Kako se na brzinu obogatiti bez rada

Autor/ica 19.10.2011. u 12:43

Kako se na brzinu obogatiti bez rada

Odmah treba prestati kukati nad tim kako Europa uništava samu sebe, i umjesto toga se početi pitati kako možemo njen neizbježni suton preobratiti u vlastitu korist.

I mi obični državljani moramo početi razmišljati kao investicijski bankari, kockati se na propast i iz njega izvući dobitak. Iz školskih programa odmah treba izbaciti povijest religija, etiku i civilni odgoj. Umjesto toga u prvi razred treba ekspresno uvesti predmet osobne financije.

Ili makar u civilni odgoj uvesti pola semestra o temeljima međunarodnog bankarstva. Inače rizikujemo da se i našoj djeci desi da nemaju pojma o finansijama, i da i njih opljačka svaki prevarant koji se time bude pozabavio pet minuta. Položaj je dramatičan.

U ponedjeljak sam ispred automata za kavu po džepu rovio sitniš i naletio na metalni novčić od 50 centa sa neobičnom dekoracijom na poleđini. Metalni novčić mi je trebao,  jer je moje poduzeće ukinulo mašinicu u čajnoj kuhinji gdje je kava bila besplatna i umjesto njega na hodniku uvelo automate koji ne vraćaju ostatak. Kava stoji 30 centa, ubaciš 50, ne vrati ti ništa, na malenom ekranu piše da imaš još 20 centa kredita. Mislim  da se to sada zove tržišni pristup poslovnom modelu. Ili poslovni model u uvjetima tržišnog gospodarstva. Ispadne vulgarno, ali na to se treba ugledati.

Moj problem je bio što nisam odmah prepoznao metalni novčić od 50 centa. “Ma odakle li je samo?”, upitao sam se, bez naočala sam teško pročitao šta na njemu piše. Sasvim sitno je na njegovom rubu utisnjeno “Portugal”. Nekoliko dana prije toga sam naletio na metalni novčić od 2 eura grčkog porijekla. Negdje još uvijek čuvam dva novčića koja sam za sreću pokupio u Irskoj. Zaimljivo. Irske banke su zabankrotirale državu, grčka država je uništila grčke banke. Nisam se mogao sjetiti tačno šta naopako su uradili Portugalci, najvjerojatnije su jednako kao Islanđani državu i banke prokockali na kartama. Njihov novac još vrijedi. Tri valute državā koje makar u medijima ugrožavaju stabilnost cijelog kontinenta, slobodno kruže po Sloveniji, a da to niko ni ne primijeti ili da se zbog toga nasekira. U kakvom odnosu je 50 portugalskih centa prema dva grčka eura i koliko oboje vrijedi u poređenju sa jednim njemačkim eurom – čini se nebitno  pitanje.

A ne bi smjelo biti. Ne radi se o istom novcu. Njemački euro je prerađena njemačka marka sa orlom, koji je simbol ekonomske discipline i vojne moći. Na grčkom metalnom novčiću od 2 eura je proročki predstavljena otmica Europe. Europa sjedi na biku kojeg personificira Zeus, koji je vodi svojim putem. Nikada više neće biti nevina. Na grčkom metalnom novčiću od jedan euro, kojeg čuvam  od prošlogodišnjeg aprila, kad sam bio na demonstracijama u Ateni, nacrtana je sova. Ta je životinja simbol mudrosti. Ako se može vjerovati novinskim analizama, Grci su dvadeset godina živjeli iznad svojih mogućnosti, a sada je cijela Europa osim Slovačke opsjednuta kako da je spasi. Možda je istina ono što se govori, da su Grci lijeni. Ali glupi nisu.

Metalni novčići su me podsjetili na stvari koje mi se nisu vrtile po glavi od 1993. Koliko njemačkih eura je vrijedan jedan grčki euro? 1993. godine euro još nije postojao. Jedina ozbiljna valuta je bila njemačka marka. Tada sam se pitao koliko je njemačkih maraka u Sarajevu vrijedna jedna njemačka marka.

Te iste godine u zimu sam išao automobilom u okupiranu bosansku prijestolnicu. Auto je bio 15 godina stara proždrljiva lađa koja je trošila 25 litara benzina na stotinu kilometara. Za nekoliko dana brze vožnje po gradu potrošio sam rezervoar. To me je dovelo do međunarodnih finansija. Sarajevo je bilo nepropustno opkoljeno. Kod aerodroma je automobilom možda bilo moguće izaći i ući, ako nisi Bosanac i ako si imao sreće sa srpskim milicionerima, koji su bili kradljivo raspoloženi. Kao stranac bi mogao izaći iz grada, ali u Sarajevu nije bilo ni litre benzina. Samo ukrajinski pripadnici jedinica Ujedinjenih naroda su imali benzin za svoja oklopna vozila. Na kraju sam od krijumčara na Pofalićima kupio pet litara. On je benzin kupio od Ukrajinaca. Za pet litara je tražio tri stotine njemačkih maraka. U svakom ratu najprije počne funkcinirati tržišna ekonomija.

“Koliko je u Sarajevu vrijedna jedna njemačka marka?” upitao sam ga. Čudno me je gledao.

“Jedna njemačka marka vrijedi jednu njemačku marku”.

Ne, nije bilo tako. U Njemačkoj bi za te pare dobio dvije stotine litara benzina. Bosanci su Sarajevu, a bili su bez bilo kakve ekonomske ili političke moći, uspjeli uništiti vrijednost njemačke marke. Ništa čudno, što je pet godina nakon toga njemačka marka kao obračunski novac prestala postojati i uprkos sjajnoj njemačkoj ekonomiji se našla u središtu  krize eura.

Pola grčkog metalnog novčića od dva eura i dva portugalska metalna novčića od pedeset centa ne mogu jednako vrijediti kao njemački euro. Pred vlastitim očima sam imao i empirijski dokaz. Cijena kave u automatu je bila trideset centa. Uzeo je portugalskih pedeset i vratio ništa. A tvrdio je da imam kod njega u dobrom dvadeset centa, za koje nisam mogao kupiti ništa. Upravo to je bio istovjetan princip kojim je grčka vlada poljuljala stabilnost eura.

Ovdje me ne zanima spašavanje europske ekonomije, Zanima me kako bih se u ovom položaju mogao na brzinu obogatiti ili makar sačuvati životni standard. Je li se moguće ponašati kao automat za kavu i lako a brzo se obogatiti tako da sačuvaš sitniš? Kad je propadala Jugoslavija spretni ljudi su si unovčavanjem čekova u različitim bankama i fizičkim prenošenjem novca preko granica lijepo pomogli. Spretniji su ustanovili mijenjačnice, privatizirali Istrabenz i zadužili se milijardu eura. Jednako danas se na veliko ponašaju investicijski bankari koji tu prevaru nazivaju svjetski finansijski sustav.

Svaki pristojan ekonomist će reći da ne razumijem. Trik vrijednosti  eura je upravo u tome što nije vezan ni za jednu državnu ekonomiju. Njegovo uvođenje je osiguralo konvergenciju cijena roba tako da Europljani posvuda jednako plaćaju za iste usluge i robe.

Vraga isto plaćaju. Predlažem ekonomski eksperiment. U Maximarketu u Ljubljani kupite pola kilograma parmezana, dva litra kvalitetnog maslinovog ulja, 25 dekagrama pršuta iz Parme, 20 dekagrama maslina mamut, pola kilograma kave i pet kilograma napuljske na tuču rezane pašte. Zadržite račun. Pođite pet kilometara preko granice u Italiju u socijalni dućan kod Gigija na Opičini i kupite hranu istih proizvođača u jednakim količinama. Platiće upola manje za svježiju robu. Benzin kupite u Sloveniji, jer je jeftiniji nego u Italiji, troškovi prijevoza su zanemarljivi. Usput zaradite pedeset slovenačkih eura.

Onda to radimo na veliko. Europska unija je u periodu tranzicije. Milijuni leže na podu.

 

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Dnevnik.si

 

 

 

 

Tagovi:
Autor/ica 19.10.2011. u 12:43