Kairo je morao pasti

Zlatko Dizdarević
Autor/ica 21.11.2017. u 13:53

Izdvajamo

  • Temeljni projekat moćnih podugo je već u tome kako poraziti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za "liberalne" grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku...od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atomskom bombom gdje zatreba. I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom i nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda ga se može prevesti na stranu bezdušja.

Povezani članci

Kairo je morao pasti

Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu legalizaciju primitivizma kroz tzv. “arapsko proljeće” ukradeno istinski slobodnima u startu pa pretočeno u polugu debilizacije društva, što mu je i bio inicijalni vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatnim. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo. Evo tim hordama sada i “patriotskg naloga” za silovanje onima nepropisno obučenim.

Piše: Zlatko Dizdarević

Nikada i nigdje u svijetu kojim sam se naputovao uzduž i poprijeko nisam sreo ljude koji su prema svim važećim idejama o dobrom životu bili dalje od tog života, a ujedno bili zarazno zadovoljni životom kao u Kairu. Egipćani su tih bivših osamdesetih godina kada sam živio u Kairu, bili za nas iz drugog svijeta najčešće čisto čudo. Našao sam u jednom svom tekstu do kojeg i danas držim, napisanom tada i odatle, kako je “tamošnji čovjek običan, mali, nasmijani dobri insan koji ne zna šta je netrpeljivost,  jer je za njih netrpeljivost znak onih koji se tek počinju penjati i još ne vide kao oni što su već gore. A živjeti u Kairu, znači biti gore”.  Puno toga je svakodnevno oslikavalo taj život, onda nama jednostavnim a bezmalo nemoguće drugačijim. Zaključak je za ona vremena bio logičan, mada i tada apsolutno neprimjenjiv na ogromni ostatak svijeta: “Kairo je grad odakle se riječ i misao vraćaju najčešće neobavljena posla, a njegovi stanovnici, naprosto, imaju vremena za život…” Ukratko, Kairo je mnoge duhovno krute “zapadnjake” što su na taj svijet gledali sa visine, postidio sa strane kojoj su okretali leđa. Grad u kojem se uočavala ponajčešće  pobjeda ružnoće, prljavštine, haosa i zakašnjenja u svemu, zapravo je trijumfovao i u sebi samom i nad nama sa strane – ljepotom istine i slobodom duše a ne račundžijskog mozga…

Bogovi svjetla brinuli su nad njim.

Minulih godina, dugo nakon onakvog Kaira što je polako otklizavao u zaborav, otvarale su se nove bliskoistočne priče svrstavane u našim glavama na dvije strane. Na jednoj strani su one isklijale na vještačkom sjemenu i “Monsanto činjenicama”  čiji je cilj bio poraziti raznolikosti, svjetske slobode i duše koje im pripadaju. Nastavak tog projekta već živimo: Satari vojno, duhovno i egzistencijalno, pa onda podijeli, rasturi, usitni, raseli. Rugaj se uspomenama na vremena kada najvažniji uslov za osmijeh nije bio u džepu, već u srcu i duši, jer je sa takvom filozofijom bitisanja bilo vremena za život, ugodan i zadovoljan.

Na drugoj strani u ovoj priči su malobrojniji što su se oduprli usudu duhovne pustare koju na Zapadu nazivaju “liberalnim kapitalizmom”. Zapravo, moćnom sistemu koji od dobrih ljudi pravi zle, a boljoj prošlosti se smije oglašavajući čak i samo sjećanje na tu prošlost u kojoj  se smijalo i smrti – dekadentnom. A sila traži da se smrti moraš bojati.

U onom Kairu, davnih godina, stanovnici megalopolisa od golema tri groblja, Annassre, Sidi Oqba i Kaid Rayat napravili su Grad mrtvih. Tamo su svoje mrtve  sahranjivali u prostorijama nalik na prave, lijepe kuće sa prozorima i vratima, da duh umrlog može slobodno da uživa. “Kuće” su imale i nešto kao dnevni boravak gdje su bliski umrlom dolazili da ga posjete, sa njim divane i druže se. Bila je za mene to onda, tih osamdesetih, najuzbudljivije čudo koje sam vidio. Piramide su fascinirale dokazom grandiozne ljudske snage koja je sav onaj kamen mogla podići do pod nebo, ali Grad mrtvih u koji su ljudi počeli polako i da se naseljavaju i tamo žive u kućama sa svojim mrtvima, govorio je kako je i koliko život pobijedio smrt prihvatajući je kao normalni, neizbježni usud. Živeći sa njom postajala je bliska, ne kao strah i prijetnja već kao realnost. Sa njom, smrću, dijelilo se u uobičajenim razgovorima sa svojim mrtvim i dobro i zlo života, kukalo im se ili smijalo.

Divio sam se tada Taharu Ben Jallounu koji me jednim svojim tekstom odveo prvi put u Grad mrtvih. Pisao je Marokanac uz ostalo kako “u Gradu mrtvih smrt prolazi u širokoj fluorescentnoj galabiji, grohotom se smije ili ljuti i velikodušno udara duše koje se osjećaju umornima. Smrt se ovdje ne uzima suviše ozbiljno, nije teška i ne liči na skelet obučen u crno koji gazi vitlajući kosom. Ona se tamo kocka, igra domina, karata, pije gorak čaj, pregovara sa Bogom, šuruje sa Đavlom i naginje se nad neuhranjenu djecu kako bi ih vratila Gospodaru…”

Grad u kojem je to moglo biti tako, bio je grad koji je od jutra do sutra pjevao i sanjao, dočekivao i ispraćao, igrao i poklanjao, najmanje se žaleći i kukajući. Nikad nigdje nisam vidio toliko ljudi što su doista nadrasli one kalkulantske mjere “uspjeha” kojima se slobodni duh ruga, ma koliko bezdušje postalo moćno i slavljeno među novim pobjednicima i Zapada i Istoka. Na Zapadu je sila garant te pobjede koja je postala neprikosnovena vrijednost i model umjesto humanizma, ljudskih sloboda i prava kojima se taj svijet dičio do prije par decenija. Na Istoku se osvajalo razarajućim lažnim “proljećima” kojima su među Arapima ciljano napadnuti samo oni koji su nekada bili kolijevka nekog drugog, humanijeg Zapada. Sada im se eto baš ta baština knjiži kao dovoljan razlog da ih se satare. Partneri modernim imperijama su pustinja duše i oni koji joj u svakom pogledu pripadaju, uz pijesak do horizonta ispod kojeg je crnilo nafte. Takvi duhovno hendikepirani se ne vesele i ne pjevaju ni kada su sa živima, a kamo li sa mrtvima. Hladnoću  današnjeg modernog svijeta koji neće na Zapadu odreagovati na nasilje i dekadenciju predvidjeli su poodavno mudri profesori i analitičari realnosti ali, oni se ne slušaju, ne pitaju i ne poznaje ih se. I zašto bi kad nisu profitabilni.

Temeljni projekat moćnih podugo je već u tome kako poraziti one što su prestali da se boje smrti, radujući se životu u malim i velikim nadigravanjima. To nasilje rastakanja na globalnom planu za “liberalne” grabljivce još nije okončano. Zato se ne odustaje ni od rata u Siriji, Jemenu, Iraku…od ponižavanja Palestinica, proizvodnji nemira u Libanu, raspirivanja novih varnica na Balkanu i urušavanja Bosne, od novih starih okupacija Latinske Amerike i crne Afrike, do stalnih prijetnji atomskom bombom gdje zatreba. I neće odustajati sve dok samoproglašeni vlasnici svih tuđih sloboda na planeti ne budu osvojili ono što misle da im pripada. Po njima, pripada im sve. Za takvu grabež mora se pobijediti prije svega osjećaj svakodnevnog, tihog zadovoljstva normalnim životom i nepostojanje straha od smrti. Čovjek se mora ušutiti do debiliziranja i onda ga se može prevesti na stranu bezdušja.

Ovdje, u Bosni, taj do poniženja ušutkani dio nekada slobodnih ljudi već je progutao priču ne samo da istorijski nismo jedno, već nas se ponovo poziva i u rat jednih protiv drugih. Naravno da se tragom te realnosti u osnovnim školama više ne uči kao nekada da je inteligencija, uz ostalo, i poštivanje prethodnih iskustava. Nova je logika da samo u sukobu, gluposti i mržnji spram “njih tamo” možemo  opstajati, sa učiteljima te logike na vlasti. Evo nam bezbroj dokaza o tome oko nas minulih sedmica. I sadomazohističkih zadovoljstava tim činjenicama.

_98609637_gettyimages-641697142

GETTY IMAGES

Paralelna i u biti ista priča odvija se na Bliskom istoku. Kobajagi razlika u praktikovanju vjere razlog je za dalju atomizaciju i otklizavanje prema svekolikoj društvenoj, moralnoj i povjesnoj dekadenciji. Sve do krvi – jer vjera je uzdignuta na nivo krvi – koja  mora da padne kobajagi zato što je drugačija od one koja određuje osvajače. U dugoj istoriji manipulacija islamskim svijetom, rijetko je kada “braću” okretao krvavo jedne protiv drugih njihov protivnik, lukavo ih uzimajući pod svoje, kako je to sada uspio interes Benjamina Netanyahua i njegovog okruženja, nagoneći zaljevske sunite protiv šiita. Prebogate skorojeviće sa pjeska, protiv onih što se nasmijani u ovozemaljskom siromaštvu i istorijskom bogatstvu  nadigravaju i sa smrću i duhovnim pustahijama. Baš kao oni Egipćani što žive u Gradu mrtvih u Kairu i baš ih briga i za naftu i šiizam i sunizam. I za Aramco, razne JP Morgane i slične. Ne plašeći se mrtvih.

A to što ih se ne tiče halapljivost novih siledžija, i ne kukaju, stvar je stanja posisanog iz davne istorije Kaira i Aleksandrije, Damaska, Bagdada ili Isfahana, a ne iz skorojevićke pustare duha. Sjećam se dobro Egipćanina Alija, vrtlara u ambasadi u Jordanu, koji je prije deceniju uzgojio najveći i najljepši limun u Ammanu tvrdeći da je takav i toliki jer “razgovaramo sa njim, a drvo to razumije”. Pričao mi je tada da ima rođaka u Gradu mrtvih u Kairu znajući da znam o čemu priča, tvrdeći kako njih tamo taj život na neki jednostavni ljudski način “prosvjećuje”.

Na sve ovo, na potrebu da otvorim kutije stare vlastite arhive na kojima je napisano jednostavno  “Moj Egipat”, i pronađem priče o smislu života mimo ovozemaljskih  mjerila poraženog civilizacijskog duha, natjerala me vjestica od prije neki dan o izvjesnom Nabihu al-Wahsu iz Kaira, advokatu pozvanom u “Infrad Show” kairske tv kuće, u raspravu o zakonu i prostituciji. Dotični advokat je, jasno, neko ko ima ime što nešto zači u struci i javnom životu. Obzirom na sadašnju tamošnju situaciju – za razliku od vremena Hejkala i Al Ahrama, Al Gomhouriye, Al Ahkbara – on nije mogao biti neki liberalni protivnik režima i generala, već naprotiv, neko čiji će “pravnički vaz” pred kamerama zadovoljiti tamošnje, sada poslušne urednike. Moralo je narodu biti jasno o čemu se radi. Nabih al-Wash na tom poslu više nije usamljen. Urednici su znali koga su pozvali. Na Zapadu se to danas zove demokracija. Ona koja je i Hitlera izabrala.

U arapskom svijetu se ni danas ne smije slobodno birati. Bogove nameću sa strane. U Egiptu su to ponovo Seti i Had, bogovi podzemnog svjetla i tame.

Advokat Nabih doživio je zvjezdani trenutak onim nastupom na tv. Zadovoljniji od njega bili su oni što su ga takvog “odgojili” minulih decenija. I mudrost moćnih faraona, i dobri ljudi Kaira kojih se sjećam iz osamdesetih, poraženi su. Zato je Nabih al-Wash mogao hladno te noći ustvrditi kako je “nacionalna i patriotska dužnost građana seksualno šikanirati i silovati ženu koja je odjevena tako da je odjeća otkriva…”.

Pod noge mračnog dijela istorije bačeni su jedna država i narod čiji se glavni grad stoljećima dičio pravom da ga zovu Misr. Egipćani tako zovu zemlju uopšte i svoju zemlju posebno, u punom smislu te riječi. Zapravo u najpunijem, ili svakom smislu te riječi. Prastare knjige kažu da su felasi uz i niz Nil odvajkada zvali Kairo “Misr um al-dunya”, ili Majka svijeta. Na neki način približili su im se samo još Iranci dajući ime jednom od svojih  božanstvenih gradova – Isfahan. Značenje te riječi je – “Pola  svijeta”. Svi ostali zajedno su druga polovina.

Projekat je uspio. Ubijanje Egipta i srozavanje povjesno grandioznog Kaira na ovakvu legalizaciju primitivizma kroz tzv. “arapsko proljeće” ukradeno istinski slobodnima u startu pa pretočeno u polugu debilizacije društva, što mu je i bio inicijalni vanjski cilj – nije slučajna priča. U Kairu danas istinski kulturološki reperi nisu više oni mali nasmijani i dobri ljudi što su obilježavali duh epohe noseći u sebi iskonski gen veličine. Nije to ni Sfinga sa piramidama, Nil sa falukama ili Kairski muzej sa čudesima nevjerovatnim. To su sada organizovani proizvođači straha koji noću bauljaju unaokolo, terorišu žene što su u ona vremena slobodno mogle u ponoć ne samo preko Tahrira i Zamalekom, već i bezmalo svuda unaokolo. Evo tim hordama sada i “patriotskg naloga” za silovanje onima nepropisno obučenim.

To je ono što nije bilo, a Zapad je htio da bude, da Istok ne bi postao previše svoj i neposlušan. Tako su dirigovana “proljeća” pretvorena u najcrnje zime a “Muslimanska braća” u groteskni pokušaj inauguracije nove demokracije sa njima kao predvodnicima. Vjerska čišćenja i progon slobodnih uz uzdizanje raznih kreatura sličnih advokatu Nabihu, doveli su “Majku svijeta” do maćehe Egipta.

Ništa u tom srozavanju nije slučajno. Plan za nastavak je u idejama o podjeli na tri. Sirije, Iraka, Egipta. Jemen se mora satrati i zatvoriti krug oko Irana koji je problem i zato što ta velika zemlja kao da sada kapitalizira decenije političke zatvorenosti i sankcija izvana. To im je donijelo najmanje dva dobitka. Prvi je preživljavanje autentičnosti u blokadi spram dekadencije “neoliberalizma”, političkog i ekonomskog mafijaštva. I drugo, što ih je ta zatvorenost okrenula najvećoj unutrašnjoj vrijednosti svake ozbiljne zajednice – vlastitim generacijama mladih i njihovim potencijalima koji su se pokazali izuzetnima. Ukratko, paradoksalno je ali tačno da se izolacija pred “dobrotom” zapadne otimačine na Istoku i uništavanja svega pozitivnog a autentičnog, pokazala spasonosnom u očuvanju i snaženju vlastitog  identiteta.

Egipat to, očigledno, u ovom trenu svoje povjesti ne uspijeva. Baš zato što je (pre)velik u usporedbi sa “braćom” pa mora ostati glavni garant “mira”, a zapravo ekspanzije različitih osvajačkih ambicija i Izraela i Saudijske Arabije – uz mnoge druge.  Kairo je morao pasti. Javni tv poziv na silovanje u emisiji koja se bavi zakonodavstvom, i to u znak odbrane nacionalnog identiteta koji je “ugrožen” pocjepanim farmericama na koljenu ili na zadnjici, zapravo je pobjeda koncepta razaranja nekada homogenih i civilizovanih društava. Kada se to postigne, a postiže se, poništavanje država i njihovo pretvaranje u puke terene različitih eksploatacija posao je za klonirane administrativce u kancelarijama novih bogova – korporacija i poslovno političkih kompanija što proizvode bijedu ogromne većine u ime bogatstva ogromne manjine.

Radi kakvog – takvog mira u vremenima koja su čovjeku još preostala, ne treba otvarati kutije sa uspomenama na doba kada su se i storije o duši, dobru i zlu, ljudima i politikama po svijetu zvale drugačije.

Avangarda 

Zlatko Dizdarević
Autor/ica 21.11.2017. u 13:53