Kosovo: Kritika kafanskih heroja

Izdvajamo

• Nekadašnji srbijanski desničarski radikal Vučić u najvećoj mjeri je marginalizovao današnje srbijanske radikale i zato oni govore o „izdaji“ na Kosovu. U međuvremenu Vučić je kritikovan od nekih lijevičarsko liberalnih srbijanskih intelektualaca iako je sada rekao ono šta oni godinama traže. Ne može mu se vjerovati, čuje se iz ovih krugova, gdje mnogi izgledaju zbunjeno kao da im kao slika neprijatelja nedostaje stari, agresivni Vučić na koga su se navikli.

Povezani članci

• IVAR AMUNDSEN:Pozivam EU, Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države da reaguju i spase BIH
• Autor i mediji – sujeta i kajanje
• Šarlatani i ubojice
• Stjepan Mesić: Briga Hrvatske za Hrvate u BiH svodi se na brigu za interese HDZ
• Nidžara Ahmetašević: Osim policije i njezine represije, ništa drugo ne funkcioniše
• Boris Dežulović kao meteorolog: Ništa nas neće iznenaditi, čak ni najpodmuklije prirodne ubojice – vjetar i kiša

foto: Reuters

Predsjednik Srbije Vučić rekao je nešto nečuveno o Kosovu: njegovi sunarodnjaci trebali bi konačno da prihvate činjenicu nezavisnosti nekadašnjeg dijela Srbije.

Piše: Michael Martens

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ove godine u Srbiji je izostao ljetnji mir. Povod za to dao je predsjednik države Aleksandar Vučić, koji je sredinom jula objavio esej o Kosovu o kome se od tada u zemlji diskutuje. To što Vučić piše za srpske odnose izgleda kao kad bi turski predsjednik Erdogan priznao da se 1915. dogodio osmanski genocid nad Armenima. Vučić time preskače tamne sjene srpske istorije na čijem nastanku je nekada i sam revnosno učestvovao. On zahtjeva od svojih sunarodnjaka prihvatanje činjenice da je Kosovo, koje je 2008. uz američku i zapadnoevropsku podršku, objavilo nezavisnost, za Srbiju, bez obzira na sjever koji je naseljen Srbima, izgubljeno.

Mnogi Srbi već dugo imaju isto mišljenje, posebno jer imaju druge probleme: radi se o radnim mjestima, dobrim školama za njihovu djecu i stanovima koje mogu platiti a ne o mitu o vječnom srpskom Kosovu. Međutim, vodeći srpski političari jedva da se usuđuju da po pitanju Kosova prihvate činjenično stanje iz straha od jedne male ali vrlo uticajne grupe nacionalističkih intelektualaca, pravoslavnih sveštenika i drugih demagoga. Ako i jedan beogradski političar može sebi dozvoliti da raskine sa ovim kukavičlukom pred biračima, onda je to Vučić. Posebno jer od kad je u aprilu sa apsolutnom većinom dobio predsjedničke izbore ovaj nekadašnji ultranacionalist, čija partija dominira parlamentom, raspolaže u Beogradu sa toliko moći kao nijedan srpski političar od autokrate Slobodana Miloševića devedesetih godina.

„Došlo je vrijeme da mi kao narod prestanemo sa time da kao noj zabijamo glavu u pijesak i da pokušamo da budemo realni.“, piše Vučić i traži od svojih sunarodnjaka da ne očekuju “da nam u šake padne ono što smo već odavno izgubili“. Rješenje problema oko Kosova ne nalazi se „u našim mitovima i borbama“, piše Vučić i podsjeća Srbe na to da „Albanci za realizaciju svojih nacionalnih ideja imaju značajnu podršku većine zapadnih država“.

Vrijeđanje publike

U nekim pasažima Vučićev tekst koji je objavljen u beogradskim bulevarskim novinama „Blic“ je neka vrsta vrijeđanja publike. On napada milje beogradskih bulevarskih žurnalista i poluintelektualaca – koji su pred izbore bili uz njega – koji posmatraju Balkan kroz čašicu šljivovice i Kosovo brane razmetljivim govorima za kafanskim stolovima. To su ljudi, kaže Vučić, koji uopšte ne znaju „gdje se nalazi Kosovo, nikada tamo nisu bili i nikada tamo neće ići a još manje živjeti, (…) ali bi rado slali druge na Kosovo da podučavaju o krvavoj istoriji vlastite zemlje“.

Na nekim mjestima ukazuje tekst na intelektualni potpis izraelskih savjetnika koji su već godinama okupljeni oko Vučića. Ljude kao Aron Shaviv, šef firme Strategy and Campaigns, koji je prema vlastitim riječima specijaliziran na „pobjede u izbornim kampanjama“. Shaviv je do sada pomogao 14 predsjednika i šefova vlada kao i bliže neimenovanim klijentima EU komisije da pobjede na izborima, u Izraelu, Tajlandu, Poljskoj, Keniji ili upravo u Srbiji.

Drugi Vučićev povjerenik iz Izraela je marketinški strateg Asaf Eisin i kad Vučić u svome eseju detaljno citira nekadašnjeg izraelskog predsjednika Šimona Peresa to dolazi od njegovih savjetnika. Peres je, kaže Vučić, svoje pregovaranje sa Palestincima obrazlagao time šta donosi nepregovaranje. To važi i za dijalog Beograda sa Prištinom – treba pomisliti samo na to šta (opet) prijeti Balkanu ako Srbi i kosovski Albanci ne govore jedni sa drugima: „Poslije mnogo godina u kojima sam se bavio politikom u našim sferama ja znam odgovor veoma dobro“, piše Vučić, koji je za vrijeme napada Nato na Jugoslaviju 1999. bio ministar informacija u jednoj od Miloševića kontrolisanoj beogradskoj vladi.

Dvije decenije kasnije on podstiče „interni dijalog“ o Kosovu da bi se Srbija oprostila od nerealnih predstava. Ne radi „tapšanja po ramenima u nekoj zapadnoj ambasadi“, garantuje Vučić, nego „radi toga što je danas kao nikada do sada neophodno da nađemo zajednički odgovor“. Odgovor koji je utemeljen i koji isključuje borbu kao opciju. To zahtjeva „glavu koja će biti vruća od stalnog razmišljanja, srce koje će biti hladno nasuprot pretjeranim emocijama i ruke koje su umrljane kompromisom“. Vrata EU su otvorena za Srbiju, „ali mi hoćemo nasuprot tome da održavamo konflikt čiji pojam ne razumijemo“, kritikuje srbijanski predsjednik. To se mora završiti. Srbija mora u najmanju ruku pokušati „razriješiti kosovski čvor“.

„Sreća neće ovisiti o tome odkuda dolazimo nego od toga kuda idemo“

Vučić uz to citira 1992. preminulog književnika Borislava Pekića koji je svojim satiričnim romanom „Vrijeme čuda“ inspirisao komičare Monty Pythona za njihov film „Brianov život“. Veoma liberalni Pekić stalno je kritikovao srpski nacionalizam i napisao je: „Treba voljeti zemlju svoje djece a ne svojih praroditelja. Jer sreća ne ovisi o tome odkuda dolazimo nego od toga kuda idemo“.

Sa jednom parafrazom ovoga od njega vrlo često korištenog citata Pekića Vučić je završio svoj prilog o Kosovu koji je od tada izazvao takvu pažnju kao rijetko koji politički tekst u Srbiji. Novine su sve pune priloga za i protiv Vučićevog stava čime je predsjednik ostvario ono što je htio: onaj „interni dijalog“ o Kosovu u kome će biti slomljeni stari tabui, prije svega među akademicima i intelektualcima. Njihovo nacionalističko krilo pokušava očajnički da zadrži prevlast nad debatom, međutim nalazi se u jako nepovoljnoj poziciji. Nekadašnji srbijanski desničarski radikal Vučić u najvećoj mjeri je marginalizovao današnje srbijanske radikale i zato oni govore o „izdaji“ na Kosovu. U međuvremenu Vučić je kritikovan od nekih lijevičarsko liberalnih srbijanskih intelektualaca iako je sada rekao ono šta oni godinama traže. Ne može mu se vjerovati, čuje se iz ovih krugova, gdje mnogi izgledaju zbunjeno kao da im kao slika neprijatelja nedostaje stari, agresivni Vučić na koga su se navikli.

Beograd pokušava da spriječi prijem Kosova u Unesco

Nasuprot tome intelektualci kao Dušan Kovačević, autor gorko crnih komedija, koje su u nekadašnjoj Jugoslaviji bile poznate kao Loriotova djela u Njemačkoj, podržavaju Vučića. Autor scenarija za filmove kao što je u Kanu sa Zlatnom palmom nagrađen „Podzemlje“ stoji na istoj strani kao predsjednik: „Kosa na glavi mi se diže kad čujem ljude koji sjede u svojim foteljama u Beogradu i pozivaju na odbranu Srbije. Ti, koji to kažu, ne mogu pretrčati 100 metara u jednom komadu, moraju jesti tri puta na dan i spavati dva puta u toku 24 sata. Kad bi rat izbio poslije podne oni ne bi mogli učestvovati jer su upravo usnuli“, karikira on srbijanske kosovske heroje sa pisaćih stolova. Vučić je nasuprot tomu pokazao hrabrost, kaže Kovačević.

Sada je taj isti Vučić prije nekoliko dana potvrdio da će Beograd sve učiniti da spriječi prijem Kosova u Unesco. Dakle izgleda da su Vučićeve ciljane provokacije na srpsku narodnu dušu prije svega riječi. Ali to su ipak riječi koje se do sada nisu mogle čuti iz Beograda.

faz.net