ENG
Kakve pravde može biti u zemlji u kojoj je korupcija iznad zakona
Autor/ica 👤Alisa Mahmutović
Povezani članci
Povodom godišnjice od smrti mog sina
Piše: Alisa Mahmutović
Jučer je, 14. 12. 2016, prošla tačno godina dana od smrti jednog iznimnog četrnaestogodišnjaka, kojeg su mnogi već zaboravili, ili ga nastoje zaboraviti, u nadi da ćemo se i mi – roditelji – umoriti i nikad više ne spomenuti ime i okolnosti smrti našeg jedinog sina, kojeg su bestijalnim emocionalnim, verbalnim, fizičkim, pa i seksualnim nasiljem doveli do toga da prezire samog sebe, da svoje tijelo gurne preko prozora, da se iz njega izdvoji, tražeći tako svoj ukradeni mir. Poslije ovoga, da imamo pojedinačne i kolektivne odgovornosti, ništa više ne bi smjelo biti isto. Uostalom, zato nam i trebaju ove godišnjice. Čisto da se, prvo sami za sebe, priupitamo – šta radimo i da li dovoljno radimo da mijenjamo svijet oko nas, da se ovakve tragedije nikad više ne ponove. I da se više nikad ne ponovi ono što je iza njih slijedilo. A na privatnom planu, ostali su roditelji koje više ništa ne može utješiti. Ostala je majka određena religijskom materisnkom sudbinom na zemlji. Ostao je slomljen i zbunjen poočim nejvjerovatnom manipulacijom i veslanjem slaloma između različith iskaza, sve u cilju pravljenja određenog mozaika, tačnije, dobrog „maskiranja“ iza članova zakona. Javno, ostala je jedna tragikomična istraga i jedna AMBICIJA. Pomenutu istragu tužiteljica Š. Heljić i M. Dugalija, na čelu s prvim oficirom Tužilaštva kantonalnog – Dalidom Burzić, koja u slučajevima kad joj ambcija nalaže, zna biti i glasnogovornik svog Tužilaštva, nije moguće ocijeniti nikako drugačije, budući da se dogmom o materijalnim dokazima nastojalo potpuno potisnuti cijelu priču sa njezinog pravog kolosijeka i iščupati je iz konteksta. Osim toga, ovom dogmom u slučaju verbalnog i emocionalnog bulliyinga, otupljuje se ljudska svijest, a time i eventualna mogućnost djelovanja u prevenciji nasilja nad djecom i među djecom. Zato je svaka stavka odluke neubjedljiva taman toliko koliko je neubjedljiva mogućnost profesionalne istrage u situaciji kada glavnokomandujuća tužiteljska fotelja na samom početku istrage zna i njezin kraj. Da bi bilo jasnije zašto je ovako postavljeno, moramo se vratiti na početak, odnosno početi od onoga što je suština podijeljene, postdejtonske BiH. Njezina su oba entiteta, a možemo govoriti i o trećem, jer on samo formalno nema ime, sva druga obilježja su tu, podijeljena su. I većem i manjem entitetu vladaju, kako bi to rekao i rahmetli Mahir, moćni i jaki, i iako ih je daleko manje nego uniženih, oni kolo vode. Ovi koji kolo vode dovode niže i više oficire u tužilaštva. Jer, zamislimo, ako bi se desilo da tužilaštva zaista i počnu raditi, otišla bi prvo ona moćna kleptomanska manjina. Zato to neće tako ići, a tužilaštva će, čemu svjedočimo zadnjih dana, pokazati do koje su mjere u korupcijskim aferama i razračunavanjima. Drugim riječima, u oba bh. entiteta tužilaštva su ciljano oformljena da ne rade ono što bi morali, već da budu sluge kleptomanskoj političkoj eliti. U tom smislu, u našem manjem entitetu, gura se jedna velika nepravda – priča o Srebrenici, na kojoj se stiče sve i preko koje se sve lomi, dok su ovakvi „propusti“ u radu sa običnim smrtnicima, znatno manjeg obima. S druge strane, Federacija nema veliku priču – veliku nepravdu, ona ima hiljade malih nepravdi. Od Vedranovog ubistva, preko Denisovog, Dženanovog, Mahirovog i dr. Zato, kad se dese ubistva ili samoubistva tinejdžera, poput Mahirovog, Vedranovog, Denisovog, Stankovog, Harunovog, dječaka iz Bugojna, djevojčice iz Ugljevika, onda to domaća tužilaštva, kojima takve priče zasmetaju, jer oni nisu postavljeni tu da se bave nesrećama i nepravdama običnih smrtnika, paragrafirajući dobace široj društvenoj zajednici, koja je sve i nije ništa. I to onako kakav je zakon u društvu u kojem je korupcija iznad njega. Odnosno, kako Zakon ne brani slabe, bilo je i jest teško vjerovati da će tužiteljstvu istina biti opredjeljenje. A da se do nje ne bi došlo – ključna je zbirka materijalnih dokaza sa kojima je glavnokomandujuća Tužilaštva i izašla. Zato je u ovom slučaju bilo smiješno očekivati ozbiljno istraživanje, pa autopsije, pa psihološka vještačenja, a da ne govorimo o znanju koje treba potražiti dok se vodi jedna ovakva istraga. Finalni iskaz tužilačke odluke u kojoj stoji da Mahir nije žrtva bullying-a ni u kom smislu, kaže da je ovo problem koji prevazilazi Tužilaštvo Kantona Sarajevo, već se s njim mora suočiti cijela društvena zajednica. Nažalost, tog dana, pored pune sale novinara, nije bilo nijednog da pita – koji je to problem, ako ničega nije bilo? I još milion nelogičnih zaključaka.
Na kraju da napomenem najvažnije, nije ova godina prošla samo u iščekivanju da se institucije oglase javno. Otpočetka im se nije vjerovalo, pa kako su najavili, tako smo se i mi okrenuli onome od čega ima neke fajde. Tako je početkom godine osnovana Fondacija Mahir i Aleksa, čija uloga nije rad u kratkoročnim programima i moljakanju za donacije od 1.000 do 3. 000 KM. Te su udruge i udruženja okrenuta upravo ministarstvima sa kojim se može i dogovarati. Ova Fondacija okuplja afirmirane regionalne stručnjake koji se bave nasiljem među i nad djecom, i to sa različitih disciplinarnih područja. Time će ona postati važan regionalni faktor u reformiranju obrazovno-vaspitnog sistema i sistema, tu će se obrazovati mladi stručnjaci, i oni će biti nezaobilazni u promjeni bilo kakve regulative. Iskreno se nadam da ćemo jednog dana doći do toga da ćemo svoju kuću graditi po svojoj mjeri. Onda nam neće trebati Meagan Smith Hrle da nam govori kako su maloljetnici nevini, čak i da ubistvo počine, što smo upravo danas mogli pročitati na stranicama Oslobođenja, koji donosi tekst o trojici dvanaestogodišnjaka koji starca – beskućnika zapališe na spavanju, i to iz čiste zabave, obijesti i svijesti o odsustvu svake kazne.
Autor/ica 👤Alisa Mahmutović
