Kriminalna hobotnica na HRT-u: „Domoljublja“ zlata vrijedno

Marijan Vogrinec
Autor 16.7.2017. u 09:59

Izdvajamo

  • A nisu ti ljudi krivi što su se našli pod nijagarama slasti i časti kada pred vratima inferna 330.000 blokiranih „Hrvatica i Hrvata“ zbog 42 milijarde kuna duga HRT-u, komunalcima, teleoperaterima, itd. i 320.000 ovršenih sugrađana. Recimo. Ovi što su nezadovoljni tipom kapitalizma da jedni imaju, i imaju sve više, a drugi nemaju, ili imaju sve manje dobili su što su tražili referendumom u svibnju 1991. Nisu tražili to što su dobili? To da „domoljub“ Antun Vrdoljak ne zna kamo će s milijunima, a profa srednje škole kopa po kontejneru za kućni otpad? Nema frke. Svake četiri godine u prilici su maknuti za vječna vremena sve što fabricira vrdoljačko društveno uređenje i „domoljublje“ koje rastače budućnost njihovoj djeci.

Povezani članci

Kriminalna hobotnica na HRT-u: „Domoljublja“ zlata vrijedno

Tito i Vrdoljak, foto: jutarnjilist

HRT-ove apanaže Antunu Vrdoljaku i ostalima u redu pred bankomatom medijske javne kuće. Dok se i školski profesori više ne kriju kad prekopavaju kontejnere s kućnim otpadom, Vrdoljakovih 130.000 kuna su dvije prosječne godišnje plaće u RH, Da se i ne govori o pustim milijunima na koje je taj nekada dobar glumac i redatelj priključio cijelu svoju obitelj: od apologetskog filma/serijala „Duge mračne noći“ u sedlarovsko-četverorednoj maniri do sramotnih „dokumentaraca“ o maršalu Titu i njegovom djelu te sada spektakla radnog naslova „Gotovina“. Taj čovjek, da mu se sam Bog smiluje, jednostavno ne može tako dugo živjeti da bi bio u stanju potrošiti sav novac kojim je u četvrt stoljeća Bijedne Naše naplatio svoje „domoljublje“

Marijan Vogrinec

Digla se frka – nitko ne zna kako će se okončati – zbog sumnji na zastrašujući kriminal na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), nacionalnoj medijskoj javnoj kući, u koji su izravno uključeni politika, političko uhljebništvo, neprofesionalnost, klijentelizam, lopovluk svake vrsti i ino zlo koje i inače tare demokratski, pravno i moralno posrnulu državu. Nadzorni je odbor (NO) HRT-a – koji je HDZ-ova vlast u petak brzinski smijenila na zadnjoj saborskoj sjednici uoči dvomjesečnog ljetnog odmora, zajedno s njegovom predsjednicom i svojom nesuđenom ministricom kulture glumicom Anjom Šovagović-Despot – izradio je detaljno izvješće sa sumnjama u kriminalnu hobotnicu na HRT-u. Izvješće je dostavljeno Državnom odvjetništvu (DORH) radi postupanja, utvrđivanja odgovornosti i možebitnog progona svih koji su arčili pretplatničkih oko 1,2 milijarde kuna godišnje. Imena koja su isplivala u javnost, a povezuju se s tim rabotama, bude gađenje i ogorčenje u javnosti.

Odreda se radi o jako razvikanim „domoljubima“, koji drugima sole pamet o tome kako se „mora voljeti RH“ i kome sve „moramo biti zahvalni za slobodu koju danas uživamo, kad je Hrvat svoj na svome“. Sic. Istodobno, HRT već godinama tone i u profesionalnom, i u financijskom smislu, ali i utjecajem u javnosti. „HRT je politička igračka svakoj vlasti“, kazao je saborski zastupnik Mosta nezavisnih lista Miro Bulj raspravi o smjeni NO-a javnog servisa, „i HDZ-ovoj i SDP-ovoj. Javnost treba znati da na HRT-u postoje tajni ugovori na osnovi kojih se podobnima s čela kuće, nekim urednicima i novinarima isplaćuje 40 milijuna kuna.“ Predsjednik SDP-a i oporbe Davor Bernardić upozorio je da „HDZ smjenjuje ljude koji su ukazali na korupciju i spletke“ te da „korupcija nema boju i predznak, već postoji struktura koja gura stvari u radnje koje ne služe nikom na čast“.

„Vlada djeluje sedativno i sam je premijer na trenutke anemičan, a ispod svega je krimić kojeg se ne bi postidjeli ni američki režiseri“, drži Bernardić. HDZ-ov pak zastupnik Jasen Mesić je replicirao tvrdnjom da je SDP za svoje vlasti mijenjao „sve zakone kako bi mogli instalirati svoje ljude“. Mostov Nikola Grmoja ga je potom „poklopio“ škakljivom opaskom: „Kolega Mesić je uvrijedio inteligenciju svih nas jer misli da ne shvaćamo o čemu se radi. Sve što je rekao o SDP-u i Goranu Radmanu (zadnji direktor Radiotelevizije Zagreb uoči raspada SFR Jugoslavije te glavni ravnatelj HRT-a za prošle SDP-ove koalicijske vlasti, op. M.V.) istina je, ali je problem da nije rekao što radi HDZ i što rade Jasen Mesić i njegov prijatelj Mislav Stipić na HRT-u“. Bernardić je dolio malo kerozina na vatru: „Sazvali ste sjednicu preko noći, ali niste dostavili materijale. Po žestini kojom ste branili smjenu NO-a jedino mogu zaključiti da ste upetljani i da nekom držite lojtru“.

Na profesionalnoj nizbrdici

„Stanje na HRT-u je iz godine u godinu sve gore“, poentirao je zastupnik srpske manjine Milorad Pupovac (SDSS), „zato što takve rasprave vodimo i nemamo odgovoran odnos prema toj kući, neovisno kojoj stranci pripadamo.“

„Domoljublje“ tzv. pravih Hrvata – ne nas koji za bakšiš, u znoju lica svoga obavljamo poslove kako najbolje umijemo i ne mislimo da je biti Hrvat nešto vrjednije od biti Srbin, Rus, Mađar, Ujgur ili Berber i Inuit – u Bijednoj Našoj ima cijenu koju ne smiješ naglas spomenuti bez ozbiljne opasnosti da te istog časa ne strefi srčani ili moždani udar. Ipak, hajdemo rizikovati otkrićem ugledne istraživačke novinarke Slavice Lukić u Jutarnjeg lista o samo dvama ugovorima notornog Antuna Vrdoljaka s HRT-om. Taj valjda najveći Tuđmanov „državotvorni domoljub“, ratni direktor HRT-a i etnički čistač na hrvatskoj dalekovidnici („sječa Srba i tzv. komunjara) te u sportu (vrhunski plivač Miloš Milošević, npr.) potpisao je 2005. godine s najvećom medijskom javnom kućom dva ugovora „na ime autorske suradnje s HRT-om“ (!?), kojima se HRT obvezao plaćati Vrdoljaku 130.000 kuna godišnje ili 10.833 kune svaki mjesec, do 2030.

spo1b

Tuđman i Vrdoljak, foto:  slobodnadalmacija.hr

„U vrijeme sklapanja ugovora s Vrdoljakom na maratonski rok od četvrt stoljeća“, tvrdi Slavica Lukić, „glavni ravnatelj HRT-a bio je Mirko Galić (bivši Vjesnikov dopisnik iz Pariza, koji je brzo 1990-ih zbrojio političko-ideoloških dva i dva, kao redakcijski mu kolege Hidajet Bišćević, Vladimir Drobnjak, Nenad Ivanković, Vesna Kusin, Aleksa Crnjaković… te ne bez Vrdoljakovog znanja politički instaliran za glavnog ravnatelja hrvatske dalekovidnice, op. M.V.). To je, čini se, jedinstven slučaj jer se takvi ugovori sklapaju najčešće na godinu dana. Kada mu u prosincu 2030. bude istjecao ugovor, Vrdoljak će biti u stotoj godini života. Kako je Uprava HRT-a objavila da izvješće NO-a neće komentirati, tražiti objašnjenje za Vrdoljakov ugovor bilo bi uzaludno. Naši pokušaji da ga dobijemo od Vrdoljaka nisu urodili plodom jer nije odgovarao na pozive.“

Domoljublje pak – za razliku od klijentelističkog vrdoljakovskog tipa „domoljublja“ – ne eksponira se gromoglasnim busanjem u kockasta prsa, mahanjem (izmišljenim ili krivotvorenim) ratnim putem, doživotnim zaslugama zbog tzv. nosanja krvavih gaća po Velebitu (vukovarski čekićar i HDZ-ov saborski zastupnik Stevo Culej) ili boli glava uhljebničkim apanažama za „političku odgovornost“. Domoljublje nema nikakvu javnu cijenu. U medijskim ga posprdnicama nazivaju nesnalaženjem u novim okolnostima poduzetničke države, osobnom nesposobnošću ili čak mazohističkim poštenjaštvom, jer se svodi na tihu lojalnost mainstreamu državne politike, masovan neizlazak na izbore i umjetnost preživljavanja na bagatelnim nadnicama za robovski rad.

Nije tajna da je hrvatska dalekovidnica najslasniji komad medijskog kolača svakoj političko-ideološkoj opciji na vlasti, jer time posjeduje ključne poluge komuniciranja svojih interesa javnosti, zastrašivanja, zataškavanja propusta i neznanja te držanja oporbe na distanci. Ali, nekako ispod radara javne pozornosti prolazi to tko sve, kako i kojim alibijima naplaćuje svoje služenje političkim gazdama. Bez pardona i kršenjem internih akata i općih propisa koji reguliraju medijsku djelatnost. U izvješću o nadzoru zakonitosti rada i poslovanja za 2016. godinu – objavljenom i na mrežnim stranicama HRT-a te poslanom saborskom Odboru za informiranje, informatizaciju i medije, odnosno DORH-u „zbog slučajeva koji su mogli biti posljedica mogućih koruptivnih radnji i nezakonitih aktivnosti pojedinih osoba“ – proziva se Upravu javnog servisa zbog navodno dvojbene nabave audiovizualnih djela neovisnih proizvođača, štetnih izvansudskih nagodbi i neučinkovitosti javne nabave.

Nadzorna družina Anje Šovagović-Despot, kćerke globalno poznatog dramskog umjetnika Fabijana Šovagovića, zamjerila se novoj (od veljače 2017.) upravno-uredničkoj momčadi HRT-a i odbijanjem suglasnosti na izmjene i dopune Pravilnika o plaćama i drugim materijalnim pravima radnika, kojim se osobito bildaju primanja glavnog tajnika i pomoćnika glavnog ravnatelja HRT-a. Cijeli je set krajnje dvojbenih poteza u medijskoj javnoj kući, kojom su 2016. godine protutnjala čak trojica glavnih ravnatelja (Goran Radman, Siniša Kovačić i Blago Markota), a od ove godine i četvrti, Kazimir Bačić. Svaki je šlepao sa sobom masu podobnika – nepoznatih, neiskusnih i profesionalno nedopečenih ljudi, izvučenih tko zna otkud.

Budući da je novinarska elita RTZ/HRT-a sukcesivno napuštala medijsku kuću – što prisilom političko-ideološke marginalizacije, umirovljenjem ili smjenama, što svojom voljom radi očuvanja obraza i profesionalnog integriteta – u eteru i na ekranu HRT-a došli su na svoje marginalci. Čak u najgledanijim/najslušanijim formatima osvanuli su dotadašnji čitači vijesti s blesimetra, početnici i anonimci iz gradskih rubrika Radija Sljemena, dopisništava ili nekih gotovo negledanih/neslušanih rupekrpajućih emisija preko noći su postali voditelji i urednici, komentatori, šefovi urednicima… Npr. Damir Smrtić, bivši dopisnik iz Međimurja – na Prisavlju nadimkom Memla („međimurski mlakonja“) – postao je preko noći „zvijezda“ koja uređuje i vodi političke formate na HTV-u, intervjuira najviše državne dužnosnike, a Kristian Došen, Mirjana Posavac, Antonia Hrvatin-Roth, Diana Roko, Igor Dunaj… i takvi obrazac su HRT-novinarstva.

Nekim likovima iz HRT-ovih dopisništava (Željka Živković u Osijeku, npr.) uopće nije mjesto na ekranu. Na nekim nevidljivom poslovima vjerojatno da, ali na tv-ekranu u obiteljskom dnevnom boravku ne. Kao ni većini voditelja i novinara – analogno ni njihovim urednicima te jezičnoj službi kojom se HRT diči desetljećima – budući da nisu ovladali elementarnim jezičnim kompetencijama što se uče u nižim razredima osnovne škole. O pleonazmima pojma nemaju, a za oksimorone nisu ni čuli. Kimaju glavama odobravajući sugovorniku, razmahuju rukama, zamuckuju, ne predstavljaju sugovornike, postavljaju glupava pitanja i sami sebi odgovaraju a sugovornik u čudu šuti, mekeću iza svake druge-treće riječi… Sportski novinari (ne samo HRT-ovi, nego u svim medijima odreda) papagajski „slave protiv“ nekoga, što je blesava metafora u sportu gdje se igra, pobjeđuje ili gubi. Slavi se (koga ili što, ne protiv) pobjeda, ako se slavi – naknadno. U svakom rječniku postoji objašnjenje.

Smrznuta slika, sramotan ton

Političko-ideološka podobnost, zbog koje trpi profesionalnost javne medijske kuće te ona i jest igračka svakoj vlasti u Banskim dvorima – nesigurnima u bilo kakav posao najlakše se manipulira – zamijenila je i temeljne norme žurnalističke odgovornosti prema javnom diskursu. I svaki oblik obzira prema pretplatničkih 80 kuna mjesečno. Ta neobzirnost kontaminira čak i tehničku/tehnološku razinu proizvodnje HTV-ovog programa, jer se već više od godine svako malo zamrzava slika, pucaju veze s izvjestiteljima na terenu, pa se voditelji neuvjerljivo ispričavaju gledateljima. Nikom ne pada na um preusmjeriti odgovarajuću svotu iz pretplatničke milijarde i kusur kuna za popraviti kvarove. Kakvi se u toj mjeri, recimo, ne događaju drugim tv-kućama.

Proizvodnja vlastitog programa – osobito dramskog, obrazovnog i dokumentarnog, po čemu je bivša Televizija Zagreb bila među vodećima na europskom Jugoistoku – gotovo je usahnula… Kopnila je proporcionalno širenju vrdoljakovske grebačine za novcem, namještanjem prednosti „našima“. Političko i ideološko lakiranje vijesti ili zanemarivanje/krivotvorenje činjenica, klerikalizacija programske sheme i totalno zanemarivanje interesa gledateljstva temeljne uloge javnog servisa uzeli su maha. Determinatori uređivačke prakse Radija i Televizije iz političko-ideološke sjene došli su na svoje. HDZ postavlja i glavnog ravnatelja javne kuće, i upravljačka vodstva pojedinih cjelina, i urednike i novinare zadužene za praćenje ključnih sektora.

Hrvatska je dalekovidnica, koju građani pod prijetnjom ovrhe moraju plaćati 80 kuna mjesečno, htjeli – ne htjeli, već neko vrijeme na nizbrdici gledanosti. Neka istraživanja upućuju na zaključak da je informativni program političko-ideološki nevjerodostojan te gubi utrku s konkurencijom, npr. s televizijom N1 Hrvatska i (odnedavna njezinom akvizicijom) Novom TV, te još nekima s nacionalnom koncesijom.

Primjerice, čitačica s blesimetra Mirjana Posavac mrtva-hladna priopćuje u vijesti na HTV-u 1 o pokušaju diverzije ustaških fanova postavljanjem spomen-ploče na rodnoj kući ustaškog koljača i ratnog zločinca u Otočcu Jure Francetića, zapovjednika Crne legije, da je taj hrvatski izrod – „vojnik i političar iz NDH“. Kakva je to poruka? Kome? Crni ustaša Jure Francetić nije HRT-u ratni zločinac okrvavljenog imena i prezimena, nego „vojnik i političar iz NDH“. Čak ne iz tzv. NDH!? Svaka čast Mirjani Posavac, njezinom uredniku i HRT-u na pošteno odrađenim prvim dvjema od tri temeljne javne uloge tog medija – informativnoj, obrazovnoj i zabavnoj. Ta će povijesna krivotvorina osobito koristiti djeci i mladeži, jer oni više ne uče u školama da su 1941.-1945. baš ustaše, Ante Pavelić i tzv. NDH bili smrdljiv kvislinški čir na hrvatskom tkivu, nego im se i iz društveno-političkog mainstreama i iz Katoličke crkve sipa u glave da su to bili partizani, maršal Tito i obje Jugoslavije. S naglaskom na Titovoj.

U HTV-ovom serijalu „I to je Hrvatska“, u dijelu o gradu Rijeci, spominje se „talijanski nacionalist“ Gabriele D’Annunzio, što je bezazlena sintagma – talijanski nacionalist. Pojam nacionalist danas je u Bijednoj Našoj jako pozitivna kvalifikacija koja i inače ne mora značiti nešto negativno, ali fašist ili iredentist ipak se još moraju dobro žuljati superaktivnim povijesnim deterdžentom. I još se ne daju oprati. HTV je tom dijelu pustio u javnost povijesnu krivotvorinu. Gaetano Rapagnetto D’Annunzio bio je notorni talijanski fašist, član iredentističkog pokreta i duhovni inspirator Benita Mussolinija. Inače veliki talijanski pjesnik, D’Annunzio je sa stotinjak crnokošuljaša rujna 1919., na poziv mjesne iredente, okupirao Rijeku u nakani da je priključi Kraljevini Italiji. Cirkusantski potez znatno vrjedniji spomena od puke uljepšavajuće skrivalice – talijanski nacionalist.

„U razdoblju od 1. listopada do 11. studenoga 2016. HRT je poslovao bez zakonskog zastupnika i odgovorne osobe, odnosno nije imao glavnog ravnatelja HRT-a“, navodi se u izvješću NO-a HRT-a. „Televizijski i radijski program emitirao se bez unaprijed utvrđene programske sheme, a satnice pojedinih emisija mijenjale su se sa svakom promjenom poslovodne ili uredničke strukture HRT-a. Nepostojanje programske sheme uzrokovalo je česte zahtjeve za izvanrednim rebalansima financijskog plana HRT-a te je u tom smislu bilo zahtjeva za rebalansom financijskog plana čak i zbog potrebe pojedinih televizijskih prijenosa, kao što je to bio slučaj s prijenosom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti iz Knina, 5. kolovoza 2016., a sve zbog neadekvatnog planiranja programskih troškova i nepostojanja programske sheme.“

Bude li ozbiljnije istrage – što zbog aktera u hobotnici javne nabave baš i nije vjerojatno, jer su mnogi od njih stranački provjereni „domoljubi“ i još na istaknutim, dobro plaćenim pozicijama unutar javnog servisa ili društveno-političkih struktura – frka bi se mogla podići zbog netransparentne kupnje audiovizualnih djela neovisnih proizvođača „bez jasno definiranih kriterija vrednovanja projekata“ te ugovora „s pojedinim neovisnim producentima“ koji su se „sklapali i prije isteka roka za predaju prijava na javni poziv“. NO HRT-a je zatražio i upravni nadzor Ministarstva kulture kako bi se stvari izvele na čistac. No, pojeo vuk magare. Propisana obveza o definiranju kriterija za kupnju vrijednih audiovizualnih djela vanjske produkcije nije ispoštovana do 30. lipnja 2017., a glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić „nije izvršio odgovarajuće izmjene i dopune tih općih akata niti je sklopljen tzv. koregulacijski ugovor kojim su se, pod nadzorom Vijeća za elektroničke medije, trebala urediti međusobna pitanja HRT-a i neovisnih producenata“.

Nagodbenjačko bogatstvo

„Umjesto dramskih i dokumentarnih serija, koje bi trebale biti najveći dio nabave od neovisnih producenata“, izvješćuje NO, „HRT je tijekom 2016. od njih nabavaljao kulinarske i slične emisije, bez neke veće trajne vrijednosti, koje bi mogao i samostalno proizvesti. Obzirom na takvu programsku politiku, prosječni dnevni doseg (RCH) bio je u konstantnom padu pa je tako Hrvatski radio u 2016. imao smanjeni prosječni dnevni doseg za 0,33 posto u odnosu na 2015. godinu, dok je Hrvatska radiotelevizija imala manji prosječni dnevni doseg za čak 1,30 posto u odnosu na 2015. Posljedice smanjenog dnevnog dosega i nedostatka programske sheme odrazile su se i na komercijalne prihode od oglašavanja, koji su u 2016. bili manji od prihoda koje je HRT ostvarivao u 2013., 2014. i 2015. godini. Dobit u 2016. godini, u iznosu od 30,3 milijuna kuna, u najvećem je dijelu ostvarena kao rezultat utjecaja pozitivnih tečajnih razlika i smanjenja kamatnih stopa na tržištu, a ne kao rezultat povećanja obima komercijalne djelatnosti HRT-a ili ostvarenih ušteda.“

Prema tvrdnjama Slavice Lukić, utemeljenim na tajnom dijelu izvješća NO-a HRT-a u posjedu Jutarnjeg lista, gotovo se trećina odnosi na internu reviziju izvansudske nagodbe „koju je 29. rujna prošle godine, dva dana prije isteka šestomjesečnog privremenog ravnateljskog mandata, tadašnji v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić sklopio s Jadran filmom u vlasništvu Vinka Grubišića“. Iako je održano tek pripremno ročište, Kovačić je – bez stručne procjene može li HRT dobiti spor, bez Jadran filmovog kvalitetnog scenarija serijala „Grička vještica“ po djelima Marije Jurić Zagorke, bez jamstva da ima 50 posto novca za proizvodnju i bez da je izvansudsku nagodbu sastavila pravna služba HRT-a – rizično obvezao dalekovidnicu.

HRT, dakle, nagodbom jamči koproducentu Jadran filmu snimanje šest nastavaka serijala „Gričke vještice“, po cijeni tri milijuna (bez PDV-a) svaka epizoda, a Jadran film i dalje ne jamči kvalitetan scenarij i polovicu financijskog troška. Godine 2009., za ravnateljstva Vanje Sutlića, pregovaralo se o 36 epizoda Zagorkina serijala „Tajne Krvavog mosta“, a budući da Jadran film nije dostavio kvalitetan scenarij ni svoj dio novca, HRT nije potpisao ugovor te ga je Jadran film 2014. tužio Trgovačkom sudu u Zagrebu zbog „nanesene štete“. Sada je nagodba pod istražnim povećalom.

Kao i izvansudske nagodba  s dijelom bivših i sadašnjih HRT-ovih zaposlenika koji su tužili svog poslodavca zbog „političkog progona“ u doba glavnog ravnatelja Gorana Radmana te ostvarili znatne dobitke. Bivša urednica Hloverka Novak-Srzić inkasirala je 412.999,10 kuna, Mislav Stipić 85.000, a Teodora Glamuzina-Širak prije okončanja sudskog spora čak 1,3 milijuna kuna. Sinišu Kovačića, nekada jednog od urednika HTV-ovog središnjeg Dnevnika, na čelo HRT-a doveo je Tomislav Karamarko 2015. godine s mjesta predsjednika tek osnovane ultradesne udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), proustaške skupine petorazrednih autora pamfleta u kloaka-medijima, koja bi da je pandan stoljetnom Hrvatskom novinarskom društvu (HND), gdje je koncentirano sve što danas vrijedi u hrvatskom novinarstvu.

„Tajni dio izvješća HRT-a otkriva da su od vanjskih suradnika u 2016. prilično unosne ugovore s HRT-om imali voditelj i lovci kviza Potjera“, tvrdi Slavica Lukić. „Voditelj kviza Tarik Filipović je za vođenje te emisije 2016., prema izvješću NO-a, zaradio 680.000 kuna, a ukupno je lani od HRT-a zaradio 990.000 kuna. Uz Potjeru, s HRT-om je imao još dva manja ugovora: od 90.000 kuna za idejna rješenja i skečeve te 120.000 kuna za ulogu u drugim emisijama HRT-a. Lovac Dean Kotiga lani je zaradio 240.000 kuna, Krešimir Sučević 176.000 kuna, Mladen Šimunov 160.000 kuna, a Morana Zibar 80.000 kuna.“

HDZ-ov predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Jasen Mesić naprasno je, bez obrazloženja, prije tjedan dana otkazao sjednicu Odbora te stavio na led izvješće o krajnje problematičnom stanju na HRT-u. Oporba predvođena SDP-om bijesno je skočila na zadnje noge. Dobro, to joj i jest posao, ali i pravo je javnosti da joj se transparentno predstavi i objasni što se događa u medijskoj javnoj kući, jer to ne smije biti privatna prćija trenutno vladajuće političke stranke i njezinih apratčika možebitno dugačkih prstiju, zaigranih oko javnog novca što se, kao, namjenski uzima HRT-ovim pretplatnicima za – njihov medijski servis.

Jasen Mesić je odgodom sjednice Odbora makar nakratko spriječio SDP-ove članove ne samo u nakani da raspravljaju o navodima u izvješću NO-a nego i o smjenama i imenovanjima na HRT-u te u Vijeću za elektoničke medije, kamo je rigidna desnica u dosluhu s partnerskim HDZ-om u petak ipak ugurala petorazrednu bivšu novinarku Slobodne Dalmacije Anitu Malenicu, trenutno voditeljicu emisije „S Anitom aktualno“ na lokalnoj, Bandićevoj televiziji Z1. Malenicu je HND-ovo Vijeće časti osudilo za govor mržnje, a prethodni sastav Vijeća za elektroničke medije, kojem je predsjedala ugledna tv-komentarorica (RTV Zagreb/HRT) Mirjana Rakić, kaznilo je televiziju Z1 trodnevnom zabranom emitiranja zbog govora mržnje proustaškog novinara Marka Juriča u formatu „Markov trg“. Ideologija zla na velika vrata ulazi HRT.

Gdje se med pretače, kaže narod, i prsti se ližu. A na HRT-u je barem pretplatničkog meda u izobilju, pa kad gurmani dobiju priliku pretakati – gdje ćeš veće sreće. Mediji su još u veljači 2017., kad se v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Blago Markota našao uz bačvu meda, javljali da su se u prvom redu za najviše koeficijente i povišicu plaća našli upravo Siniša Kovačić i njegovi „zaslužni“ karamarkovići Jozo Barišić, Mario Raguž, Jasmina Božinovska-Živalj, Dražen Miočić… i desetak urednika nižeg reda, koji su vedrili i oblčili u registriranom uništavanju HRT-a. Koeficijent je prvima petoro dignut maksimalno, s 10 na 16, što podrazumijeva plaću od 16.000 kuna. Miočić, Raguž i Barišić su prethodno imali plaću oko 10.000 kuna, a Kovačić i Božinovska-Živalj oko 12.000 kuna. Markota je opravdavao veće plaće odabranima time da su ti „novinari i urednici nedavno obnašali čelne dužnosti na javnoj radioteleviziji“, pa su korekcije poduzete „u nedostatku adekvatne sistematizacije“. Sic.

620_400_1356075158antun_vrdoljak

 A. Vrdoljak, foto: soundset

Komentatori na društvenim mrežama ne nalaze lijepe, ali ni riječi razumijevanja za HRT-ove apanaže Antunu Vrdoljaku i ostalima u redu pred bankomatom medijske javne kuće. Dok se i školski profesori više ne kriju kad prekopavaju kontejnere s kućnim otpadom, Vrdoljakovih 130.000 kuna su dvije prosječne godišnje plaće u RH, Da se i ne govori o pustim milijunima na koje je taj nekada dobar glumac i redatelj priključio cijelu svoju obitelj: od apologetskog filma/serijala „Duge mračne noći“ u sedlarovsko-četverorednoj maniri do sramotnih „dokumentaraca“ o maršalu Titu i njegovom djelu te sada spektakla radnog naslova „Gotovina“. Taj čovjek, da mu se sam Bog smiluje, jednostavno ne može tako dugo živjeti da bi bio u stanju potrošiti sav novac kojim je u četvrt stoljeća Bijedne Naše naplatio svoje „domoljublje“.

Pišanje uz vjetar

A nisu ti ljudi krivi što su se našli pod nijagarama slasti i časti kada pred vratima inferna 330.000 blokiranih „Hrvatica i Hrvata“ zbog 42 milijarde kuna duga HRT-u, komunalcima, teleoperaterima, itd. i 320.000 ovršenih sugrađana. Recimo. Ovi što su nezadovoljni tipom kapitalizma da jedni imaju, i imaju sve više, a drugi nemaju, ili imaju sve manje dobili su što su tražili referendumom u svibnju 1991. Nisu tražili to što su dobili? To da „domoljub“ Antun Vrdoljak ne zna kamo će s milijunima, a profa srednje škole kopa po kontejneru za kućni otpad? Nema frke. Svake četiri godine u prilici su maknuti za vječna vremena sve što fabricira vrdoljačko društveno uređenje i „domoljublje“ koje rastače budućnost njihovoj djeci.

Zašto ne žele postupiti po naređenju vlastite svijesti i savjesti, a žele kukati iza aut-linije života, pitanje je za psihijatre koji nisu markirali sa studijskih predavanja i imaju ispitni prosjek 5,0. Sve ostalo je pišanje uz vjetar.

„Nema veze“, piše izvjesni Zoran Hron na FB-u, „Vrdoljak će dobijati 10800 KN svaki mjesec do svoje stote godine od hrvatske sirotinje kojoj se plijeni imovina ako ne plati RTV pretplatu. Tražili ste – dobili ste. I svaki put na izborima potvrdite da vam se to baš sviđa.“ Ili, Vlado Novak: „kad se domoljubi uhvate blagajne i nedaj bože da se svi ne namire onda jedan drugog cinkare a ovaj tonči vrdoljak maramica za svaki džep ja mislio da je sexs najveća gnjida u domoljuba a ono sexs je kamilica za ovoga što sa jedne strane kape nosi šahovnicu a sa druge petokraku“.

Uvijek su poturice na ovim prostorima bile omraženije od Turaka. Smatrani moralnim ljigama. Oni s iskustvom života u „komunističkom mraku“ bivše SFR Jugoslavije i još nenačeti kritično Alzheimerom sjetit će se da je Antun Vrdoljak bio jedan od Titovih miljenika u svijetu domaćeg filma i da je najbolje u opusu tog filmadžije baš to, što je snimio za komunističkog mraka“. Kad „nije bio slobodan“ i kada mu je Partija dala u ruke filmsku blagajnu, kao možda još samo Veljku Bulajiću i Stipi Deliću.

Čim je 1990-ih granula hrvatska sloboda – doduše, za većinu naroda nešto gladnijeg i nakaradnog tipa, pa se danas lupaju u referendumsku glavu – šjor Tonči se netom po Tuđmanovom izlasku iz barake NK Borca na Jarunu našao uza skute, pri ruci prvom hrvatskom predsjedniku, tzv. vrhovniku Franji Tuđmanu i dao se na „državotvoran“ posao koji ga je doveo tu gdje ga je doveo. Šteta za prorajtani talent i obraz.

Marijan Vogrinec
Autor 16.7.2017. u 09:59