Kraj kontrarevolucije?

tačno.net
Autor 6.1.2014. u 15:04

Kraj kontrarevolucije?

Sadašnji referendumaški “ustanak” ima stanovitu autonomiju i vlastitu dinamiku, pa zato predviđanja da će on prestati čim su HDZ i Crkva ponešto korigirali kurs izgledaju preoptimistično. Ono o čemu se može govoriti jeste dugoročnija budućnost ovih djelomično samoniklih pokreta, jer tu oni nailaze na problem s kojim će se puno teže nositi. Ne mogu se, naime, nametnuti kao značajan politički faktor ukoliko se ne pojave na izborima i na njima dobro prođu, a za to im je neophodna podrška ponajprije HDZ-a. A ovaj time riskira da pomaže moguće vlastite konkurente i oko toga će se stvari prelomiti.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Je li završila ova konzervativna kontrarevolucija HDZ-a, Katoličke crkve i njihovih nikada brojnijih i ambicioznijih desnih saveznika, koja je obilježila 2013. godinu? Na to dosta sugestivno upućuju dva događaja. Karamarkovo povlačenje podrške referendumu protiv ćirilice, koje je vukovarskim stožerašima što su inicirali referendum izmaknulo glavni potporni stup. I drugo, nedavne božićne propovijedi na kojima hrvatski biskupi prvi put nisu izvršili verbalni juriš na sadašnju koalicijsku vlast, iako su je baš prošle godine demonizirali kao “nenarodnu”, čak “zločinačku”. Ta dva događaja povezuje i nešto što dodatno podgrijava dojam da je konzervativna ofenziva zdesna izgubila dah i da ide kraju. Prema upućenim kuloarima, biskupe je smirio sam Vatikan preko ovdašnjeg nuncija, savjetovavši im, kako netko reče, da “skinu šljemove”. A prije toga slično se dogodilo i Karamarku, kojeg su, čuje se, u to da HDZ mora reterirati oko ćirilice uvjerili američki ambasador i predstavnici sestrinskih kršćansko-narodnjačkih stranaka u Evropskoj uniji.

Ali zar to onda ne bi trebao znati i premijer Zoran Milanović, koji po državnoj liniji, paralelno sa stranačkom, danas ima bez sumnje najbolji uvid u zbivanja u Bruxellesu?! A on u jednom od božićno-novogodišnjih intervjua, koje je ovih dana dao, kaže nešto sasvim drugo. Nikakvih pritisaka oko ćirilice iz Evropske unije nije bilo. Naprotiv, HDZ je i ušao u sve ovo jer je znao da u Bruxellesu neće reagirati, veli Milanović. Dobro, možda premijer ovim kleše vlastitu bistu, tj. prisvaja sebi isključive zasluge što je, nastupivši odlučno oko događaja u Vukovaru, HDZ bio natjeran na barem privremeni uzmak. Ali najvjerojatnije se ipak ne radi samo o njegovoj taštini, nego i o tome, za što dokazi dolaze i s drugih strana, da je u Evropi, u kojoj desnica danas ima nikada veću prevlast, proradio i obnovljeni duh antikomunizma. Pa zašto se onda hrvatskim “komunistima” i njihovim evropskim kolegama ne bi bacilo pod noge nekoliko ćiriličnih klipova?! Osim toga, ne treba zaboraviti da je Evropska unija sve donedavno bila ekskluzivni klub katoličko-protestantskih, redom latiničnih država, a vrata pravoslavnim, ćiriličnim zemljama otvorena su tek relativno nedavno, učlanjenjem Bugarske i Rumunjske?

Dakle ne treba žuriti sa zaključcima, a na to upućuju i iskustva prijašnjih godina. Kada je vojni ordinarij Juraj Jezerinac svojedobno prednjačio u Crkvi po iskazivanju proustaških stavova (citirajući recimo Thompsonovu pjesmu u kojoj se spominje “tradicionalni hrvatski” slogan “Za dom spremni” i slično), tadašnji predsjednik Stjepan Mesić intervenirao je u samom Vatikanu. I doista, Jezerinac se ubrzo smirio, ali nikada nije sa sigurnošću utvrđeno da li je u tome bila presudna Mesićeva intervencija ili se vojni ordinarij naprosto prepao Mesićeve prijetnje da će mu, nastavi li s ispadima, kao vrhovni vojni zapovjednik zabraniti ulazak u vojne prostore. Uostalom, nakon što je Jezerinac umuknuo, nije prošlo puno a pojavili su se novi biskupi pod šljemom, od kojih neki, kao Vlado Košić, a pogotovo Valentin Pozaić, danas grme s crkvenih govornica još gore od njega. Zato, još jednom, ne treba žuriti sa zaključcima.

Negdje početkom jeseni, komentator “Jutarnjeg lista” koji je skovao sintagmu “konzervativna revolucija” napisao je da s njom završeno, i to samo na osnovu jedne ankete u kojoj su SDP i Kukuriku koalicija dobro prošli. Ali avaj, stvar je bila toliko malo “završena” da su poslije toga obiteljaši Željke Markić pobijedili na referendumu o braku, a stožeraši Tomislava Josića skupili dovoljno potpisa za još jedan, o praktičnoj zabrani ćirilice i drugih manjinskih pisama i jezika. No spomenuti komentator, ali i neki drugi, ne odustaju. Sada tvrde da su Željka Markić i Josić potrošna politička roba, koja će ubrzo završiti u deponiju zaboravljenih asova kao danas nikome važan Mirko Čondić. To je ipak pojednostavljivanje, jer čondićevci sigurno nisu bili sposobni za referendumsko talasanje kakvo smo gledali i još gledamo, naprosto zato što su bili puke ekspoziture HDZ-a i Crkve. A Markićkini obiteljaši i Josićevi stožeraši to, u najmanju ruku, nisu u tolikoj mjeri, iako je jasno da su u njihovom lansiranju u javni politički prostor Kaptol i Karamarkova stranka imali veliku ulogu. Ali ipak ne toliku da bi se izbrisao dojam kako su stožeraši, a pogotovo obiteljaši, u stanovitoj mjeri samonikla pojava. Uostalom, dio njihovog vodstva dolazi iz prekooceanske dijaspore, odakle donose ultraliberalističku ideju socijalno ravnodušne države, s kojom koketira i HDZ, ali bez hrabrosti da je sasvim usvoji, a pogotovo to ne želi Katolička crkva.

Ona je za neku vrstu socijalno skrupuloznog i korigiranog kapitalizma, ali ne pod moralnom kapom kapitala, nego visokog klera, u čemu je bliska s krilom obiteljaša Željke Markić, ali opet ne u tolikoj mjeri da bi se moglo govoriti o preklapanju. Obiteljaši se nisu priključili crkvenoj kampanji protiv ćirilice, iako je bilo takvih najava (Ladislav Ilčić), a dio koji je došao iz dijaspore čak otvoreno govori da ćirilica nije u fokusu njihovog interesa. To nije dio naše agende, vele. Sličan je i odnos HDZ-a i Josićevih vukovarskih stožeraša, ali s obratnim ulogama. Vukovarcima je pitanje ćirilice glavno, iako ne i jedino, jer imaju ambiciju provesti lustraciju “nevukovarske Hrvatske”, dok se HDZ od toga odmaknuo – koliko pod pritiskom izvana, to i nije najvažnije.

U svakom slučaju, teško je u stožerašima i obiteljašima vidjeti onu istu pijunsku ulogu koju je svojedobno imao Mirko Čondić. Štoviše, razlike su vjerojatno i veće nego što se na prvi pogled čini. Jer oni, po svemu sudeći, krive (samo što to otvoreno ne govore) ne samo SDP, nego i HDZ, pa i Crkvu kao dio grešnih struktura ancien regimea, koje su skrivile sadašnju tešku krizu u zemlji. Usto, HDZ se doživljava i kao korumpirana stranka, pa iako je i to minus o kojem se javno ne govori, on je prisutan gotovo do opipljivosti.

Da ne duljim, sadašnji referendumaški “ustanak” ima stanovitu autonomiju i vlastitu dinamiku, pa zato predviđanja da će on prestati čim su HDZ i Crkva ponešto korigirali kurs izgledaju preoptimistično. Ono o čemu se može govoriti jeste dugoročnija budućnost ovih djelomično samoniklih pokreta, jer tu oni nailaze na problem s kojim će se puno teže nositi. Ne mogu se, naime, nametnuti kao značajan politički faktor ukoliko se ne pojave na izborima i na njima dobro prođu, a za to im je neophodna podrška ponajprije HDZ-a. A ovaj time riskira da pomaže moguće vlastite konkurente i oko toga će se stvari prelomiti.

tačno.net
Autor 6.1.2014. u 15:04