Kako Hrvati i Srbi zovu nekog ‘ko nije normalan?

Povezani članci

• Znanstveno-indirektna pohvala Jugoslaviji za njen ne-nacionalizam
• Snježana Kordić: Nova religija umjesto znanstvenog pristupa
• GREŠKA U DEJTONU ILI U NARODU
• Mi, BH-Hrvati, mamlazi
• Mladi antifašisti regije: Hrabro i dosljedno protiv fašizma
• Vesna Pešić:Smrt na domaku srpskog sna

Eto na. Nikad nisan u pravo vrime na pravom mistu. Po medijima se šuška da su neki glasači za predsjednika HDZ-a dobili i po 1.000 eura da glasaju za određene kandidate. Da san znala, bila bi potegla do Zagreba, pa šta košta da košta.

To šta nisam član, nema veze. Učlanila bi se prid vratima. Kad je bija zadnji sabor Mladeži HDZ-a, od suside mali je otiša u Zagreb s prijateljem iako nije bija član. Samo je tija vidit dernek. Prijatelj koji je bija s njim pridružija mu se iz iskrenijih pobuda. Čuja je da digod se skupljaju hadezeovci ima janjetine. Kad su stigli, učlanilo ih na ulazu u veliku svečanu salu. Instant učlanjivanje je služilo tome da se poveća brojnost vjerne mladeži.

To šta nisam član, nema veze. Učlanila bi se prid vratima. Kad je bija zadnji sabor Mladeži HDZ-a, od suside mali je otiša u Zagreb s prijateljem iako nije bija član. Samo je tija vidit dernek. Prijatelj koji je bija s njim pridružija mu se iz iskrenijih pobuda. Čuja je da digod se skupljaju hadezeovci ima janjetine. Kad su stigli, učlanilo ih na ulazu u veliku svečanu salu. Instant učlanjivanje je služilo tome da se poveća brojnost vjerne mladeži.

Tako su ova dva završila na saboru ni krivi ni dužni. Nije bilo janjetine, ali je bilo ovaca kol’ko oćeš. Kažu, unutra su se svi kreveljili, pivali i pljeskali ka na sastanku neke američke vjerske sekte. Njima dvojici se nije dalo pljeskat na prazan želudac pa su otišli. Na izlasku nije bilo nikoga za instant iščlanjivanje, pa su se vratili u Split ka mladi hadezeovci. Tupih pogleda. Moglo se pripoznat da ipak nisu pravi hadezeovci jedino po tome šta su bili gladni.

Jučerašnja nedilja je bila naporna. Odbila san pratit izbore, isključila televiziju i otišla na Marjan tražit duševni mir. Toliko mi je više dosta priča o hadezeovskim izborima da san zamalo poželila da Kerum opet nešto izvali samo da mi skrene pažnju sa Zagreba. Međutim, od mog mira ništa. Popodne me nazvala prijateljica, Splićanka šta živi u Beogradu, i pristravljenim glasom javila da je pobjedija Tomislav. Pokušala san je smirit.

“Slušaj, aj smanji doživljaj, izbori još nisu gotovi, nije Tomislav pobjedija. Odakle ti to? Zar srpski mediji stvarno misle da je hrvatski narod toliko blesav pa će Tomislava izabrat?”

“Ma pobjedija je Tomislav u Srbiji! Tomislav Nikolić, predsjednik države!”

Asti. Na ovo joj nisan imala šta utješno reć. Pričala mi je kako Srbima nikad nije bilo teže glasat. Izabrat između Tadića i Nikolića, kaže, bilo im je jednako teško ka i nama izabrat naprimjer između Jace i Karamarka. Šta god da zaokružiš, plače ti se. Ka i obično, i tamo i vamo ne bira se bolji, nego koji je manje loš. Od dva zla izabrat manje, to se baš i ne može nazvat izborom, ali tako nam je kako nam je.

Navečer, zovem ja nju.

“Pobjedija je Tomislav!”

“Pa, to znam, čoviče. Po Srbije je u koroti.”

“Ma ne mislin na vašeg Tomislava, nego na našeg! Karamarko je posta predsjednik HDZ-a!”

“Pa dobro, šta bi vama bilo bolje nego nama.”

Na ovu zlobu joj nisan imala šta reć. A šta ću joj i govorit. Dvadeset sati su hadezeovci prebrojavali glasove. Ljudi se čude šta im je toliko tribalo za pribrojat se, ka da su zaboravili kako je HDZ uvik bija temeljit. A kad se oni nečega temeljito uvate, zna se. Prvo se broje glasovi, a posli se broju mrtvi. Ili privatizirani, svejedno. Ima neke smišne ironije u tome šta su u istom danu i u Srbiji i u Hrvatskoj pobijedila dva Tomislava. I ne samo to, nego i tamo i vamo potpuno ista izborna dilema. Dosadašnji predsjednici su ubi bože, a njihove alternative još i gore. Pa ti biraj.

Jedino šta mi je malo ulipšalo jučerašnji dan, bilo je gostovanje Predraga Lucića kod Ace u Nedjeljom u 2. Montirala san se isprid televizije sa dvi suside. One uvik gledaju Nedjeljom u 2 jer se pale na Acu. Kažu da in je on baš zgodan i da ima najseksi ćelu u Hrvata. Uopće ih nije briga ko mu je gost. Nije ih briga ni šta govori ni kakva pitanja postavlja gostima.

“Vas dvi ste stvarno tupave. Svaki put moran slušat te vaše komentare o Acinom seksipilu. Pa daj malo, poslušajte i šta priča!”

“A šta ću ga slušat, bogati. Nu ga kako je smišan. Pa taj glas, pa ćela, pa onaj oštri pogled… uff…”, prostenje ona prva.

“Ni mene nije briga šta priča ni šta pita goste. Pa makar pita i nešto pametno”, na to će ona druga.

E, tu san se već ražestila.

“Kako misliš ‘makar pita i nešto pametno’? Pa Aco je pametan čovik!”

“Ajme tebe, jesi naivna! Pa je l’ ti misliš da njega hateve drži tamo zato šta je pametan? Je l’ lipo rekla ona Elizabeta, kako se ono preziva, da se na hateveju zapošljavaju samo zgodne face! Eto, Aco ti je čisti primjer!”

“Ma daj, umuknite, oću čut Lucića! Eno, vidi šta mu pišu u komentarima! Da je četnik!”

“Pa šta se uzbuđuješ. To mu je kompliment.”

“Kako kompliment?!”

“Da živi u Srbiji, bija bi ustaša. Šta se mene tiče, nema bolje preporuke za čovika, nego kad ga u Hrvatskoj zovu četnikom, a u Srbiji ustašom. Odma znaš da je čovik. I da je normalan.”

“Ma je l’? Lipo, baš me zanima kako bi onda Srbi i Hrvati nazivali nekog ko nije čovik i ko nije normalan?”

“Eee, za to i jedni i drugi imaju samo jednu rič.”

“Koju?”

“Tomislav!”

Tekst preuzet sa prijateljskog portala danas.net.hr