Klerofašizam

Marinko Čulić
Autor 1.9.2017. u 18:22

Izdvajamo

  • Nekako usputno, otkrilo se i nešto važno oko same vatrogasne zaštite, nakon što su zaredale kritike o zapuštenoj, zapravo namjerno devastiranoj civilnoj zaštiti. Na to je s visoka odgovoreno da je ovo drugo vrijeme, sada umjesto primitivne ‘socijalističke’ civilne zaštite imamo kanadere, čega u sirota Brozova vremena, kao, nije bilo. A onda je netko objavio otrežnjujući podatak da je kanadera itekako bilo, štoviše, 1983. godine oborili su svjetski rekord u broju naleta nad velikim požarištem na Hvaru. Tako se pokazalo da istina puno bolje gori od smolom natopljene borove šume. A prava istina, na kojoj i visi smislenost hrvatske državne samostalnosti, jeste da su temelji turizma, sa svim što uz to ide, udareni u vrijeme socijalizma, a da su desetljeća poslije bila samo hvatanje koraka da se dostigne ono što je već postojalo. Ali to nije sve, Hrvatskoj treba još i još neprijatelja, trebaju joj svi neprijatelji koje su u svom nenadmašnom opusu obuhvatili razni domazeti loše.

Povezani članci

Klerofašizam

Histerija oko požara koje Srbi navodno podmeću po Hrvatskoj mogla bi biti početak nečeg još goreg. Neuspješnim državama, a Hrvatska je radikalno neuspješna, nasušno trebaju neprijatelji, a to je teren na kojem se odlično snalazi sve aktivnija radikalna desnica i njeni blizanci u Katoličkoj crkvi

Ima nečeg čudovišnog, čak nastranog u tvrdnjama da Srbi podmeću požare po Hrvatskoj. U ovih četvrt stoljeća od osamostaljenja, a posebno devedesetih, Srbi i Hrvati napravili su jedni drugima najgore svinjarije – masovna ubojstva i još masovnija protjerivanja, razaranja, pljačke… – i možda, ali samo možda, moglo bi se reći da su u tome Srbi za prsa prednjačili. Ali sasvim je sigurno da u jednom nisu prednjačili, nego su i više nego za prsa prednjačili Hrvati. To su ti nesretni požari. Polovicom devedesetih gorjela je cijela srpska Krajina, na tisuće srpskih kuća i gospodarskih objekata spaljeno je, i to ne zato što su to učinili neki obijesni i nadrkani maloljetnici, nego cijele jedinice regularne Hrvatske vojske. Ponekad i tako (Medački džep) što su kamionima dovozili suhe cjepanice da bi paljevina bila brže i efikasnije obavljena. To je jedno. Drugo je da je Hrvatska, isto koliko i Srbija, radikalno neuspješna zemlja, i umjesto da otvoreno napravi saldo te neuspješnosti, pa u krajnjoj liniji i da zapita sebe je li joj se državno osamostaljenje isplatilo, ona, evo, žeđa za navodnim neprijateljima. Sada više unutrašnjim nego vanjskim, ali kada zatreba, dobri su i ovi drugi.

Srećom, nismo više u devedesetima, pa histeriju oko Srba koji navodno pale Hrvatsku gase male, ali probrane hrvatske snage. U tome je najdalje otišao šibensko-kninski župan Goran Pauk koji je optužbe protiv Srba čak ohladio pozivanjem na to da su Srbi istih kršćanskih korijena kao Hrvati, a pridružio mu se i ministar policije Davor Božinović, koji je demantirao postojanje ‘fosfornih ampula’ kojima Srpčad navodno potpaljuje požare. Otkrio je da je riječ o dječjoj igri, nekoj vrsti seoskog Pokemona ili tako nekako. Zanimljivo je i reagiranje turističkih djelatnika, kojima naravno ne odgovara histerija oko podmetnutih šumskih paljevina, pa kažu da požari neće ugroziti najuspješniju hrvatsku turističku sezonu ‘nakon osamostaljenja’. Nakon osamostaljenja? Znači, još uvijek su bile uspješnije vršne turističke sezone iz vremena socijalizma, iako su tada, sjetit ćete se, turisti dolazili ovamo drndavim cestama, privatni turistički sektor još je bio kržljav, ali je očito hotelska ponuda bila ozbiljnija, a bila je ozbiljnija i ponuda domaćih prehrambenih i drugih proizvoda.

Nekako usputno, otkrilo se i nešto važno oko same vatrogasne zaštite, nakon što su zaredale kritike o zapuštenoj, zapravo namjerno devastiranoj civilnoj zaštiti. Na to je s visoka odgovoreno da je ovo drugo vrijeme, sada umjesto primitivne ‘socijalističke’ civilne zaštite imamo kanadere, čega u sirota Brozova vremena, kao, nije bilo. A onda je netko objavio otrežnjujući podatak da je kanadera itekako bilo, štoviše, 1983. godine oborili su svjetski rekord u broju naleta nad velikim požarištem na Hvaru. Tako se pokazalo da istina puno bolje gori od smolom natopljene borove šume. A prava istina, na kojoj i visi smislenost hrvatske državne samostalnosti, jeste da su temelji turizma, sa svim što uz to ide, udareni u vrijeme socijalizma, a da su desetljeća poslije bila samo hvatanje koraka da se dostigne ono što je već postojalo. Ali to nije sve, Hrvatskoj treba još i još neprijatelja, trebaju joj svi neprijatelji koje su u svom nenadmašnom opusu obuhvatili razni domazeti loše.

Evo, uzmite ovo micanje Titovog imena iz Zagreba. Ne smeta Tito zbog Bleiburga, o ne, to je najmanje važno (da je tako, napravio bi se poimenični popis blajburških žrtava, kao i onih u Jasenovcu, i tada bismo saznali cjelovitu istinu o tim žrtvama umjesto sadašnjih mistifikacija). Smeta jer je, bez obzira na to bio totalitarac (Žarko Puhovski) ili nešto drugo, stvorio ozbiljnu državu, što današnja Hrvatska jednostavno nije. Bila je to toliko ozbiljna država da je u nepunih pola stoljeća pretvorena iz opančarske i polupismene zemlje u srednje razvijenu državu, i da je opstala možda ne bi bila baš u rangu najrazvijenijih evropskih i svjetskih zemalja, kako voli gugutati predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ali svakako bi bila na razini jedne Španjolske, a sigurno joj ne bi jako bježale ni imućna Austrija ili Danska. Što se samog Zagreba tiče, u njemu je bilo smješteno deset, ponavljam deset posto industrije cijelog Balkana (od cvatuće Ljubljane do tada još prebogate Atene), što je toliko fascinantno da nijedan Milano ili Torino, kada bismo ih u mislima premjestili na Balkan, sasvim sigurno ne bi tako visoko kotirali. Pa kako onda jedan Zlatko Hasanbegović, ali ide to i puno šire, sve do premijera Andreja Plenkovića, ne bi imali goruću želju da spale tu uspješnu prošlost? Ne samo da bi je imali, nego je i imaju, jer razloga je zbilja napretek. Kome, recimo, ne pada na pamet usporedba sadašnje poljoprivrede, u kojoj je Agrokor uza sve stotine milijuna, zapravo zbirno i milijardi državnih poticaja doveo zemlju do ruba ponora, sa socijalističkom poljoprivredom do 1990. godine? Tada nije bilo nikakvih poticaja u agraru, sve se rješavalo na puno otvorenijem tržištu od sadašnjeg, a ipak je poljoprivreda bila ozbiljna privredna grana, dok ova danas s ozbiljnošću nema blage veze.

No zato se s puno ozbiljnosti otkopavaju slojevi povijesti ispod one socijalističke, kako bi se došlo do tobožnje uzor-države NDH koja, doduše, nije postigla ništa ni blizu svojoj nasljednici, ali joj je dragocjena prednost bila da su je vodili tobože iskreni, istina malo preradikalni i prebrutalni, ustaški antikomunisti. Da bi se izveo taj neviđeni rikverc u goru prošlost, usporediv jedino s dijelom baltičkih zemalja, ali to je tamo puno manjih razmjera, izvedena je i neviđena povijesno-politička travestija. Istodobno s micanjem Tita, koji je prikopčan uz temeljne odrednice Ustava, od ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića upravo je stigla najava da ‘Za dom spremni’ ostaje do daljnjeg u Jasenovcu, što znači, ne zajebavajmo se, da je praktički legalizirano ustaštvo, iako je iz spomenutih ustavnih odrednica izričito isključeno, izbačeno.

Ukratko, neuspješna država Hrvatska kao da upire sve snage da se okruni titulom najneuspješnije zemlje na svijetu, dakle potpuno suprotno od spomenutog djetinjeg snoviđenja Grabar Kitarović. I nema što, dobro joj ide. Sada nas, evo, s Kaptola obavještavaju da Hrvatska nije sekularna država, što znači da se tog bogalja već usmjerava i k tome da bude prva teokratska, vjerska država koja je prekoračila Sredozemlje i utvrđuje se na južnom obodu evropskog kontinenta. Postoji poseban izraz za ovo što sada gledamo, skovan u socijalizmu – klerofašizam – ali tko šiša socijalizam, ionako je već uvelike izbrisan iz kolektivne memorije ove nacije. A kada to bude do kraja obavljeno, nastupa doba spuštenih rukavica, kada će ova pobačena država na sve strane tražiti nove i nove neprijatelje. Histerija oko ovogodišnjih požara samo je početak i, bojim se, mačji kašalj u odnosu na ono što nas još čeka.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 1.9.2017. u 18:22