ENG
Ko je tu lud?
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Izdvajamo
- Treba li nagađati kako su glasali i poslanici HDZ- a i SBB-a i ima li iznenađenih? Ima onoliko koliko je ponovo prošla priča o sukobiuma, sudarima i animozitetima dok ne dođe do spašavanja vlasti, podjele resora i fotelja. Između toga, donošenje zakona, izgradnja države, rad u korist naroda...stalni razlog za izglasavanje nepovjerenja. Tu su dva problema. Jedan je što tada glasaju sami o nepovjerenju sebi. Drugi je što se daleko dobacilo u proizvodnji ludila prema kojem je postalo normalno vjerovati kako je svaki »moj«, pa i najgori bio, bolji od svakog »njihovog« makar i bio najbolji. Ta je priča, nažalost, dovedena do pred sam kraj. I iz EU to na svoj način hvale. Ljudi su nepopravljivo tijesto za umijesiti baš onako kako to hoće »lideri« što ih je narod izabrao više puta. I opet će. Stvar doista postaje poprilično »medicinska«, čak i prije nego sociološka.
Povezani članci
Projekt rastakanja države BiH nije ništa spram projekta rastakanja pameti nekada normalnih ljudi ove nekada sretne zemlje. U ratu su u Sarajevu govorili da moraš biti malo lud da ne bi poludio. Danas to više nije dovoljno. Da nije kako jeste ovdje u Bosni, mogla bi se primijeniti ona mog druga Affana Ramića, slikara kojeg više nema, a koji je znao kazati u ovakvim situacijama: »Pa ti ne popij!«
U nekim drugim vremenima ovoliko bavljenje istim stvarima, poput priče o mazohizmu Bosne, davno bi postalo dosadno. Eto ih tamo, svako ima svoje probleme. Posebno usred ljeta i pod vatrom i pod ledom.
Sve poludilo, za »Riplija«, kako se onda govorilo. No, nije stvar samo što nisu više ona »druga vremena«, već u tome što je pitanje očuvanja elementarnog digniteta ne dozvoljavati drznicima što su se zubima i noktima zakačili za vlast i samo njihov jadni privatni interes da vjeruju kako tako može dovijeka.
Sada, evo, pokušavaju da uvjere ljude unaokolo kako vide ono što ne postoji, a ne vide ono što je veliko kao kuća. Pošto to teže ide, svakome iole normalnom moraju dokazati da nije pri sebi. Ili, kako se kaže u narodu, da je lud!
Nekoliko minulih dana bilo je dovoljno za prepoznavanje taktike. Ne temeljem kafanskih priča ili praćenja korumpiranih medija u kojima se na eventualno pokoju zdravorazumsku opservaciju odgovara desetinama pljuvačko – psovačkih reakcija. Anonimnih, naravno. Dokaz su, evo, zasjedanja najviših »organa« narodne vlasti, parlamentarnih domova, »Vijeća ministara« što se u normalnim zemljama zovu vlade pa tako i funkcioniraju, njihovih komisija, Predsjedništva države koji normalni svijet također zove predsjednikom. U ovo društvo spadaju i lumeni što nam dolaze iz velikih evropskih i svjetskih političkih »centara«.
Projekt rastakanja države Bosne i Hercegovine nije ništa spram projekta rastakanja pameti nekada normalnih ljudi ove nekada sretne zemlje.
Minule srijede razni parlamentarci u Sarajevu zasjedali su na dva mjesta. U velikoj sali Parlamentarne skupštine BiH poslanici Predstavničkog doma tog Parlamenta. Nešto dalje, uz Miljacku, poslanici Parlamenta Federacije BiH, dakle jednog od dva entiteta koji tvore državu. Uz ostalo, oni prvi saslušali su sat vremena dugi govor predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića koji je nadahnuto objašnjavao sve moguće i nemoguće uspjehe njegovog Vijeća što su ih nezaustavljivo postizali lani.
Bilo je to tako da su čak i neki sitni neuspjesi (od predviđenih 60 zakona donešeno je čak 19!) proglašeni važnim dijelom »impresivnosti« svega postignutog. Kako je to lijepo sumirao jedan poslanik, sve je bilo kao iz čuvene dječije tv serije u kojoj se govorilo o »kući od čokolade sa prozorima od marmelade…« Posebno je dirljiva bila konstatacija o »sasvim sigurno najuspješnijoj evropskoj godini za BiH«. Za promatrače sa strane, prva sumnja: Ko je tu lud?
Osim uspješne, na silu predate »historijske aplikacije za članstvo u EU« sve je kasnije u vezi sa tim bilo mučno. Pa se stalno crvenimo pred njima u EU, kako je ovih dana skrušeno kazao Predsjedavajući Predsjedništva BiH. Neispunjen je upitnik Komisije evo već godinu dana i ne zna se ka’će. (Srbija ga ispunila za 45 dana a drugi za po koji mjesec…) Onda iznenađenje i sramna »zakonska nemogućnost« da se nađu prevodioci za engleski jezik.
Lukavci su pokušali čak proturiti da u Bruxelles ode prevod na hrvatski, jer je to, je li, jedan od tri naša jezika a boga mi i jedan od jezika EU! Ali će, kaže u širem okruženju »najeuropskiji Čović« (dobio i nagradu za »to«), za mjesec dana nakon nekad popunjenog upitnika sve biti privatno prevedeno, pa za naredni mjesec usaglašeno. Ovo zadnje, naravno, u »mehanizmu koordinacije« koji ne smije iskoordinirati puno toga jer tek to ruši ovakvu državu. I njih na čelu.
O izvještaju kao iz Disneylanda u kojem su »svi parametri u korist ovog Vijeća ministara« (Zvizdić) govorilo se, ironiziralo, šalilo, optuživalo, pomalo vrijeđalo i šetalo tamo-amo satima. Potom se glasalo za, ili ne daj Bože, protiv Izvještaja. Kuhinja iza velike sale radila je punom parom. Na jelovniku domunđavanja, ubjeđivanja – hajde matere ti, glasaj, što si takav…itd. (Mediji i posjetioci su davno utvrdili da je kuhinja za predstavnike naroda doista odlična i – najjeftinija…) Sedamnaest parlamentaraca se složilo sa Zvizdićem, ali dvadesetjedan nije. Jedan je – što je sigurno, sigurno – bio uzdržan. Neko nostalgično reče, »posljednji narodni izdanak najbolje Bosne, ni tamo ni ‘vamo!«
Kažu da je u državama Unije spram koje Bosna i Hercegovina juri u najuspješnijoj godini jurnjave, stari običaj da Vlada čiji godišnji izvještaj o radu u Parlamentu nije usvojen, podnese ostavku. Ako ne iz nekog drugog razloga, a ono iz – moralnog. Minule srijede u sali impresivnog zdanja s impresivnom kuhinjom, to se nije desilo. Sastavljači ovog izvještaja i oni što su ga podržali hvatajući kredit za naredne, unaprijed »prepoznatljive« izbore, vjerovatno su smislili validno objašnjenje.
Prvo, »ovo« nije Vlada nego Vijeće ministara, a to se ni u putu nije srelo (vidjeti Anex 4 »Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH«, tzv. Daytonskog sporazuma). Drugo, moral nije ustavna, a za mnoge odavno i nikakva kategorija, pa idemo dalje kao da se ništa nije desilo mimo onoga što je Zvizdić pobjednički izgovorio.
Ostalo je bilo toga dana skoro nevažno. Malo gužve povodom smjene predsjedavajućeg Zajedničke komisije za nadzor nad radom Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA). Bilo 24 za i 14 protiv. Neko je prije toga pitao: Zašto ga smjenjujemo?
Dan ranije članovi same Komisije, glasali su protiv smjene svog predsjedavajućeg. Jako zanimljivo, čovjek koji je na neki način presudio u ovom glasanju bio je prebjeg iz stranke koja je bila za smjenu, na stranu stranke koja je bila protiv. Prezime mu Krčmar! I šta mislite je li bilo naslova u novinama: »Račun sa Krčmarom«. Naravno da jeste. Em je štos što je medijima danas najvažnije, em je tačno, što je manje važno.
I dok se sve ovo zbivalo na jednoj strani, na onoj drugoj, u entitetskom Zastupničkom domu Parlamenta Federacije »ozbiljno« se razgovaralo o prijedlogu opozicije za smjenu entitetske vlade. U entitetima postoji Vlada, kao u svakoj normalnoj državi, a ne neko Vijeće ministara. Ništa moral.
Lijep ustavni uspjeh. Razloga milion, a raspored snaga u Parlamentu slutio da će opozicija uz stranku SBB koja je inače u vladajućoj koaliciji imati dovoljno glasova za smjenu Vlade. I ptice na grani u BiH, kao, znaju da su Izetbegović i Radončić, lideri dvije bošnjačke stranke SDA i SBB, za javnost »nepomirljivi« neprijatelji. A i Izetbegovića i Čović nekako se jedva uzdržavaju da prekorače crtu minimalne političke pristojnosti, u ime formalnog pripadanja vladajućoj koaliciji na raznim nivoima. Na drugoj strani ljubav HDZ BiH sa Dodikom je nježna i učinkovita pa je nesnađeni i odbačeni Bakir reklo bi se napušteni samotnjak.
Rasprava je o svemu bila takva da je jedan iz »pozicije« dramatičnim tonom kazao kako bi se mnogo, mnogo bolje osjećao da pripada opoziciji jer se slaže s bezmalo svim što ti ljudi govore. I onda sjeo i glasao protiv njihovog prijedloga za opoziv Vlade. Rutina. Treba li nagađati kako su glasali i poslanici HDZ- a i SBB-a i ima li iznenađenih? Ima onoliko koliko je ponovo prošla priča o sukobiuma, sudarima i animozitetima dok ne dođe do spašavanja vlasti, podjele resora i fotelja.
Između toga, donošenje zakona, izgradnja države, rad u korist naroda…stalni razlog za izglasavanje nepovjerenja. Tu su dva problema. Jedan je što tada glasaju sami o nepovjerenju sebi. Drugi je što se daleko dobacilo u proizvodnji ludila prema kojem je postalo normalno vjerovati kako je svaki »moj«, pa i najgori bio, bolji od svakog »njihovog« makar i bio najbolji. Ta je priča, nažalost, dovedena do pred sam kraj. I iz EU to na svoj način hvale. Ljudi su nepopravljivo tijesto za umijesiti baš onako kako to hoće »lideri« što ih je narod izabrao više puta. I opet će. Stvar doista postaje poprilično »medicinska«, čak i prije nego sociološka.
Za kraj i jedna skaska na tu temu. Riječ je o sramoti s bosanskim nepotpisivanjem Transportne zajednice šest država Zapadnog Balkana. Dodik nije htio. EU onda odbila i potencijalnih pola milijarde ovdašnjih maraka za četiri već dogovorena projekta u BiH. Onda je Predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a Dragan Čović kazao novinarima da »žali što BiH nije pristupila Transportnoj zajednici«. Pitali ga, a kako su glasali predstavanici HDZ-a tim povodom. Rekao je, »nisu glasali«. Nisu ga pitali zašto, ali je sam kazao kako »opravdava vlast Republike Srpske!« Je li nejasno i opet, ko je tu lud.
U ratu su u Sarajevu govorili da moraš biti malo lud da ne bi poludio. Danas to više nije dovoljno. Da nije kako jeste ovdje u Bosni, mogla bi se primijeniti ona mog druga Affana Ramića, slikara kojeg više nema, a koji je znao kazati u ovakvim situacijama: »Pa ti ne popij!«
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
