ENG
KO BEJAHU ONI DIVI
Autor/ica 👤Petar Fehir
Povezani članci
Kad su onomad u Grubišnom instalirali tenk na rubu onog parka, kojim smo kao derani vukli noge kroz šareno lišće kestena, puklo mi je srce.
Bio je to zadnji čavao u beživotno tijelo jednog, nekada, dragog mjestašca. Najkičastiji broš koji se mogao zadijenuti. Simbol i vlastite i tuđe nesreće.
Tada sam ga napustio baš skroz.
Svejedno, navratim ponekad.
I kad kod ”smice” skrenem desno, bacim oko na onaj park. Tako bi i ljetos.
A u parku, za nevjerovati, izrastao spomenik. I kako nema onih starih kestenova on se još drčnije propinje i zaklanja ono želejzno čudovište.
A spomenik je, nećete vjerovati, onaj isti pored kojeg smo prolazili u onom bivšem životu.
U ova vunena vremena, kada se pomalo i zaboravilo da su partizani oslobodili zemlju i do nogu potukli ustaše i ostale četnike četerdsetpete, kada se pokušava ušatim slovima prekrajati povijest, u Grubišnom vratilo spomenik borcima NOR-a. Narodnooslobodilačke borbe! Ej! Nije to mala stvar!
Gradske su, dakle, vlasti prihvatile inicijativu lokalnih antifašista i vratile spomenik! I tu priča ne završava. Vratile su i izvorne stihove Jovana Jovanovića Zmaja:
Ko bejahu oni divi
Koji su te napred zvali
Koji su ti snage dali
To bejahu ideali
Baš tako. Pisane ekavicom. Što zaslužuje još jednu pohvalu. Palac gore za taj čin!
Dobro, nekad je bila i zvijezda na vrhu, ali nećemo zanovijetati.
Više želim nego što se nadam da će i neki drugi slijediti primjer Grubišnog.
I da će poslije spomenika početi vraćanje i onog drugog, manje simboličnog, ali mnogo važnijeg – tvornica, žitnih polja i zadovoljnih ljudi.
Što, nekoć, behaju oni divi!
Autor/ica 👤Petar Fehir
