Kad miševi u Armani odjelima bježe na sporedni izlaz

Povezani članci

• Tomislav Jakić: Atena je opet postala Atena
• Tomislav Jakić: LUSTRIRANJE ALENKE BRATUŠEK
• Svetislav Basara: Iza atentata na Zorana Đinđića mora da stoji podosta ljudi
• Srbijanska policija će sprečiti vređanje srebreničkih žrtava
• U HRVATSKOJ HAPSE PAPINE KRITIČARE
• U najboljoj maniri hrvatske šutnje

Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba

Oni svakako svoju djecu školuju po privatnim školama, bečkim i milanskim fakultetima, a odjeću i obuću garant ne kupuju na rate.

„Ovo nije dno, ispod nas su rudari i prosvjetni radnici.“

Slogan iz nekada, a i danas veoma popularnog humorističnog serijala Nadrealista najbolje oslikava stanje u kojem se nalaze ljudi koji su nas, doduše kako koga, izveli na pravi put. Mnogi će se zapitati koji je to pravi put, al’ o tome ćemo nekom drugom prilikom.

Masa od dvije hiljade ljudi, profesora osnovnih i srednjih škola, fakulteta, učiteljica i učitelja i teta iz obdaništa jučer se okupila ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo, gdje su protestnim skupom zatražili svoja radnička prava. Tačnije, od vlade i premijera sarajevskog kantona Zeljkovića tražili su izjednačavanje plata sa ljudima koji rade u kantonalnalnim i opštinskim administracijama, isplate zakašnjelih plata te poboljšanje uslova u kojim rade.

Informacija da neko štrajkuje u zemlji gdje na dnevnoj bazi imamo barem četiri protesta, dva štrajka i pet demonstracija nije ništa novo, a i rijetko će kome zagolicati maštu.

Ko su uopšte ljudi koji su se danas okupili, odsvirali internacionalu, otpjevali repertoar Dubioza kolektiva, zviždali, trubili i usput „smjenili“ jednog ministra?

To su oni ljudi koje vidite najčešče jednom mjesečno kada dođete da vidite šta vam se sa djecom događa, šta rade, koliko kečeva i neopravdanih časova imaju i da li se eventualno drogiraju.

To su ljudi koji, osim što borave sa našom djecom minimalno pet sati dnevno, imaju ulogu da našu djecu nešto nauče, otvore im oči i podare im moralne i etičke norme, koje neki nažalost ne dobiju u vlastitim kućama. To su oni ljudi  koji trpe našu djecu, njihove frustracije i komplekse,  pubertetske vratolomije i ljubavne jade na kojima bi im i mladi Verter zavidio.

Dobro, treba biti realan. Ljudi koji rade u obrazovanju na to su se sami odlučili kada su taj poziv i izabrali, ali sumnjam da su odlučili da im nakon 35 godina rada sa našom djecom penzije budu 500 maraka, da im isplate plata zavise od raspoloženja ministra finansija Kantona Sarajevo te da im glavonje iz vlade sole pamet kako su oni krvi za kompletnu situaciju i niska primanja jer kupuju odjeću i obuću na rate.

Nego da se vratimo na temu, a to je jučerašnji štrajk prosvjetnih radnika Kantona Sarajevo.

Jučerašnjim štrajkom ili protestom profesori i učitelji nisu dobili ono što su tražili. Nisu dobili ni isplate zakašnjelih plata ni izjednačavanje koeficijenta sa  ljudima koji svoj radni vijek provode igrajući pasijansa, niti poboljšanje uslova u kojima rade. Dobili su neopozivu ostavku ministra za obrazovanje, nauku i mlade Damira Marjanovića.

Ovim potezom Damir Marjanović pokazao je da je čovjek koji drži do svojih etičkih i moralnih principa, i to je neupitna činjenica u čitavoj priči. Međutim, problem prosvjetnih radnika, rudara, metalaca, svih onih ljudi koji u ovoj zemlji pošteno rade svoj posao kao i nekih 600.000 ljudi na biroima, ne predstavljaju ljudi poput Damira Marjanovića. Naš problem su Marijanovićeve kolege koje su jučer kroz zavjese prozora zgrade Vlade Kantona Sarajevo pomno osluškivale šta im 2000 ljudi poručuje. Naš problem su oni ljudi koji neće izaći pred okupljenu masu i pogledati  im u oči, već će se poput najvećih miševa sakriti iza kordona policije i potražiti sporedni izlaz.

Postavlja se pitanje koliko njih uopšte tangiraju problemi prosvjetnih i bilo kojih drugih radnika. Oni svakako svoju djecu školuju po privatnim školama, bečkim i milanskim fakultetima, a odjeću i obuću garant ne kupuju na rate.

Obučeni u Armanijeva odjela sa rolexima na rukama i službenim vozačima na raspolaganju, zaboravili su činjenicu da su oni na toj funkciji isključivo zbog nas i da im mandat zavisi od naših glasova i naše dobre volje.

Kako sada stvari stoje, 30. maja nastupit će generalni štrajk svih, kako to „oni“ vole reći, ugroženih kategorija.

Ovim putem Vas pozivam da 30. maja dođete u Sarajevo pred zgradu Vlade kantona i da im konačno pokažemo da u su oni jedina ugrožena kategorija u ovoj priči, jer mi smo ih postavili, a definitivno ih možemo i izbaciti iz udobnih kožnih fotelja u kojima su se dobro smjestili.

Sumnjam da će biti ćevapa i pive za džabe, al’ ćete zato imati priliku da se borite za svoju sadašnjost i budućnost vaše djece.

Za one koji se odluče da 30. maja izađu na ulice glavnog grada ove države preporučio bih jednu muzičku numeru.

P.S. Poželjno pojačati do maksimuma.