Kiss Democracy Goodbye

Povezani članci

• Natječaj za izlaganje na NUS 2014: O za Osmijeh
• DAVNI (ILI IPAK) AKTUALNI RAZGOVORI
• Ivicu za predsednika
• Nerzuk Ćurak: Kako se ovoga nismo sjetili?
• Fiamengov i Gojerov uspjeh na Sustipanu
• Vijeće Evrope: Ili će se BiH osloboditi institucionalne košulje ili slijedi suspenzija

“Zaista, kako će istorije zapamtiti 2011? Kao godinu u
kojoj smo, makar to ne saopštili naglas, odustali od
ideje o vladavini mnoštva, pa na koncu ipak poslušali
 Platona, Hobbesa, Marxa i tolike druge mudre glave
 koje su tvrdile kako je moguća samo vladavina
Jednog – zvali tu vladavinu apsolutizmom ili
predstavničkom demokratijom, svejedno?”

„Kako će istorija zapamtiti 2011.? Možda kao godinu u kojoj su u jednom dijelu svijeta demokratiju zahtijevali na ulicama, dok se u drugom, suočena sa ekonomskom krizom, demokratija pokazala kao paralizovana i impotentna“, piše Jonathan Freedland u The Guardian Weekly od 25.11.2011.

Doista, dok su demonstranti tokom Arapskog proljeća bili spremni na sukob sa vojskom zarad demokratije, zapadnjaci, koji su do juče oholo vjerovali kako su upravo oni, kao prosvijećena manjina planete, jedini sposobni za funkcionalnu demokratiju, od demokratije su stali dizati ruke. To nije jasno formulisano, ali visi u vazduhu: ako bi izbor bio sloboda i demokratija ili sigurnost i blagostanje, Zapad bi se mogao lišiti ovog prvog. Ovdje se valja prisjetiti onoga na što uporno upozorava Slavoj Žižek: takozvani „kapitalizam sa azijskim vrijednostima“ drugo je ima za brak kapitalizma i totalitarizma.

Dodajmo: budući da se takav kapitalizam pokazuje kao efikasniji i onaj koji donosi veći profit, ne postoji li jasna opasnost da će se kapitalizam, zarad vlastitoga opstanka, lišiti demokratije, kao preteškog utega? Je li u pitanju posve nova situacija, jer se dosada vjerovalo u brak kapitalizma i demokratije, pa je i američki oružani izvoz demokratije i ideologije ljudskih prava tumačen kao, zapravo, izvoz kapitalizma? Što sada, kada se suočavamo sa mogućnošću razvoda kapitalizma sa demokratijom i njegovog staromodnog vjenčanja sa totalitarizmom? Pravo govoreći, ta „nova“ situacija zapravo i nije nova: stvar smo već vidjeli. Fašizam i nacizam bili su svojevrsni pokušaj kapitalizma da riješi sopstvene protivrječnosti koje su mu prijetile uništenjem.

Freedlandovo promišljanje ide u tom smjeru. On tvrdi da kriza nije izazvala slabost demokratije, nego je tu slabost učinila vidljivom. Najuspješnije ekonomije su one u najautoritarnijim državama. Zbog toga, tržište gubi povjerenje u demokratiju. Ako je tako, nije li jasno da bi “nevidljiva ruka tržišta“ mogla, na koncu, zariti bodež u leđa demokratije?

Spisak ožalošćenih bio bi začuđujuće skroman. Jer ne samo da u demokratiju više ne vjeruje tržište, nego, sudeći po Clooneyevom filmu „The Ides of March“ – ni Hollywood.

Film začuđujuće dosljedno, bez olakšavajućih okolnosti i stare holivudske igre „korumpirani pojedinci su problem, a sam sistem je dobar“, prikazuje bijedu reprezentacijske demokratije. Pratimo guvernera (Clooney), koji se bori za mjesto predsjedničkog kandidata Demokratske stranke,sa dobrim izgledima za Bijelu kuću. Isprva, on je pun ideala koje se ni po koju cijenu nije spreman odreći: militantni je ateista, odlučan je u odbrani prava na abortus, kao i zaštiti prava gay populacije. Njegov pomoćnik (Gosling) i sam je mladi čovjek kojega pokreću velike, progresivne ideje, uvjeren da njegov šef može donijeti istinsku promjenu Americi. Ali budući predsjednik SAD je napravio dijete mladoj volonterki. Ona abortira, potom izvrši samoubistvo. Gosling, koji zna istinu, drži Clooneya u šaci. Sve je spremno za veliko holivudsko finale u kojem će „slobodni mediji“ odigrati svoju časnu ulogu, istina pobijediti a požrtvovani, nekorumpirani pojedinac odnijeti prevagu nad moći koja je moralno posrnula.

Ne i ovaj put. Goslingu istina o djevočinoj smrti koristi samo da bi obezbijedio vlastiti položaj u Bijeloj kući, u koju će, na kraju filma je jasno, Clooney definitivno dospjeti. Ljudi su apsolutno potrošni, djevojčina smrt na bilo koji način ne opterećuje one koji su umiješani u nju, društvene i političke“ vrijednosti“ postoje samo kao retoričke figure, a izbori se ne dobijaju na biralištima, nego skrivenim političkim dogovorima i trgovinom.

Zaista, kako će istorije zapamtiti 2011? Kao godinu u kojoj smo, makar to ne saopštili naglas, odustali od ideje o vladavini mnoštva, pa na koncu ipak poslušali Platona, Hobbesa, Marxa i tolike druge mudre glave koje su tvrdile kako je moguća samo vladavina Jednog – zvali tu vladavinu apsolutizmom ili predstavničkom demokratijom, svejedno? Sa stanovišta pristalica direktne demokratije, to je sretan razvoj događaja – jer neprijatelja je uvijek bolje imati u čistoj formi, golog, nekamufliranog. Moglo bi to obradovati i desničare, za koje predstavnička demokratije nikada i nije bila više od šarade, ustupka liberalima, nužnog da bi se održalo savezništvo sa njima na fundamentalnom pitanju očuvanja ekonomskog sistema.

Kažu da je, dok ga je papa pokušavao krunisati, Napoleon nestrpljivo zgrabio krunu i krunisao sam sebe. Papa se pobunio, pa mu je Napoleon navodno rekao: „Ali vi svakako znate da je moja namjera uništiti hrišćanstvo?“. Našto mu je papa, kaže se dalje, odgvoorio: „Nećete uspjeti. To i crkva pokušava dva milenija, pa opet ništa“.

Pokušajmo zamisliti kako američki predsjednik neprijatelju, koji ističe odlučnost da uništi demokratiju, odgovara: „Nećete uspjeti. I mi kapitalisti to pokušavamo već dva vijeka, pa opet ništa“. Dosjetka funkcioniše? Bojim se da ne. Bude li kapital odlučio otarasiti se preskupe, prekomplikovane i prespore demokratije, on je to u stanju učiniti. Yes, they can.