Krstovi na mjestima zločina: inat ili blasfemija?

Povezani članci

• ŠTA IZBEGLICA IMA SA ANTIFAŠIZMOM?
• Anonymous za tačno.net : „Ovo je zadnja linija odbrane slobode govora i protoka informacija“
• Elvedin Nezirović: Veležu je predodređeno da se diže iz pepela
• Domovinski okret
• Dnevno sveža ljudetina
• Lov ispod (banatskog) žita na “izdajnika i mrzitelja srpskog naroda”

Jednom sam,čini mi se, o ovome već pisao: nekako odmah nakon pobjede “narodnih stranaka”- koliko su zaista “narodne” pokazale su čim su došle na vlast – u blizini moje kuće u Konjicu je obnovljena Repovačka, iliti Inat-džamija. Konjičani je tako zovu budući je donedavno bila jedina islamska bogomolja na desnoj strani Neretve.

Od zapuštenog skladišta islamske zajednice napravljen lijep vjerski objekat. Super stvar, kome to može zasmetati? No, mnogim građanima Konjica, i to svih vjera i nacija, zasmetalo je nešto drugo: preglasna jutarnja molitva s njene munare, na sabah.

Mnogi su se ispotiha bunili, ali jedini koji je, u to već vruće doba, javno reagovao bio je – moj otac. Naime, njegov prvi unuk tada je imao svega 3-4 godine, i često bi ga ranom zorom probudilo hodžino učenje s razglasa. I to, i samo to je smetalo mom Ješi, zaljubljenog u našeg malog “prdonju”. Međutim, kad se jednom, ni ne sluteći čemu se izlaže, na lokalnoj televiziji postavio pitanje: “Može li to malo tiše, gospodo i (bivši) drugovi”, na naš dom se sručila prava lavina provokacija. Naravno, anonimnih. Krtice nisu navikle na svjetlo.

Poslije su se, u mom lijepom gradu protiv tog dokazivanja ničega pobunili i neki časni sugrađani-Bošnjaci, sa istom ogradom kao i otac: da to što im smeta nema nikakve veze s vjerom, nego samo sa gradskim redom i mirom. Ta, stotinama godina se obalama Neretve čuo tihi sabah, i on njegovim građanima nikada nije smetao. Ali, da li se mora baš toliko glasno, inadžijski?

Razmišljam dalje na istu temu: onaj nesretni križ na Humu iznad Mostara. Evo šta na hrvatskoj Wikipediji piše o ovom vjerskom objektu:

Na prijelazu iz XX. u XXI. st. Mostar se ponovno našao u prilici da bitno preoblikuje svoj izgled. Ogromna ratna razaranja unutar same urbane strukture, su pored velike štete i gubitka, stvorila i mogućnost da se da novi pečat gradu. Jedno od takvih nastojanja predstavlja veliki križ na brdu Hum kao simbol jubileja dvije tisuće godina kršćanstva, ali i simbol patnji i stradanja kroz koja je ovaj grad prošao u svojoj novijoj povijesti.

Može biti, mislim, da ga je neko doista gradio “kao simbol jubileja dvije tisuće godina kršćanstva”. Može biti da i metla pukne k’o top. Može, ali urijetko. A meni se,  s obzirom na mjesto i veličinu, čini da se radi o čistom “zapišavanju” teritorija. Da se, jel’ te, zna gdje, za Boga Našega, u ovim krajevima počinje “predziđe kršćanstva”.

Poznajem momka koji ga je projektovao. Pametan, inteligentan čovjek. Nije “u Stranci”. Koliko znam – nikad nije ni bio. I zbog toga je, kaže, izgubio dosta poslova. Na učešće u natječaju za projektovanje Križa se odlučio i zbog love, ali i stoga što su mu “nadležni” obećali da je on, tj. Križ, tek dio većeg projekta u kome su trebale biti simbolizirane tri vjere: katolička, pravoslavna i islamska. On je, veli, takav projekat i napravio, ali je naručitelj poslije “odustao” od one dvije trećine projekta.

Plaho mu “labava”priča, priznajem. Jer, čak i ako mu je stvarno tako rečeno, trebao je znati s kim ima posla. Pa ti ljudi, Crkva i “narodnjaci”, “pošteni” kakvim ih je njihov bog stvorio, i danas spekuliraju s rušenjem Starog mosta. Jet to je, kao, ipak bilo bošnjačko “maslo”. Džaba snimci, džaba iskazi, džaba sud. Eto kolika im je “širina nazora” i “tolerancija”!

Drugar moj, za mene mnogi kažu da sam naivan, ali što si ga ti, to jest, ako mi ne lažeš,  “popušio”… To je tek lakovjernost! Jer, i onaj naš dečko od par godina što ga je djed “branio” od glasnog kuisanja, i on bi vidio da se, i ovdje, radi o nastavku rata (kvazi)religijskim sredstvima.

No, ono što me neosredno potaklo na ovaj tekst dolazi na njegovom kraju. “Novootvoreni” krst na Zlatištu. Uz iskreno i duboko poštovanje svih, pa i srpskih žrtvava rata, morao bih biti čak i naivniji od mog poznanika-arhitekte da povjerujem da je ovaj “privremeni” simbol – uskoro će, kad se od naroda otme još parica, kažu, doći veći, skuplji i prkosniji – podignut iz čisto religioznih razloga. Malo morgen. Jeste, baš kao i ona nova crkva u blizini Memorijalnog centra Potočari!

A tek ono, s tim u vezi, nesretno “paradiranje” srpskim žrtvama rata u Sarajevu! Kao da veliki broj (i) tih Sarajlija nije ubijen upravo vatrom s, od posljednjeg rata, do zadnje travke krvavog Zlatišta.      Zato, ako iskreno žalite, gospodo, spomen-krst postavite na drugom, primjerenijem mjestu.

A možda tu ipak ima neke psihologije? Zar nije nepisano pravilo da se zločinac rado vraća na mjesto zločina?  U svakom slučaju, gadi mi se ovo razmetanje religioznim simbolima u siromašnoj zemlji, pogotovo na mjestima zločina.

Ljetos, u jednom razgovoru s Enverom, rekoh da naše tjeranje inata srpovima, križevim i krstovima nema nikakve veze sa suštinom religije, da pravim vjernicima nikad ne smeta drugi, drugačiji.

“Jesi li siguran u to”, uz pomalo tužni osmjeh odvrati prijatelj. “A jesi li ikad razmislio o tome da prvi i osnovni postulat svake religije glasi otprilike ovako: ‘On je jedan i jedini, i samo se Njega plašite’? Nije li to početak svakog totalitarizma i isključivosti?!”

Reče, i o jadu me zabavi.