Kolindina nazovipobuna

Marinko Čulić
Autor 18.11.2017. u 08:00

Izdvajamo

  • Gdje je u toj priči Grabar Kitarović? U tome što joj Crkva ustupa oltar za političke govore ili što srdačno ljudika s proustaškim biskupom Vladom Košićem?! U tome što ističe da dolazi iz partizanske obitelji, ali joj ne smeta kada je slikaju uz ustašku zastavu?! U tome što Srbe u Hrvatskoj proglašava Hrvatima ili ih optužuje da sami provociraju diskriminaciju s hrvatske strane?!

Povezani članci

Kolindina nazovipobuna

I nije onda čudno da se oglasio stari mudronja Vladimir Šeks i objavio da je sav problem Hrvatske danas u presloženom političkom sustavu, koji treba pretvoriti u dvostranački, a zapravo je mislio jednostranački, i sve će biti u redu. To neodoljivo podsjeća na legendarnu izjavu Slobodana Miloševića, koja bi u novoj interpretaciji glasila otprilike ovako: ne znamo što da se radi, ali smo u čuvanju svojih guzica nenadmašni. I stvarno jesu, osim u shvaćanju sljedećeg. Ako je Hrvatska stvarno promašen projekt, onda je jasno da sve treba raditi ispočetka i da to mogu samo neki sasvim drukčiji ljudi od Grabar Kitarović, Plenkovića, Bernardića i ostalih.

Taman kada su je i osrednji stand-up komičari počeli zezati da nije čak ni Linda nego samo Kolinda, predsjednica Grabar Kitarović uspravila se i pokazala kičmu. Na tradicionalnom skupu hrvatskih ekonomista u Opatiji, od kojeg nikada nije bilo vidljive koristi, oštro se okomila na Plenkovićevu vladu, kojoj je stavila kao mlinski kamen tešku optužbu na dušu da ne samo da ništa ne radi za ekonomski oporavak zemlje nego je i dodatno upropaštava. Da ne prepričavamo što su mediji javili iz Opatije i zatim iz Vukovara, dat ćemo samo telegramski sažetak predsjedničinih kritika. Okrivila je Vladu da Hrvatska više ne zaostaje samo za Evropskom unijom nego i srednjo i istočnoevropskim postkomunističkim zemljama. Dodala je da mladi kod nas najkasnije napuštaju roditeljske domove i da je zemlja po siromaštvu među onima koje prednjače u EU-u. Opet joj je na meti bila i reforma školstva, uz konstataciju da je Hrvatska najgora po cjeloživotnom obrazovanju, a posebno je apostrofirala odliv radno aktivnog stanovništva. Nazvala je to čak sindromom ‘izvanrednog stanja’, posluživši se pomalo jezovitom metaforom da Hrvatska sadašnjim demografskim trendovima ‘izlazi iz same sebe’.

Što je to, sto mu gromova, toliko uzbudilo predsjednicu da je čak kritičnija prema Plenkovićevoj nego Milanovićevoj vladi? Možda to što je na početku mandata lupnula da će Hrvatska s njom na čelu postati jedna od najrazvijenijih zemalja u Evropi i svijetu, pa sada panično traži krivca što je ta ludorija očekivano prdnula u rosu? Ipak, nema sumnje da je Grabar Kitarović održala najvažnije slovo otkako je na Pantovčaku, zapravo je to bio jedini pravi državnički govor koji je dosad održala. Doduše, odmah su zaredale dnevnopolitičke kalkulacije da je predsjednica ovim reagirala na govorkanja da je Plenković više ne želi na toj funkciji, nego je njegov novi odabranik Damir Krstičević. Ali to slabo drži vodu. Krstičević ima određenu podršku u HDZ-u, ali i hipoteke iz ratne prošlosti, a osim toga karizma u široj populaciji otprilike mu je na razini čovječje ribice i po tome nije ni do gležnja Grabar Kitarović, kojoj tepaju kao ‘kraljici Hrvata’. Dakle kada dođe vrijeme kandidiranja za idućeg hrvatskog predsjednika, gotovo je sigurno da će to biti ona, a ne on ili netko treći. Uostalom, kakav je to strašni krimen ona napravila da se u nekom zgodnom trenutku ne bi prebrisao spužvom sveprisutnog pragmatizma? Pa, zapravo nikakav.

Da je ostala konzistentna u ovoj neočekivanoj provali kritičnosti, predsjednica bi morala zaključiti, kao dan-dva prije Igor Mandić kod Stankovića u ‘Nedjeljom u dva’, da je Hrvatska ‘propali projekt’, ali, naravno, ona to nije napravila, niti ima milimetar šanse da će ikada napraviti. Mandiću nije prvi put da o Hrvatskoj govori kao o propaloj priči, ali je kvaka u tome da to u svakom sljedećem slučaju postaje uvjerljivije. Što god netko mislio o njoj, Grabar Kitarović nije toliko glupa da barem perifernim osjetilima to ne bi i sama registrirala, pogotovo sada kada se urušavanjem Agrokora tresu temelji cijele državne vlasti, pa i političke klase u cjelini. Ali ona, kao i ta klasa, kilometrima je daleko od toga da shvati da se Agrokor nije slučajno zalomio Hrvatskoj, nego da je DNK-ovski slijepljen s načinom kako je ona nastala i kako postoji. Isti broj kilometara dijeli njih i od Mandićeve spoznaje da se Hrvatskoj nije slučajno zalomilo ni sadašnje ekspandiranje ultrakatoličkih udruga i sljedbi, nego je to rezultat sada već sasvim usustavljenog otklizavanja zemlje u klerofašizam kakav u ovakvom opsegu ne postoji nigdje drugdje u Evropi.

Zašto se to događa duga je priča s otvorenim epilogom, ali je zato jasno kako se događa. Pa, očito je da unutrašnji mehanizmi hrvatske države, od ekonomije, politike do sudstva, ne funkcioniraju, još gore, u njih je ugrađen virus samodestrukcije, samouništenja koje više nije moguće zaustaviti. Evo, uzmite primjer velike crkveno-političke kampanje za posvećenje, kanonizaciju Alojzija Stepinca. Ona polazi isključivo od njegove žrtve nanesene mu od komunističkih vlasti, ali se toliko taji da je on imao stanovitih nesporazuma i s ustaškim vlastima da postaje jasno kako se time uzima u zaštitu ne toliko njega koliko Pavelićevu Endehaziju. I, naravno, iz Vatikana je ovih dana stigao gotovo parodičan odgovor da će do kanonizacije doći u ‘Božje vrijeme’, a to može biti bilo kada, sutra, za godinu, desetljeće, stoljeće, možda i nikada. Isto je kada Andrej Plenković osniva nekakve komisije za prošlost koje bi trebale odlučiti jesu li u Drugom svjetskom ratu pravu stranu činili antifašisti ili fašisti, što nikome ne pada na pamet ni u zemljama u kojima je nacifašizam izvorno potekao. Ili kada se dopušta daljnja demonizacija srpstva u Hrvatskoj, kao u najnovijem slučaju premještanja partizanskog spomenika na pravoslavno groblje, što je praktično oživotvorenje pojma ‘srbokomunizma’ iz devedesetih.

Gdje je u toj priči Grabar Kitarović? U tome što joj Crkva ustupa oltar za političke govore ili što srdačno ljudika s proustaškim biskupom Vladom Košićem?! U tome što ističe da dolazi iz partizanske obitelji, ali joj ne smeta kada je slikaju uz ustašku zastavu?! U tome što Srbe u Hrvatskoj proglašava Hrvatima ili ih optužuje da sami provociraju diskriminaciju s hrvatske strane?! Predsjednica je u Vukovaru govorila o ‘izvanrednom stanju’ koje traži i izvanredne mjere, ali je to svela isključivo na problem iseljavanja iz zemlje, kao da sama Hrvatska u pristupnim pregovorima s EU-om nije inzistirala na brisanju iseljeničkih kvota, što je i logično, bolje da ljudi rade u Irskoj ili Njemačkoj nego da ne rade u Hrvatskoj. Osim toga, nema kod nje, kao ni kod ostalih u hrvatskoj političkoj klasi, ni slova o tome kako bi te izvanredne mjere trebale izgledati. I to je glavno u ovoj priči. Ova zemlja je u jadnom, možda i bezizlaznom stanju, ali niotkuda ideje – hej, ideje, ne logoreičnog trućanja – kako da se iz toga izađe. Naprotiv, svugdje, pa i u naizgled bučnoj opoziciji, jača raspoloženje da zapravo ništa ne treba mijenjati, nego stvari možda samo malo presložiti i ići dalje.

I nije onda čudno da se oglasio stari mudronja Vladimir Šeks i objavio da je sav problem Hrvatske danas u presloženom političkom sustavu, koji treba pretvoriti u dvostranački, a zapravo je mislio jednostranački, i sve će biti u redu. To neodoljivo podsjeća na legendarnu izjavu Slobodana Miloševića, koja bi u novoj interpretaciji glasila otprilike ovako: ne znamo što da se radi, ali smo u čuvanju svojih guzica nenadmašni. I stvarno jesu, osim u shvaćanju sljedećeg. Ako je Hrvatska stvarno promašen projekt, onda je jasno da sve treba raditi ispočetka i da to mogu samo neki sasvim drukčiji ljudi od Grabar Kitarović, Plenkovića, Bernardića i ostalih.

Marinko Čulić
Autor 18.11.2017. u 08:00