Komentar na rušenje diktatora: diktatura može biti podnošljivija nego anarhija

tačno.net
Autor/ica 29.9.2014. u 23:29

Izdvajamo

  • Zapadnjačka politika zato treba u budućnosti dati veću vrijednost funkcioniranju države. Kad Zapad želi autokratama sve najgore mora se pitati za alternativama. I kad slijedeći put bude predstojala neka intervencija – bilo vojna ili sankcijama – treba se prije toga zapitati šta slijedi iza diktatora.

Povezani članci

Komentar na rušenje diktatora: diktatura može biti podnošljivija nego anarhija

AP: Sirijski diktator Asad: Zlo – ali možda to manje?

Sadam Husein, Gadafi – i uskoro Asad? Kada diktatori padaju to izgleda kao razlog za radost. Međutim to što dolazi poslije diktature je često još gore.

Komentar  Christiane Hoffmann
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Pad diktatora daje mnogo razloga za radost. Zato što jedan lopov neće biti više na vlasti. Zato što će diktaturu slijediti demokratsko uređenje. Ili zato što se jednostavno vjeruje da je sve bolje od despotije. Međutim to je pogrešno. Pojas neuspjelih država koji se proteže od Pakistana do Malija pokazuje da postoji nešto gore od diktature, gore od neslobode i od ponižavanja: građanski rat i anarhija. Svjetska politika bi u budućnosti mogla biti manje pod uticajem suprotnosti između demokratskih i autokratskih država nego od suprotnosti između funkcionirajučih i neuspjelih država.

Mirne revolucije u istočnoj Evropi pobudile su utisak da na kraju autoritarne vladavine skoro automatski slijedi demokratija. Ali već u Jugoslaviji postalo je jasno da je lakše srušiti diktatora nego izgraditi funkcionirajući a kamoli demokratski poredak. Nekoliko sedmica bombardovanja je bilo dovoljno da se poljuljaju režimi Miloševića, Sadama, Gadafija ili Mula Omara. Nasuprot tomu čak i u Bosni ili na Kosovu se tek višegodišnjim naporom i teškom mukom uspjelo uspostaviti polovične demokratske odnose.

Politička nestabilnost izaziva želju za redom, ponekad za redom po svaku cijenu. Često je to plodno tlo za ekstremiste. Nacinalsocijalizmu, staljinizmu, talibanizmu i sada Islmskoj državi predhodile su faze nestabilnosti. Je li dakle stabilnost vrijednost sama po sebi? Ko to potvrdi lako se oznčava kao cinik, koji je ravnodušan na slobodu i ljudska prava. Argument stabilnosti nije simpatičan. Zvuči kao uljepšavajuća real politika. To je priznanje ograničenih mogućnosti Zapada da eksportira svoje vrijednosti i svoj model života. Stabilnost se često zloupotrebljava da bi se opravdali mutni poslovi sa diktatorima. To služi i diktatorima za opravdanje njihove politike ugnjetavanja. Uprkos tomu to nije pogrešno. Diktatura može biti podnošljivija nego anarhija. Ako ljudi stoje pred izborom između funkcionirajuće diktature i haosa raspadajuće države diktatura bi često bila manje zlo.

Pitanje alternative

Demokratija može funkcionisati samo unutar jednog minimuma državnog reda. A ona sama ne mora biti u pozicija da taj poredak stvori. Kome nedostaje kulturalni razvoj koji je Evropa prošla od ratova konfesija sa renesansom i razvojem diobe vlasti i demokratije tome nije dovoljno da zbaci jednog diktatora i održi izbore. Zapadnjačka politika zato treba u budućnosti dati veću vrijednost funkcioniranju države. Kad Zapad želi autokratama sve najgore mora se pitati za alternativama. I kad slijedeći put bude predstojala neka intervencija – bilo vojna ili sankcijama – treba se prije toga zapitati šta slijedi iza diktatora.

spiegel.de

tačno.net
Autor/ica 29.9.2014. u 23:29