Koliko kod lisica traje tegla Nutelle?

Haris Jašarević
Autor 12.2.2018. u 18:58

Izdvajamo

  • Nelogičnost van ovoga univerzuma, Bosna i Hercegovina. Pronašao sam je. Stalno mi je bila pred nosom. Manifestacija kojom drugi univerzum želi dobiti primat. Neobjašnjive psihičke konstrukcije ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini moraju biti van ovoga univerzuma. Gladni su, bijedni su, potlačeni su, poniženi su, sami su, bez para su, a opet šute. Ne šute ljudi u BiH, sekundu ili minutu, ili sat ili dan ili mjesec. Bosanci i Hercegovci šute godinama dok ih bič nepravde šiba i to šibanje uokviruje u vitalni nacionalni interes. Radnici bez firma, penzioneri bez penzija, domaćice bez jufke, studenti bez obrazovanja, djeca bez igračaka, sportisti bez sponzora. Pa zašto šutite?

Povezani članci

Koliko kod lisica traje tegla Nutelle?

Ja vidim gladnu masu ljudi, ali ne vidim bijesnu masu. Vidite li je vi?! Gdje se kriju svi ti izgladnjeli stomaci, anarhisti, revolucionari, pravednici, mučenici. Gdje su bijesni ljudi?! Možda u strahu i ispranog mozga negdje u mraku sjede i čekaju da postanu robovi od lavova i lisica. Možda traže crne rupe, da uskoče u njih i izblijede, postanu nešto drugo, gospodari ili životinje. Možda su mrtvi, svi ti bijesni ljudi.

Jeste li nekada razmišljali o tome postoji li neki drugi univerzum, pored ovoga našeg, lijepog i jadnog, neka druga dimenzija u kojoj su uloge okrenute. Stvarnost u kojoj mačke idu na posao, iz snova ili noćne more i na kraju posla sjede u zadimljenim kafanama, tope se od umora prožetog radošću i pričaju kako im je na putu do posla čovjek prešao ulicu. Valjda neće neki belaj da bacuju jedna drugoj a treća im mačka, već polupijana, govori kako su sujevjerne budale. Dimenzija u kojoj lisice, kune, tigrovi, leopardi, lavovi, nosorozi, slonovi hvataju ljude,  deru im kožu i vade kosti neoštećene, te ih vješaju po skupocjenim salonima i dražesnim ramenima, gospođa lisica i gospođica kuna. Dimenzija u kojoj se sve zna o crnim rupama, koje služe ljudima da bježe od nosoroga, lavova i tigrova. Dimenzija u kojoj tegla Nutelle od četiristo grama košta pola marke i u jednom domaćinstvu, recimo lisičjem, traje nekoliko dana.

Razmišljam, pitaju li se ljudi u tom univerzumu, postoji li mimo njihovog, drugi univerzum kao što se ja sada pitam postoji li njihov. Ako već postoji, a vjerujem da postoji, onda se logičnim nameće pitanje hoće li ikada ijedan univerzum prevladati. Odvija li se uopće borba i ako se odvija kako ta borba izgleda. Bore li se neka mistična bića za nekoga ili se taj neko bori za ta mistična bića, koja nejaka i zatupljena životare na rubu egzistencijalnog metafizičkog plastenika. Zavalio sam se u fotelju, i počeo razmišljati o toj borbi. Možda je već i počela, samo što mi  to ne primjećujemo, opterećeni idejama lažne katarze, novim mobitelima  te papirima koji nekada ništa nisu značili. Ako je ta borba na snazi, između dva univerzuma, posve različita, onda se odvija intenzivno i prigušeno, tako da se ljudi ne uzbude, da ne primjete da njihova rutina dolazi u pitanje.

Kada je čovjek poražen, kada je narod poražen, onda je on na koljenima, i njegova kultura i običaji budu zamijenjeni sa kulturom pobjedničkog naroda. Možda je to i multiverzični zakon, te se borba između univerzuma odvija prigušeno ali intenzivno u kontekstu tupog ali silnog, gotovo nemogućeg za primjetiti, paterna kojim se želi tradicija, kultura, običaji jednog univerzuma prenijeti na pobjeđeni univerzum. Bjesomučno sam počeo po glavi, po hodnicima suludog tražiti znakove te borbe, tradicije kulture, manifestacije koje jednostavno nisu od ovoga svijeta, koje se ne uklapaju, obrasce koji poput crvene mrlje na bijeloj majici strše i viču: Tu smo da bi vas uništili. Svijet je pun nelogičnosti, to je bar jasno. Međutim, potrebno je razgraničiti nelogičnosti svojstvene ljudima i nelogičnosti koje u sebi nose nešto od drugog univerzuma. Nelogičnosti koje su tako sulude, čudne i neobjašnjive da svakodnevno riču nerazumljivim jezikom a opet ih ljudi ne primjećuju. Toliko su strane, da su postale dio našeg bića, uokvirene u rutinu, koja je opet prožeta očajem. Eto takvu sam nelogičnost tražio. Tražio sam je u svakom uglu svijeta, na svakom pedlju zemlje, u svakom historijskom trenutku, u svim knjigama svijeta, ali je nisam našao. Pomislio sam da sam izgubio bitku, da neću nikada pronaći tu krajnju nelogičnost koja prijeti čitavom univerzumu. Ustao sam iz fotelje, ophrvan očajem, glađu i nekom neobjašnjivom maglicom koja mi se formirala ispred očiju te legao na neraspremljen krevet.

Probudio sam se nakon par sati, nenaspavan i još umorniji nego što sam bio. Protegao sam se u krevetu i ustao još napola sklopljenih očiju, zagledan u prošlogodišnji kalendar okačen na vratima ormara. Tada sam osjetio naglu glavobolju, kao kada vas neko udari sa tupom mačetom po potiljku. Uhvatio sam se za glavu i prigušeno jauknuo nastojeći  otkloniti bol. Kao što je naglo došla, tako je i naprasno otišla, glavobolja, a na njeno se mjesto  poput mrzovoljnog računovođe usadilo  sjećanje o tome šta sam sanjao. I dalje sam buljio u kalendar i otežano disao, sjećajući se svake pojedinosti sna, shvativši da mi je taj san otkrio nelogičnost iz nekog drugog univerzuma koju sam tako dugo tražio. Sjeo sam na stolicu, uzeo papir i olovku i počeo pisati.

Sanjao sam kako stojim na polju srcolikog oblika, veličine deset fudbalskih igrališta. Zemlja je bila poput gline, ljepljiva, teška i mirisala je na piletinu. Spustio sam se na koljena, uzeo grumen zemlje i zagrizao. Bila je divna, jestiva i ukusna kao pile tek skinuto sa žara i preliveno sa umacima koji nisu od ovoga svijeta. Ustao sam, potpuno sit i nastavio hodati. Ubrzo sam našao crvenu kariranu košulju punu rupa i obukao je. Ne znam zašto sam to uradio, nije bilo hladno ali sam imao osjećaj da je košulja moja. Hodao sam zgrožen nekim čudnim osjećajem da ću otkriti vlastitu smrt kako se krije u zemlji. Koračao sam sada sporije, nastojeći otkriti bilo kakav trag života. Taj trag života se i pojavio i to  u obliku zvuka. Zvuk je dolazio sa malenog zlatnog postolja. Na njemu je stajao, omalen, proćelav čovjek, obučen u plavo odijelo koje je bilo prošarano velikim žutim zvijezdama. U ruci je držao zlatni mikrofon i neprestano vikao: „Bosna i Hercegovina“. To je vikao sa entuzijazmom, kao kada želite proglasiti ime djevojke koja je pobijedila na takmičenju ljepote. Ovaj zvuk, odnosno rečenica, koju je izgovarao ćelavi debeljko me pratila čitavim putem, iako sam se stalno udaljavao od zlatnog postolja. Nisam to znao objasniti, ali sam nastavio hodati, osvrćući se oko sebe. U tom osvrtanju sam ubrzo zapazio veliku skupinu ljudi, oborenih glava. Kod većine ljudi kosa je bila raščupana i masna. Mrmljali su sebi u bradu, kao da se deru na zemlju. Bilo je tu stotine hiljada ljudi, nepomičnih i bijedno obučenih. Neki su bili potpuno goli i gledajući ih tako gole, mogao sam vidjeti kako strše njihova rebra, izgladnjela i mirna. Par metara od ove skupine počinjele su stepenice, obložene srebrom. Na vrhu tih stepenica bilo je postavljeno još jedno postolje, obloženo dijamantima, zlatom i nekom skupocjenom tkaninom. Na postolju su sjedila tri čovjeka u sjeni. U rukama su držali po jedan bič, toliko velik da biste mogli sa njim opasati čitavu kuglu zemaljsku. Svako malo bi trojka iz sjene zamahnula tim strašnim bičem i proizvela zvuk od kojeg bi skupina ljudi ispod njih počela još više mrmljati, samo bi i dalje ostali nepomični, glava oborenih ka zemlji. Pomislio sam da su ovi ljudi u agoniji, ali nisam znao šta ih spriječava da se pomaknu, šta ih spriječava da dignu glave i pogledaju u nebo koje je bilo plavo sa nijansama ružičaste. Poljem se i dalje prolamao glas spikera, proćelavog debeljka  koji je i dalje neprestano vikao: „Bosna i Hercegovina“.

Spustio sam olovku, pogledavši u san ispisan na papiru i promrljao, onako za sebe, Bosna i Hercegovina.

Nelogičnost van ovoga univerzuma, Bosna i Hercegovina. Pronašao sam je. Stalno mi je bila pred nosom. Manifestacija kojom drugi univerzum želi dobiti primat. Neobjašnjive psihičke konstrukcije ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini moraju biti van ovoga univerzuma. Gladni su, bijedni su, potlačeni su, poniženi su, sami su, bez para su, a opet šute. Ne šute ljudi u BiH, sekundu ili minutu, ili sat ili dan ili mjesec. Bosanci i Hercegovci šute godinama dok ih bič nepravde šiba i to šibanje uokviruje u vitalni nacionalni interes. Radnici bez firma, penzioneri bez penzija, domaćice bez jufke, studenti bez obrazovanja, djeca bez igračaka, sportisti bez sponzora. Pa zašto šutite?

Tišina. Tišina godinama. Bosna i Hercegovina. Nelogičnost bez premca.

Šestog februara hiljadu devetstotina četrdeset pete godine je rođen jamajčanski muzičar Bob Marli, koji se pjesmom borio protiv režimskog ugnjetavanja ljudi. On je sa pozornice u Santa Barbari, hiljadu devetstotina sedamdeset devete zapjevao: „Them belly full but we hungry, a hungry mob is an angry mob“ (Njihovi stomaci su puni ali mi smo gladni, gladna masa je bijesna masa).

Ja vidim gladnu masu ljudi, ali ne vidim bijesnu masu. Vidite li je vi?! Gdje se kriju svi ti izgladnjeli stomaci, anarhisti, revolucionari, pravednici, mučenici. Gdje su bijesni ljudi?! Možda u strahu i ispranog mozga negdje u mraku sjede i čekaju da postanu robovi od lavova i lisica. Možda traže crne rupe, da uskoče u njih i izblijede, postanu nešto drugo, gospodari ili životinje. Možda su mrtvi, svi ti bijesni ljudi.

Bosna i Hercegovina, univerzum iracionalnosti, sam za sebe, svojom neobjašnjivom ludošću osvaja svijet a da toga nije ni svjesna. Iz susjedne je sobe počela svirati Nirvana. Uz zvuk Lithiuma, vratio sam se u krevet, pokrivši  se po glavi, prestrašen, jer bi moju kožu uskoro na ramenima, kao ukras, mogla nositi neka bijesna lisica.

———————————————————————————————-

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

Haris Jašarević
Autor 12.2.2018. u 18:58