrđivao je kao član Predsjedništva Hrvatskog sociološkog društva, a objavio je preko 50 znanstvenih i stručnih radova. Osim knjiga koje je napisao kako kao autor tako kao i koautor, njegov za života najveći projekt, u kojem je u smislene rečenice prelio svoje snove, knjiga je pod naslovom: „Ogledi o hrvatskom društvu“. Potonja knjiga se prometnula kao obvezna literatura na raznim fakultetima. U toj knjizi Zoran Malenica je nesumnjivo najbolje od svih sociologa identificirao uzroke raslojavanja hrvatskog društva, znanstveno pristupajući socijalnoj stratifikaciji.

Bilo kako bilo, Hrvatska, Split i Pravni fakultet zauvijek su se oprostili od respektabilnog člana društvene zajednice i njegovog stvaralaštva. Žao mi je, jako mi je žao što sam neke razgovore odgađao. Zoran Malenica neprestano me je poticao, usmjeravao i upozoravao na artificijelne postmoderne trendove koji su rezultat krize globalnog kapitalizma. U tom smislu stalno mi je naglašavao da je samo budan pojedinac dobar pojedinac. U nostalgičnim naletima samo promišljam koliko sam još mogao naučiti i upiti njegovog znanja. O veličini mr. sc. Zorana Malenice podsjeća i njegov pogreb, na kojem se okupilo više stotina njegovih prijatelja, kolega i studenata. Okupila se je gotova sva splitska građanska inteligencija. Posebno emotivnim govorom na pogrebu od njega se oprostio dugogodišnji kolega i sociolog dr. Dražen Lalić.

Najzad, predstoji samo očekivati da će ljudi na koje je profesor Malenica utjecao a među ostalim tu ubrajam i sebe slijediti njegov nauk i živjeti neostvarene snove o slobodi, sreći i jednakosti. Na kraju Split je izgubio intelektualca, Pravni fakultet sociologa, njegova obitelj brižnog oca, muža i djeda, politika ljevičara, a mediji u kojima je pisao elokventnog analitičara.