KAD SE BABO VRATI KUĆI PJAN

Ivo Anić
Autor 11.6.2018. u 12:34

Izdvajamo

  • Dapače, ponosan sam na tu činjenicu. Ponosan sam da se ne trpim s ljudima koji za homoseksualce smatraju da su bolesni, za antifašiste da su zlikovci, a za pobačaj da vodi u pakao, ponosan sam što se ne trpim s bivšim komunistima koji su danas desničari i s desničarima koji se danas predstavljaju kao socijalisti, pa čak i komunisti, kao što sam ponosan što se već odavno ne trpim s antiliberalnim konzervativcima ispuzlih ispod kojekakvih hrastova i mostova, a koji bi me u zanosu zajedništva trebali povesti u nekakvu svijetlu budućnost bez tih sitnih trica i kučina kao što su ljudska prava, sloboda novinarstva i medija, i sloboda drugih i drugačijih od njihova svjetonazora.

Povezani članci

KAD SE BABO VRATI KUĆI PJAN

Foto: Tportal

Kada shvatite da je svjetonazor ključno pitanje Hrvatske na kojem se može graditi budućnost, kada shvatite da su manjine ključne, a antifašizam kičma Ustava, kada shvatite da se treba boriti za ponižene, obespravljene, sirotinju, kada politika postane aktivizam, a ne koalicijska borba za najnovije pozicije na listama, kada svi ti Sanaderi, Mamići, Todorići budu iz zatvora pisali svoje memoare, a ne sa naslovnica vodećih medija, tada možete očekivati moje simpatije. Do tada gledajte samo moju stisnutu šaku.

Kada se hrvatski mediji raspišu o zaboravljenom asu HDZ-a, a posebno ako je taj zaboravljeni as krupna kriminalna riba, tada sa sigurnošću možete očekivati kako je u tijeku posvemašnja rehabilitacija istog. Nakon prve knjige koju je napisao u zatvoru Remetinec, čekajući pravomoćnu presudu za jednu od najvećih afera i izdaja u novijoj hrvatskoj povijesti radnog naziva „Detuđmanizacija“, Ivo Sanader je u četvrtak predstavio javnosti svoju drugu knjigu iz trilogije „Doba politike“ pod radnim naslovom – „Velika koalicija.“

Kada svi vodeći mediji u Hrvata objave na naslovnicama, duplericama i udarnim središnjim karticama izjavu kako se Ivo Sanader ne vraća u politiku, ali namjerava o politici pisati, tada sa sigurnošću možete očekivati kakos se taj isti Ivo Sanader svakako vraća u politiku i kako je na promociji istaknuo doajen politike Vladimir Šeks, realno je to i očekivati. Kultivirano neznanje i argumenti sa kojima se mi kao društvo moramo suočiti, tako su bili uvodni predmet promocije, a da je javnost kvalitetno informirana što može očekivati, zadovoljno se pobrinuo sam Sanader, koji je novinarima nasmijan i optimističan, uz veliku dozu građanske hrabrosti, razlučio kako je prvo najvažnije da se osobno rehabilitira, završi sve negativne procese, pa da svoje zanimanje za politiku i aktualizira, aludirajući kako je iza njega relativno sve otišlo u pičku materinu.

Politika od kada nema mene je na zlu glasu, istaknuo je rahmetli Sanader koji je svoje uskrsnuće začinio prvorazrednim političkim esejom, kako je istaknuo Vladimir Šeks. Dužnost da i dalje služi svom narodu, kako je služio i dosad, Ivo Sanader objeručke će i uz dosta entuzijazma rado prihvatiti, a da u samu politiku sprema involvirati nove, revolucionarne ideje, nismo ni sumnjali, pa je jedna od njih, pače krilatica i okosnica nove mu zbirke političkih eseja, upravo ta nakana i agenda, da konačno, po sistemu uskrslog Mesije, pomiri zaraćene političke opcije u Hrvata, boljim riječima, samo je on to izvesti u stanju, „ljute“ dugogodišnje „neprijatelje“ konačno staviti za isti stol, pod jednu političku kapu i spasiti što se od Hrvatske spasiti dade.

Svega mi, odvratna mi je iti pomisao na Vladu nacionalnog jedinstva koja se najavljuje ispod žita, a koju bi medijsko uskrsnuće Mesije u Hrvata moglo najaviti. Zapravo ta me pomisao ispunjava neskrivenom nelagodom jer bi se tim činom u konačnici legalizirao, čak prikazalo normalnim jedan sustav koji nas je sve stajao najboljih godina života. Sustav koji nas je preskupo stajao i socijalnog standarda, svakoga od nas pojedinačno, i zimovanja i ljetovanja, plaćenih računa i krstarenja, dakle svega onog što normalni ljudi u svijetu koji rade sebi mogu priuštiti barem jedared godišnje. U trideset godina, da vam malo pojasnim kontinuitet o kojem pričam, na vlasti su bili komunisti, koji su iznenada postali bivši i pretvorili se u demokrate i liberale. Ti „bivši“ komunisti tj. bivši članovi KPJ uveli su kapitalizam i osigurali izvršnu vlast akumulacijom kapitala, krstivši je demokratskom, u kojoj su se međusobno smjenjivali uz klerikalnu politiku i antikomunističku histeriju, da bi nam u konačnici ponudili antikapitalističku i antiliberalnu konzervativnu neovisnu koaliciju koja bi nas, hvalim te Bože, ujedinila u konačnu nacionalnu i jedinstvenu Vladu spasa koju bi ako ne vodio, tada mesijanski sklopio, ugovorio i blagoslovio najveći izdajnik u Hrvata – Ivo Sanader.

Kad se babo vrati kući pjan – kazat će neki zlurado, no bojim se da Ivo Sanader niti je pjan, niti je daleko od istine.

Da Ivo Sanader itekako dobro zna o čemu govori, i da je ta velika koalicija itekako moguća, govore nam mikrorazine u kojima već godinama takve koalicije fino egzistiraju. Zar nije sam Luka Bebić, zaštitnik Ive Sanadera kojem je u najcrnjim danima stavio roditeljsku kuću kao jamčevinu onomad Stipu Jamba uveo u koaliciju s HDZ-om? Zar nije iste godine SDP ušao u koaliciju sa rečenim Jambom, sukladno dogovoru sa HSS-om, te na osmom mjestu 10. izborne jedinice postavio zajedničke partnere, jedne s lijeva, druge s desna?

Kada su u mikrouniverzumu takve koalicije moguće i funkcioniraju, do one u makropolitičkom samo je korak, kako nam najavljuje Sanader, no što nam to govori?

Govori nam, naravno, da je SDP od stvarne ljevice ideološki udaljen jednako koliko i sam HDZ i da je velika koalicija (nazovimo je Vladom nacionalnog jedinstva ili spasa) itekako ozbiljna opcija i itekako moguća. Posebno danas kada SDP-om vlada dezorjentirani, ali bolesno ambiciozni Davor Bernardić kojem je ionako najvažnije ostati na vlasti, bez obzira što će se dogoditi sa SDP- om. Davor, uopće ne sumnjam, dobiti će ono što će ga zadovoljiti, mjesto ili čelnog, ili drugog čovjeka u toj Vladi, a te visine su idealne za Bernardićev ego.

I tako bi Hrvati, ako je po medijima i mesiji, trebali uskoro očekivati novu Vladu.

Vladu koja je zapravo i jedina opcija, bivših socijalista koji su postali desničari, kao i desničara kojima ne smetaju komunisti, te da se napokon sjedne za isti stol i dogovori oko nacionalnog interesa. Nacionalni interes dakako je demografska kataklizma, ali i ekonomska, jer taj zbroj uhljeba treba opsluživati, hraniti, puniti proračun, a kada nema tko to raditi, tada treba glave staviti na kup, zajednički promisliti i zajednički izaći sa novim, spasonosnim rješenjima za sebe, kako preživjeti do mirovine.

Ako mene pitate, to i takvo nacionalno jedinstvo ljudi koji su nas svojim kameleonstvom, svojim licemjerjem i svojom pohlepom, mijenjanjem „bandira“, doveli u situaciju da radimo, a nemamo za kruh, takvo nacionalno jedinstvo meni je odbojno, gadljivo i ja ga prezirem kao što prezirem sve one koji su nas doveli u tu i takvu poziciju, svu tu stoku koja obnaša bilo kakvu funkciju vezanu za politiku bilo koje vrste i boje. Zapravo, koji će meni kurac njihovo bratstvo i jedinstvo? Zašto bih se ja, na primjer, morao veseliti njihovom jedinstvu i takvu jednu nakaradu, koja traje trideset godina (jer vrana vrani oči ne kopa), prihvatiti kao nešto spasonosno i potrebito?

Zašto bismo, u konačnici, ljudi moji, bili jedinstveni?

To je diktatorski ideal, da smo svi dio domoljubnog kolektiva, da svi marljivo radimo pod budnim okom jedne partije ili koalicije? Meni je sasvim fino i ugodno da sam izvan toga, da me to ne veseli, kao i to da u tome ne vidim nikakva spasonosna rješenja. Nimalo me ne uzrujava da se s golemom većinom Hrvata i Hrvatica ne slažem gotovo ni u čemu, niti oko potrebe da budem domoljuban niti oko pregnuća da mi ta stavka u životu znači koliko crno ispod nokta, ni što će me takvo krdo optužiti da ne volim njihovu zajedničku slogu koju su ponovo istoj kukavelji prodali kao nadu, nadu pod krinkom spasonosnog zajedništva.

Dapače, meni savršeno odgovara da se velika većina Hrvata i Hrvatica i ja međusobno ne trpimo i razilazimo oko svih ključnih pitanja za društvo u kojem živimo.

Dapače, ponosan sam na tu činjenicu. Ponosan sam da se ne trpim s ljudima koji za homoseksualce smatraju da su bolesni, za antifašiste da su zlikovci, a za pobačaj da vodi u pakao, ponosan sam što se ne trpim s bivšim komunistima koji su danas desničari i s desničarima koji se danas predstavljaju kao socijalisti, pa čak i komunisti, kao što sam ponosan što se već odavno ne trpim s antiliberalnim konzervativcima ispuzlih ispod kojekakvih hrastova i mostova, a koji bi me u zanosu zajedništva trebali povesti u nekakvu svijetlu budućnost bez tih sitnih trica i kučina kao što su ljudska prava, sloboda novinarstva i medija, i sloboda drugih i drugačijih od njihova svjetonazora.

Nitko od tih gmazova kurcem neće mrdnuti za one najugroženije i one socijano najosjetljivije, one obespravljene i one koje se napada u ovom društvu, one slabe i nezaštićene, one koje nikakav zakon i ove, a kamo li nove Vlade nacionalnog jedinstva ne štiti.

Pa da s tim i takvima se ja trpim?

Da s tim i takvima ja tražim suživot, mirnu egzistenciju čitanja o njihovim uspjesima i njihovim večerama uz molitve za domovinu?

Neka mene tamo gdje jesam, neka me uvijek na istom mjestu, onom na kojem se mi fino ne podnosimo, vi, dragi moji zajednički Hrvatice i Hrvati, i ja, zajednički s beskućnicima, pederima, radnicima bez firmi, Romima i općenito ljudima bez dostojanstva i bez budućnosti.

Problem Hrvatske nije niti će ikada biti u koalicijskom pitanju. Problem Hrvatske i osnovni problem zašto se ljudi u tolikoj mjeri zgađeni iseljavaju iz nje jest i uvijek će biti svjetonazorski. Društveni. Ekonomski. Nikako politički, ma koji najnoviji mesija i leš HDZ-a uskrsnuo da bi nam podvalio najnoviju laž i obmanu.

Kada shvatite da je svjetonazor ključno pitanje Hrvatske na kojem se može graditi budućnost, kada shvatite da su manjine ključne, a antifašizam kičma Ustava, kada shvatite da se treba boriti za ponižene, obespravljene, sirotinju, kada politika postane aktivizam, a ne koalicijska borba za najnovije pozicije na listama, kada svi ti Sanaderi, Mamići, Todorići budu iz zatvora pisali svoje memoare, a ne sa naslovnica vodećih medija, tada možete očekivati moje simpatije.

Do tada gledajte samo moju stisnutu šaku.

Ivo Anić
Autor 11.6.2018. u 12:34