Koliko je realna opasnost da politički terorizam postane dijelom i života nam svagdašnjega?

tačno.net
Autor/ica 23.11.2015. u 10:24

Koliko je realna opasnost da politički terorizam postane dijelom i života nam svagdašnjega?

Ali, i rajlovačkom terorističkom činu će se, živi bili pa vidjeli, nastojati otupiti oštrica – jer će ga se, kao i do sada, pokušavati prikazivati izoliranim slučajem i bez ikakve pozadine kojoj se vrijedi sistemski posvećivati. A suština je upravo u toj vrsti promjene političkog čipa. Ili još konkretnije, ništa od onoga što nas prati prethodnih dvadesetak i više godina nisu ni izolirani, ni akti bez ideološke pozadine – niti ih se kao izolirane slučajeve smije tretirati. Potpuno suprotno, mora ih se napadati sistemski i frontalno – i u Maoči i na drugim mjestima. A spoznajama, neophodnima za frontalno sučeljavanje, raspolaže se i danas – i svaki zahtjev za dodatnim informacijama može se tumačiti samo kao pokušaj dobivanja na vremenu da bi se nastavilo voziti kako se vozilo i sve prethodne godine.

Piše: Slavo Kukić

Prije gotovo četrnaest godina, koncem 2001. godine, zajedno s još dvojicom članova, ogradih se od stavova Upravnog odbora Helsinškoga komitea BiH – kojem, skupa s mojim sarajevskim i bijeljinskim drugom, pripadah – u vezi s odlukom o izručenju tzv. Alžirske grupe. I, što je-je, zbog toga sva trojica doživjesmo hajku kakvu je i u najcrnjim scenarijima teško predvidjeti. Branku Todoroviću i mojoj malenkosti natovariše hipoteku američkih agenata, pasa američkih ratova koji za sitnu lovu ne prezaju ni od izdaje najsvetijih principa ljudskih i građanskih prava. Neki odoše i dalje od toga, optužiše nas za tobožnju „osovinu Posušje-Bijeljina“ – sugerirajući, valjda, kako iz nas, preko ograđivanja od zaštite Alžiraca, progovori udruženi hrvatsko-srpski nacionalizam – a predsjednik Helsinškog odbora RS-a tih dana, na internet pretraživačima može se to provjeriti i danas, policiji prijavi čak i prijetnje likvidacijom koje mu iz sarajevske čaršije stizaše.

Nije, istina, sve to bilo dovoljno da se zaplaši ni moga bijeljinskog druga, a ni mene. Dapače, moje isključivanje iz Helsinškog komiteta sam i tada, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji komentirao riječima kako i dalje ostajem pri sudu da je „Helsinški komitet iskorišten da bi se pod plaštem zaštite ljudskih prava pokušalo štititi terorizam i teroriste“.

Prati li se tijek događaja nakon toga, prethodnih trinaest-četrnaest godina, sve više sam u uvjerenju kako smo početkom dvijetisućitih, moji sarajevsko-bijeljinski drugovi i ja učinili ono čega se ne trebamo stidjeti – i što nam, a i našoj djeci ako se već hoće, samo na čast može služiti. Jer, da je u slučaju Alžirske grupe demonstrirana općedruštvena odlučnost suprotstavljanja atacima na evropsku budućnost BiH, pitanje je bi li joj se terorizam događao i nakon toga. A događao se, ruku na srce, i to relativno zgusnutom dinamikom – i, da ne bude dvojbe, s istim predznakom, s obilježjem, dakle, islamskoga ideološkog ekstremizma.

Prisjetimo se, uostalom, konjičkoga sela Kostajnica i božićnog ubojstva gotovo cijele obitelji 2002. godine. Prisjetimo se, potom, aktiviranja eksplozivne naprave i krvoprolića u viteškom FIS-u potkraj 2008. godine. Prisjetimo se dizanja u zrak bugojanske policijske stanice i ubojstva jednog od njezinih policajaca sredinom 2010. godine. Prisjetimo se oružanog napada na zgradu Ambasade SAD potkraj 2011. godine – usred bijela dana i uz svjedočenje TV kamera. Prisjetimo se, na koncu, upada u policijsku stanicu u Zvorniku – i ubojstva jednog od njezinih zaposlenika u travnju godine koju ispraćamo.

Sve to su – iako, priča se navedenim i ne završava – klackalice koje su do Rajlovca i ubojstva dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH vodile gotovo prirodnim slijedom. Jer, nemojmo se praviti nevješti, čitavo to zlo nije započelo jučer, s pucanjem u nedužne ljude u Rajlovcu – i varanje je svih nas svoditi ga na izoliran slučaj. Jer, i žmirenje očima pred istinom je, kako nedavno izjavi zamjenik ministra obrane BiH, također pucanje u mogućnost zajedničkog života ove zemlje.

Sve je, da budem još konkretniji, počelo već početkom rata, a u javnosti ga se, postrojavanjem Sedme muslimanske – koje, budimo načisto, nije izvršio bilo tko nego prvi čovjek državnog predsjedništva – prestalo i skrivati od javnosti. Braća po Allahu se, zbog „svete islamske stvari“, slijevaše sa svih strana svijeta – ali bogme i uvodiše pravila života kakva u dotadašnjoj povijesti ovdje nisu registrirana. Iskustvo Bočinje, uostalom, i sve što tamo učiniše, u prilog tome najzornije svjedoči. Gotovo stopostotno srpsko selo je, koliko preko noći, pretvoreno u vehabijsko-mudžahedinsko leglo s kakvim Evropa nikada do tada nije imala iskustva. A kada su ih tamo neki, zbog onoga što čine – teroriziranja, silovanja i slično – konačno htjeli hapsiti i sklanjati, svjedoči ovih dana to i general Halilović, deblji kraj su, i to opet zaslugom prvog čovjeka bh. Predsjedništva, izvlačili sami.

Netko bi, ne dvojim, mogao uzvratiti kako je bio rat – i kako rat dopušta i ono od čega se čovjeku inače prevrću crijeva u stomaku. Teško mi se, priznajem, s takvom logikom složiti. Ali, i da je tako, kako pravdati sve ono nakon rata – a što je svojevrsni kontinuitet procesa započetog u prvoj polovici devedesetih. Jer, „borcima na Allahovu putu“ ni na kraj pameti da je rat završio – i da ovdje više nisu imali što raditi. No, nije bilo tako. Naprotiv, strah su u kosti nastavili utjerivati kao i u vrijeme dok se pucalo – i to ne samo nemuslimanskom, nego i muslimanskom svijetu ne slijedi li njihovu filozofiju života. I sve to, saznajem ovih dana, usprkos čak i prihvaćanju obveze u Daytonu da će njihova deportacija iz BiH biti realizirana.

alija1-520x360

Foto: klix.ba

A ta činjenica je, valjda je vrijeme da sami sebi to konačno i priznamo, proizvesti mogla samo učinke koje je i proizvela – da je „pamet“ uvezenih „boraca na Allahovu putu“ počeo usvajati i dio domaćeg svijeta i njima slične regrutirati i ovdje. Svjedočanstava u vezi s tim, uostalom, imate koliko vam drago. U prilog tome, recimo, dosta zorno svjedoči iskustvo Maoče – sela na prostoru sjeveroistočne Bosne koje je danas leglo radikalnog vehabizma. A to, dakako, ima i posljedice. Maoča je, među inim, i prostor izvan pravnog sustava ove zemlje – sa svojim pravilima igre, svojim „snagama reda“ i bez priznavanja nadležnosti policijskih snaga BiH, s vlastitim sustavom obrazovanja i tko zna što još ne.

BiH je, potom, postala i izvoznik „boraca na Allahovu putu“. Nije tajna, primjerice, da građani ove zemlje čine i dio postrojbi ISIL-a u Siriji i Iraku – od kojih su neki tamo „osigurali“ i put za dženet. I nije da su tamo slučajno zalutali. Naprotiv, njima se nerijetko pridružuju i novi, pojačanja pred sve očitijim naletima „bezbožnika“ i s Istoka i sa Zapada.

U BiH se, na koncu, teroriste i slavi. Tko ne vjeruje, a takvih, izvjesno je, ima, neka pogleda portal „Vijesti ummeta“ – i jasno će mu biti što zborim. Za one koji preko njega siju i strah i mržnju, recimo, terorizam na pariškim ulicama i trgovima „radosna je vijest za sve iskrene muslimane“, herojski čin ubijanja „francuskih nevjernika“ – ali i poruka za svu ostalu „braću po Allahu“ što im je činiti i drugdje po bijelu svijetu.

Zašto je sve to bilo moguće – i zašto u ovoj zemlji sve to moramo proživljavati i danas? Ne radi li se, ne daj Bože, o genetskoj sklonosti na koju nikakvim vanjskim drilovima nije moguće utjecati? Ne, ni slučajno. Uostalom, ništa od toga nije dio ni bližeg ni daljeg povijesnog koda ovog prostora. Radi se, drugim riječima, o civilizacijskom zlu koje se roditi i razvijati moglo samo zato što je sustavno i proizvođeno i poticano. A to nije bilo moguće bez ideoloških drilova od kojih ruke oprati ne mogu ni političke partije predvodnice, ni institucije vlasti koje one kontroliraju.

Je li ovakav sud preoštar? Ne! I, krajnje je vrijeme da se istini pogleda u oči. A istina je da procese u BiH od devedesete gotovo u kontinuitetu kontroliraju sljedbenici Alije Izetbegovića, onog istog koji je Sedmu muslimansku i postrojavao – i u obrani kojeg se danas ne bježi ni od toga da se izrodima označe svi koji su se istinu o njemu nakon dvadeset godina konačno odlučili izgovoriti.

7._muslimanska_bigada1

Foto: klix.ba

Istina je, potom, da se na pojave islamskog terorizma među Alijinim sljedbenicima uvijek gledalo na način koji mu nije bio baš nikakva prijetnja. Naprotiv, svijetu je uvijek bacana prašina u oči time što se terorističke akte krstilo  drugim imenima. Ne daj Bože da je napadač na bugojansku policijsku stanicu terorista. Naprotiv, u pitanju je buntovni roker – i izolirani slučaj zbog kojeg ne treba paliti alarme. Izoliran su slučaj i svi ostali – ubojica obitelji u konjičkoj Kostajnici, napadač na američku ambasadu i zvorničku policiju, da ih ne pobrajam. I svi su, k’o biva, dobili zasluženu kaznu – čime je i priča u njima definitivno zatvorena. A pozadina, a mogući sljedbenici? Ma kakvi – nagađanja koja su, k’o eto, samo izraz antibošnjačke histerije i ništa više.

Bojim se, na koncu, da bi se ista filozofija mogla primijeniti i u slučaju najnovijeg terorističkog čina. Iako, ovaj put će to ići teže. Jer, ubojstvo u Rajlovcu je već u startu izazvalo pravu pomutnju kod Alijinih sljedbenika. Kako priznati da se uopće radi o terorizmu? I, ako sam dobro razumio, trebalo je vremena da se to učini? Ali, priznalo se. Razlog tome je dijelom u činjenici da su ubojstvo terorizmom označavali redom u BiH, da je to gotovo istog časa učinio zamjenik bh. ministrice obrane, a za njim i svi ostali, dijelom jer ubojstvo u Rajlovcu drugačije tretirano nije ni širom svijeta, dijelom, na koncu, i zbog nedvosmislene osude reisa Kavazovića – a sve to nije ostavilo puno prostora za mudrovanje.

Ali, i rajlovačkom terorističkom činu će se, živi bili pa vidjeli, nastojati otupiti oštrica – jer će ga se, kao i do sada, pokušavati prikazivati izoliranim slučajem i bez ikakve pozadine kojoj se vrijedi sistemski posvećivati. A suština je upravo u toj vrsti promjene političkog čipa. Ili još konkretnije, ništa od onoga što nas prati prethodnih dvadesetak i više godina nisu ni izolirani, ni akti bez ideološke pozadine – niti ih se kao izolirane slučajeve smije tretirati. Potpuno suprotno, mora ih se napadati sistemski i frontalno – i u Maoči i na drugim mjestima. A spoznajama, neophodnima za frontalno sučeljavanje, raspolaže se i danas – i svaki zahtjev za dodatnim informacijama može se tumačiti samo kao pokušaj dobivanja na vremenu da bi se nastavilo voziti kako se vozilo i sve prethodne godine.

Dogodi li se to, a takav scenarij ne treba isključivati, terorizam bi relativno skoro mogao definitivno postati dio života nam svakidašnjeg – a u tom ambijentu sve veći postotak građana bi mogao birati između povlačenja u zidine vlastita doma  i odluke da pod sve to podvuče crtu i zdimi jednom za sva vremena.

tačno.net
Autor/ica 23.11.2015. u 10:24