Kanalizacija

Viktor Ivančić
Autor 16.9.2018. u 10:12

Izdvajamo

  • Time sam, nadam se, odgovorio i na drugu primjedbu advokata Gjurašića i njegova klijenta, naime da je ‘neistinita informacija’ kada ja pišem da je Akrap ‘bio dio uhodanog zločinačkog aparata’. Ne samo da je on to bio – u doba dok je, primjerice, služba za koju je radio prisluškivala moje telefonske razgovore punih sedam godina – nego je to i danas, a dokaz da aparat ima zločinačke namjere očituje se upravo u imenovanju Gordana Akrapa u Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Nije mi poznato da se kanalizacijski štimung demokracije manifestira igdje tako jasno kao kroz figure – pozor: ovo je metafora općega tipa! ovo nema ni izravne ni neizravne veze s klijentom odvjetnika Gjurašića! – ovlaštenih govana koja građane obavještavaju da se sranja ne događaju.

Povezani članci

Kanalizacija

Gordan Akrap umirovljen je da bude poslan na specijalni zadatak, da bude agent tajne policije preobučen u građanina. To je taj simpatični totalitarni manevar, kada se stvarni napad na građanske slobode odvija pod plaštem njihove zaštite.

Piše: Viktor  Ivančić- Novosti

Dok sam plandovao na godišnjem odmoru, u Novostima je objavljeno reagiranje na moj tekst iz mjeseca srpnja, naslovljen ‘Poštovanom Građaninu’. Reagiranje je potpisao advokat Ivan Gjurašić, iz Odvjetničkog društva Gjurašić, Fak & partneri d.o.o., a u ime njihova klijenta Gordana Akrapa, umirovljenoga špijuna i člana Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija.

U reagiranju se navodi da sam u inkriminiranome članku iznio ‘neistinite informacije kojima su narušeni ugled i čast naše stranke’. Jedna od ukupno dvije ‘neistinite informacije’ što mi se stavljaju na teret uočena je u dijelu rečenoga teksta gdje stoji kako su Gordanu Akrapu ‘njemačke vlasti svojedobno oduzele diplomatski status jer je kao hrvatski špijun utjecao na svjedoke u istrazi ubojstva Stjepana Đurekovića’.

Pretpostavimo da su odvjetnik Gjurašić i njegov klijent u pravu, to jest da, suprotno navodu u mome tekstu, njemačke vlasti svojedobno Gordanu Akrapu nisu oduzele diplomatski status, te sam tako ja, prenoseći ‘neistinitu informaciju’, narušio ‘ugled i čast’ stranke Odvjetničkog društva Gjurašić, Fak & partneri d.o.o. U tom slučaju posebnu težinu zadobiva obrazloženje kojim je ta ‘neistinita informacija’ raskrinkana. Advokat Gjurašić, u ime bivšega špijuna kojeg reprezentira, sročio ga je ovako:

‘Svaki put kad je dezinformacija o navodnom oduzimanju diplomatskog statusa, odnosno protjerivanju iz SR Njemačke objavljena, a naša stranka s tom činjenicom bila upoznata, dr. Akrap je, u skladu sa zakonskim odredbama, zatražio suglasnost od nadređenih u SOA-i za objavu reakcije na objavljene neistine. Niti jednom mu tom zahtjevu nije udovoljeno, a što se nalazi i u arhivu SOA-e, uz obrazloženje da takve neistine mora šutke trpjeti dok je državni službenik. Njegova želja za reakcijom na te neistine bila je i jedan od razloga zbog kojeg je zatražio odlazak u mirovinu.’

Iz citiranoga je razvidno da ta argumentacija, što ju je formalno sastavio odvjetnik Gjurašić, u ime penzioniranoga špiclova kojeg pravno zastupa, vuče porijeklo iz septičke jame. Septička jama je, u najkraćem, prostor opskrbljen mrakom u kojemu završavaju nusproizvodi procesa obesmišljavanja kategorija istine i laži. Želi li se živo (i eventualno misleće) biće u njoj normalno kretati i snalaziti, moralo bi pripadati štakorskoj sorti. Ukoliko nije profesionalno obučen za špijuna, za čovjeka to je već teži slučaj.

Čitatelj je, nadam se, shvatio: o Gordanu Akrapu je svojedobno plasirana dezinformacija da su mu njemačke vlasti oduzele diplomatski status, uz optužbu da je kao hrvatski obavještajac utjecao na svjedoke u istrazi ubojstva Stjepana Đurekovića, Gordan Akrap je gnusnu dezinformaciju želio demantirati, ali je nije demantirao jer je tajna policija kojoj je iznajmio svoje špijunske usluge to zabranila, pa se dezinformacija ponavljala na desetke puta u desecima hrvatskih medija, stekavši u međuvremenu validnost notorne činjenice, istine u koju nitko nema razloga sumnjati, da bi naposljetku, nakon što sam spornu dezinformaciju i ja usputno evidentirao, Gordan Akrap – sada u statusu penzioniranog doušnika i friško imenovanoga člana Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija – preko odvjetnika Gjurašića ustao kategoričnim javnim demantijem zbog ‘neistinite informacije’ kojom su mu, avaj, ‘narušeni ugled i čast’.

Štoviše, advokat Gjurašić ističe kako je ‘želja za reakcijom na te neistine’ njegova klijenta i nagnala da zatraži umirovljenje, nesmotreno uvodeći u priču i problematiku tajminga: spomenuta dezinformacija, naime, prvi put je objavljena u proljeće 2006. godine – da bi nakon toga godinama bila obnavljana u bezbroj prilika, neprestano cirkulirajući medijskom sferom – dok se oštećeni špijun, prema pisanju Jutarnjeg lista, umirovio lani, ‘nakon 25 godina rada u sustavu’. Više od jedanaest godina je dakle u Gordanu Akrapu rasla ‘želja za reakcijom na te neistine’, bujala je i bujala, da bi na koncu bila utažena i razlivena u vidu jedne sluzave fiškalske formulacije, jebi ga, baš preko moga teksta.

Usprkos tome, na intimne se drame i frustracije rashodovana špijuna ne bih ovom prilikom ni osvrtao da njegovo reagiranje, upućeno preko odvjetnika Gjurašića, na tako upečatljiv način ne podupire osnovnu tezu moga osvrta iz srpnja, objavljenoga neposredno nakon što je Gordan Akrap postavljen za člana Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Provociran tim imenovanjem, ja sam tada pisao o nečemu što bih sada – mudriji i mjesec i pol dana stariji – sažeto predstavio kao kanalizacijskištimung demokracije.

Pisao sam, elem, kako nema ničega normalnog u tome da dojučerašnji profesionalni špijun obavlja ‘građanski’ nadzor tajne policije; kako Akrap ‘nije anomalija, već simptom’, jer njegova rola ‘svjedoči o takvome organizacijskom obliku sustava gdje su mehanizam koji je u stanju počiniti državno nasilje i mehanizam koji je zadužen to nasilje spriječiti međusobno zamjenjivi’; kako se dvoličnost sistema očituje u tome što se ‘osposobio da u sam čin nasilja ugradi zaštitu od njega’, pa je tako i ‘’građanska’ obrana od nasilja postala neizostavan element nasilničkog djelovanja’, a to će reći da kapitalna ‘gadost nastupa kroz formu vlastita suzbijanja’.

I onda nam taj Akrap, demantirajući moje ‘neistinite informacije’, preko odvjetnika Gjurašića objašnjava kako je, eto, punih jedanaest godina povodom vlastita slučaja morao držati začepljenu gubicu, vidajući bolne rane od kleveta, jer je to tajna policija od njega tražila, a sada bi baš on – valjda kao građanski pas pušten s lanca – trebao tajnu policiju javno prokazivati kada ova prekorači svoje ovlasti. Drugim riječima: onaj koji je – jedino u tom slučaju na vlastitu štetu – svjesno i postojano pridonosio obmanjivanju javnosti, odsad će brinuti o tome da obavještajne službe ne obmanjuju javnost.

Mene, da oprosti odvjetnik Gjurašić, takvo objašnjenje podsjeća na standardni (para)obavještajni napoj. Ako njegov klijent više ne mora čuvati državno-policijske tajne, zašto nam ne kaže što je zapravo bio njegov posao u Njemačkoj? Čime se uopće bavi jedan školovani hrvatski špijun u stranoj zemlji? Ili: zašto svjedoci u medijima tvrde da je Josipa Perkovića, osuđenoga zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, nazivao ‘drugim ocem’? Ili: kakva je njegova današnja relacija s bivšim šefom i mentorom Miroslavom Tuđmanom, koji je u devedesetima, dok mu je Akrap bio klimoglavi pobočnik, organizirao masovna prisluškivanja i uhođenja režimu nesklonih građana?

Advokat Gjurašić je u ime svoje stranke poslao i reagiranje na kritički intoniran članak u Novom listu, i to takvo da je, prema taktičkom automatizmu, identično onome objavljenom u Novostima, od riječi do riječi. Dodana je samo jedna rečenica: ‘Iznesene neistine u vezi OA Barakuda dr. Akrap ne smije komentirati s obzirom na obavezu čuvanja povjerenih mu podataka.’ Kako to, pitam se, netko može obavljati ‘građanski’ nadzor obavještajnih službi ako i danas ima ‘obavezu čuvanja povjerenih mu podataka’? Koliko je još sličnih tajni pohranjeno u glavi nadzornika?

Za razliku od odvjetnika Gjurašića, ja bih, kao i svatko bistra razuma, iz toga izvukao sljedeći zaključak: Gordan Akrap umirovljen je da bude poslan na specijalni zadatak, da bude agent tajne policije preobučen u građanina. To je taj simpatični totalitarni manevar – gdje je sam Akrap, uostalom, privatno posve nezanimljiv – kada se stvarni napad na građanske slobode odvija pod plaštem njihove zaštite.

Dovođenje špijuna na funkciju koja je ustanovljena zato da se društvo brani od špijunskih zloupotreba utoliko ne svjedoči o poremećaju sistema, već o njegovu usavršavanju. Poredak je najtotalitarniji u točki koja tobože sprječava totalitarna zastranjivanja i koja osigurava ‘građansku’ legitimaciju policijskoj svevlasti.

Time sam, nadam se, odgovorio i na drugu primjedbu advokata Gjurašića i njegova klijenta, naime da je ‘neistinita informacija’ kada ja pišem da je Akrap ‘bio dio uhodanog zločinačkog aparata’. Ne samo da je on to bio – u doba dok je, primjerice, služba za koju je radio prisluškivala moje telefonske razgovore punih sedam godina – nego je to i danas, a dokaz da aparat ima zločinačke namjere očituje se upravo u imenovanju Gordana Akrapa u Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija.

Nije mi poznato da se kanalizacijski štimung demokracije manifestira igdje tako jasno kao kroz figure – pozor: ovo je metafora općega tipa! ovo nema ni izravne ni neizravne veze s klijentom odvjetnika Gjurašića! – ovlaštenih govana koja građane obavještavaju da se sranja ne događaju.

Viktor Ivančić
Autor 16.9.2018. u 10:12