Kad Bugarska postane Zapad…

Povezani članci

• Raul Kevrić: Mali pravno-politički rječnik
• Ustašama isplaćujemo mirovine, imaju spomendan, vlast im je izmislila novi naziv, a stižu im i milijuni
• Šukrija Meholjić: Olovka vrisne nijemo da je svi čuju
• Poljoprivredni poticaji za lažne kvadrate
• Na Dan šutnje, šutimo o LGBT populaciji
• Bh. dijaspora ogorčena: Norvežani Armiju RBiH prikazali kao agresora

Kolega Jos je gromada od čovjeka. Mada se u to ne razumijem, niti me zanima, znam da ga “koke” mjerkaju: “Vidi ga što je zgodan.” Četrdesetogodišnjak, u Holandiji, jednoj od najstarijih evropskih populacija, rekli: momak u najboljim godinama. Dečko koji obećava! Visok, plećat, dugonog… Ma, “ne može ući na ova vrata”, što bi rekla moja ujna, kojoj su to najvažniji “gabariti” kad je muški spol u pitanju.

   Osim toga, Jos je i rok-muzičar. Gitarista. Još jedan žestoki adut u privlačenju dama, tih “kapija što stoje na ulasku i na izlasku iz ovoga svijeta”, kako jednom lijepo reče naš nobelovac iz Doca, bosansko/hrvatsko/srpski, a najviše, dabome, svjetski pisac Ivo Andrić.

   I jos, bogme, lijepo koristi te svoje adute. Doista privlači djevojke poput hodajućeg centrifugalnog polja. Svako malo se neka nova koleginica “zalijepi” za njegovu staru, izlizanu kožnu jaknu. Pa se onda, budući na poslu nije poželjno miješanje privatnog i poslovnog, kobajagi kriju, glume nonšalanciju, zavlače po budžacima.. No, nećemo trača. Uostalom, zar je to moja briga?

   Nego, ima nešto drugo u vezi sa Josom što jeste moja briga. Naime, takva momčina, a veoma često bolestan. Malo-malo, pa ga nema. Prehlađen. Gripozan.  Migrene, probava, upala ovog, upala onog… A onda, zna se, brdo knjiga – o biblioteci je riječ – završi na mom radnom stolu, padne na moja (nejaka) pleća.

   I sve bi bilo u redu, kolega je kolega, i naše je na one gore žugati. Ali, čudno je što mu se to najčešće dešava ponedjeljkom, obično poslije kakve nedjeljne svirke, ili tuluma.

   Pa, balkanski sumnjičav, sve nešto kontam”: ne zove li se njegova “bolest”, možda, chateau de migrene (šato d migrene)? Ili, u holandskoj varijanti: heinekenitis (hajnekenitis)? Znam, i ja sam je, u “mladim, Josovim godinama često znao bolovati.

   Da to njegovo učestalo bolovanje možda ne liči na onaj vic o Muji, i “poštenim” kartama.

   Igra Mujo pokera u nepoznatom društvu, i primijeti da onaj koji dobija poslije licitacije ne otvara, ne pokazuje karte. Samo kaže šta ima i kupi peneze sa stola. Pita Mujo kakva su to nova pravila a ovi mu rekoše: “Igramo na povjerenje.”

   Ih, što ga je onda krenulo!

Nedavno me je – o poštenju i odgovornosti je riječ – jedna prijateljica iz zavičaja upitala: “Bogati, Gorane, jesu li ti tvoji Holandezi stvarno toliko pametniji i radišniji od nas, ili je nešto drugo i pitanju?”

   “To drugo, draga moja”, velim joj ja na bazi mog skromnog iskustva u Zemlji lala i kanala. To jest, jesu oni, u principu, mnogo bolje organizovani; i odnos prema poslu im je – ako zanemarimo ne baš masovne josolike izuzetke! – kudikamo bolji, odgovorniji od našeg. Ali, i oni su ljudi od krvi i mesa. Ni njima nije, vidimo, strana “mutljavina” s bolovanjem, nepotizmom, izvrdavanjem obaveza, i sličnim stvarima. No, zahvaljujući istoriji, trgovačkoj tradiciji, jakim bankama, lobijima, bogatoj i uticajnoj kraljici i još koječemu, teško će oni ikad doći u, kako se ovdje kaže, “ugao u kome padaju udarci”.

   No, ko zna, da im je da na pet minuta na vlasti imaju ove naše kravataše i nakinđurene damice … Kad bi im se na kosti i budžet natovarili svi ti dodici, čovići, silajdžići, jace, cace, mace, kanaderi i sanaderi … Ko zna, možda bi i oni završili “u jarku”! Jer, nas su ti i takvi, upalivši nam “svjetlo demokratije”, doveli do toga da nam je i Bugarska postala Zapad!

A da su “narandžasti”, poput mog Josa, pretjerano nježni i “svileni” – jesu! Tako jedan frend, profesor u srednjoj škola, mlađi od mene desetak godina, svaki put kad ga pitam kako je, k’o iz topa odgovara: “Total loss!” Rasturen. Ne može da spava, ne može da jede, ne može da …

Pa nisu valjda ni (sva) ta holandska djeca monstrumi?!

   Pa ga premjestilo na “mirno more”, u kancelariju. Ista stvar. Izgleda da mu samo penzija može pomoći. No, Vlada nikom ne da penziju prije navršene 67.  godine. “Nikom” – osim određenim guzonjama. Onim, naime, koji su u svojim firmama toliko zabrljali da moraju u prijevremenu, i to, bezbeli, veoma “masnu” penziju.

   Neka. Tako I treba. Ta nisu li nas ti “kapitalci” “debelo” zadužili!