Kasarnizacija Hrvatske

Marinko Čulić
Autor 11.8.2018. u 09:55

Izdvajamo

  • . Bilo je dovoljno, kako su učinile demokratske zemlje slijednice nacifašističkih režima, proglasiti svoje nove ustave kopčom koja politički i emocionalno spaja naciju, i sve bi bilo na svome mjestu. Ali, Tuđmanu to nije bilo dovoljno, htio je da se ni hrvatski antifašisti ne osjećaju sasvim pobjednički niti hrvatski fašisti sasvim gubitnički. A to je značilo podrezati krila prvima kako bi se spustili na razinu drugih, čime bi ih se učinilo ravnopravnim partnerima. Upravo taj klišej primijenila je nedavno Kolinda Grabar-Kitarović u inače hvaljenom posjetu Jasenovcu, kada je u nazočnosti izraelskog predsjednika prvi put otvoreno nazvala ustaški režim zločinačkim i kolaboracionističkim (samo nekoliko mjeseci ranije u Argentini smo slušali nešto sasvim drugo). Ali, kada je prešla na one koji su se suprotstavili tom režimu, ostala je na neodređenoj formulaciji ‘mnogi Hrvati’. Nije tu bilo mjesta za partizane, Hrvate i Srbe, a pogotovo ne za Tita (doduše, to bi bilo dibidus karikaturalno nakon što je dala izbaciti njegovu bistu s Pantovčaka).

Povezani članci

Kasarnizacija Hrvatske

Sve velike manifestacije u posljednje vrijeme u Hrvatskoj obilovale su nametnutim zajedništvom kroz koje se provlačila zajednička nit neoustaštva. Zato još groznije izjednačavanje Oluje s nacističkim istrebljenjem Židova, koje se čulo iz usta Aleksandra Vučića, ne može biti izlika da se prvo ne pomete smeće pred vlastitim vratima

Jadno naše hrvatsko zajedništvo. To dojenče izašlo iz rodilišta hrvatske desnice, ali čiju zipku ljulja koliko joj se dopusti i ljevica, nikako da napravi prve korake, iako se odavno zamomčilo i već je trebalo otići i u svijet korisnog rada. Ali, nije. Zašto nije vidjelo se proteklih dana jasno da jasnije nije moglo. Najviše na dočeku nogometne reprezentacije iz Rusije, koji je u početku izgledao kao veseli svegrađanski događaj, u kojem su ugodno koegzistirali i desni i lijevi. Ali je onda netko među prvima rekao: čekaj, ne može to tako, mi smo ti koji držimo tapiju na domoljublje i odlučujemo kako zajedništvo treba izgledati. I tako je dovođenjem Thompsona pitomom i inkluzivnom patriotizmu začepljena gubica (srećom, takvo ‘sranje’, kako ga je nazvala Nataša Janjić, nije se dogodilo na posljednjem ispraćaju Olivera Dragojevića, ali barem seruckanjem treba smatrati proglašavanje Dana nacionalne sućuti nakon što je umro, a pogotovo to da se u ispraćaj uključe topovnjače, kao da je tankoćudni Oliver bio dirigent nacionalnog vojnog orkestra). I to je, eto, glavni problem ovog našeg nesretnog hrvatskog zajedništva. Ono ne zbraja i ne sabire, ono oduzima i isključuje. Ukratko, riječ je o zapovijeđenom, nametnutom domoljublju, pa tko se uklopi, uklopi, tko ne, taj otpada. Valjda najbolje to se vidi na obljetnicama Oluje, prijašnjim i ovogodišnjoj.

Otpočetka iz njih su isključeni Srbi, jer su te godišnjice zamišljene kao trijumfalne gardijske koračnice u čast pobjede Hrvatske vojske nad srpskim pobunjenicima, ali između redaka zapravo u čast pobjede nad Srbima. Zbog toga njih u Kninu 5. kolovoza nikada nema, niti ih može biti. No zato je na Dan ustanka u Srbu 27. jula obratno. Ondje se već godinama ne pojavljuje nitko iz vrhova hrvatske vlasti, bez obzira što je baš hrvatska vlada prije nekoliko godina financirala obnovu tamošnjeg spomenika Vanje Radauša. U svakom slučaju, Srb je prepušten Srbima i antifašističkim veteranima, što se skladno uklapa u sliku koja se odavno jasno nazire, a to je da se antifašizam smatra nečim što pripada hrvatskim Srbima, a Hrvati će s tim opreznije i lukavije. Za ljude iz hrvatskog državnog vrha antifašizam je samo jednom godišnje, 22. lipnja u Brezovici, ali ni tamo oni više ne odlaze osobno, nego šalju izaslanike, što je više gesta distanciranja nego identificiranja. I, eto, tu leži glavni problem. Antifašizam je svakako jedna od vrednota na kojoj se moglo i moralo graditi hrvatsko zajedništvo, najprije između Hrvata i Srba, ali i između svih hrvatskih građana, no umjesto da postane ljepilo koje spaja, on je pretvoren u nepropusnu membranu koja razdvaja i antagonizira.

O tome najrječitije govore pripadnici radikalne nacionalističke desnice oko Zlatka Hasanbegovića (posebno Thompsonov advokat Davorin Karačić, odnedavno poznat po tome da mu je sva pamet u boksačkoj šaci), koji već otvoreno odbacuju i Tuđmanovu pomirbu. Smatraju je, zamisli ti to, kapitulantskom. Uh, kakvi su to talenti! Pa tim sirotanima ne bi se otvorilo ni pola pedlja političkog prostora da nije bilo te nesretne pomirbe, koja je izjednačavala istinske hrvatske heroje kakvi su bili Vlado Janić Capo ili Rade Končar s okrvavljenim ustaškim zločincima kakav je bio Jure Francetić. Dakle, na krivog su se namjerili Hasanbegović i njegovi, jer sve je počelo baš s Tuđmanom. Dakako, ni u njegovoj pomirbi nije bilo mjesta za izmirenje Hrvata i Srba, a za prve je zamislio svojevrsni koncept postrojene nacije. O tome jasno govori njegov prvobitni naum da HDZ, Hrvatsku demokratsku zajednicu, nazove Hrvatskim demokratskim zborom, od čega ga je okanilo tek podsjećanje nekog u njegovom okruženju da je isto tako, Zborom, svojedobno nazvao svoju srpsku fašističku falangu i Dimitrije Ljotić. No, iako je od imena odustao, od koncepta nije, a on se sastojao u tome da se izmire ne toliko potomci partizana i ustaša, što bi se i moglo prihvatiti, nego i oni sami i njihove ideologije.

Naravno da to nije bilo moguće niti će ikada biti, a u krajnjoj liniji nije bilo ni potrebno. Bilo je dovoljno, kako su učinile demokratske zemlje slijednice nacifašističkih režima, proglasiti svoje nove ustave kopčom koja politički i emocionalno spaja naciju, i sve bi bilo na svome mjestu. Ali, Tuđmanu to nije bilo dovoljno, htio je da se ni hrvatski antifašisti ne osjećaju sasvim pobjednički niti hrvatski fašisti sasvim gubitnički. A to je značilo podrezati krila prvima kako bi se spustili na razinu drugih, čime bi ih se učinilo ravnopravnim partnerima. Upravo taj klišej primijenila je nedavno Kolinda Grabar-Kitarović u inače hvaljenom posjetu Jasenovcu, kada je u nazočnosti izraelskog predsjednika prvi put otvoreno nazvala ustaški režim zločinačkim i kolaboracionističkim (samo nekoliko mjeseci ranije u Argentini smo slušali nešto sasvim drugo). Ali, kada je prešla na one koji su se suprotstavili tom režimu, ostala je na neodređenoj formulaciji ‘mnogi Hrvati’. Nije tu bilo mjesta za partizane, Hrvate i Srbe, a pogotovo ne za Tita (doduše, to bi bilo dibidus karikaturalno nakon što je dala izbaciti njegovu bistu s Pantovčaka).

Eto, tako se postrojava današnju Hrvatsku (a sasvim sličan model gledamo i u Srbiji). Na crti ispranog i sadržinski ispražnjenog antifašizma, a i to samo kada se treba malo ušminkati pred svijetom, ili kada od tamo dođe netko pred kime se ne smije drukčije. U međuvremenu zemlju se kasarnizira u ključu nametnog, oktroiranog zajedništva, koje u rukama drži sve radikalnija desnica, tako da to stalno klizi rubom fašizacije zemlje. Neslužbeno, glavni grad te zemlje je ne Zagreb nego ‘kraljevski grad’ Knin, koji se početkom svakog kolovoza pretvara u prijestolnicu takvog proustašenog zajedništva. Zato on na svaku obljetnicu Oluje sliči na regrutni centar za okupljanje etničkih Hrvata, dok se Srbe ne smatra dobrodošlim, a prisustvo oficijelne desnice mrzovoljno se podnosi. S tim u skladu, ondje se svake godine, a ove posebno, dovuče toliko oružja kao da se ne slavi kraj rata devedesetih, nego početak nekog novog u narednim desetljećima. Još je više s tim u skladu što je u ovogodišnji službeni ceremonijal uključen i osuđeni ratni zločinac Mirko Norac, a službeni orkestar Hrvatske vojske izveo je, kao nešto samorazumljivo, samozvanu hrvatsku himnu proustaškog rokera Marka Perkovića Thompsona.

O da, Andreju Plenkoviću se, za razliku od Zorana Milanovića, sasvim malo zviždalo, što znači da se koncepcija nacije kao vojnički postrojenog zbora sasvim dobro uhodava. To što Aleksandar Vučić radi isto sa Srbima u Srbiji i šire u regiji, ili što radi i gore (izjednačavanje Oluje s nacističkim istrebljenjem Židova), nije izlika da se ne pogleda koliko nam se smeća nakupilo pred vlastitim hrvatskim pragom. A nakupilo se puno, previše, imala bi tu poštena metla što raditi sve do idućeg kolovoza.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 11.8.2018. u 09:55