KRUŠKE I JABUKE EMIRA HADŽIHAFIZBEGOVIĆA

Edin Husković
Autor 2.1.2015. u 20:52

KRUŠKE I JABUKE EMIRA HADŽIHAFIZBEGOVIĆA

Foto: Flickr

Emir Hadžihafizbegović: “Bošnjak Džemaludin Latić fašista, Bošnjak Mušan Topalović ratni zločinac, Bošnjačka politička stranka SDA odgovorna za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i pokolj sopstvenog naroda, Bošnjačka ulema bije se za pare, Bošnjački ministri kradu, Bošnjački generali kriminalci u Krajini, Bošnjaci pomeli tri hiljade Srba u Sarajevu, Bošnjačke firme švercerske, Bošnjačka Armija klala po Grabovici, Bošnjaci u federalnom MUP-u nesposobni, djeca iz miješanih brakova nepoželjna u Bošnjačkoj vojsci, Bošnjaci majoriziraju Hrvate u Travniku i u Varešu, Bošnjački primitivizam napunio Skenderiju uživajući uz Jusufa Islama, Bošnjaci dižu ruke za Velibora Ostojića, Bošnjačka žena umotana poput utvare baulja Titovom. E, pa neka vam Bošnjaci, nek’ vam gaze zastavu kad ste ovako nakaradan narod.”

Ovih dana društvene je mreže i razne političko-kulturne kuloare ugrijao tekst doajena bosanskohercegovačkog glumišta Emira Hadžihafizbegovića koji nosi naslov: Ja više ne mogu šutjeti, bošnjačka armija klala po Grabovici.

Već na početku teksta Emir Hadžihafizbegović navodi informacije i opise ljudi i događaja koji, po njemu, čine stereotipe na kojima se zasniva antibošnjačka propaganda često inicirana i unutar bošnjačkog nacionalnog bića na što on, naravno, gleda kao na veleizdajnički čin koji ga baca u očaj. U daljnjem tekstu on poziva bošnjački narod da i u miru uzme stvari u svoje ruke kao što je to, uz gotovo savršenu organizaciju prvog BiH predsjednika Alije Izetbegovića, učinio i u ratu. Za Aliju Emir govori da je najmoralniji čovjek na planetu, za Džemaludina Latića da je jedan od najvećih Bošnjaka u posljednjih pedeset godina, za Mušana Topalovića da je ratni heroj koji je onda misteriozno postao neuračunljiv i uradio neke stvari koje nije trebao uraditi, naravno ne spomenuvši da je u svojoj neuračunljivosti opljačkao i ubio još uvijek neodređen broj Srba koji su ostali u Sarajevu u vrijeme njegove blokade jedinicama „topovski raspoložene“ Vojske Republike Srpske. Ako je taj broj minoran i nebitan, kako kroz svoj tekst da naslutiti gospodin Hadžihafizbegović (mada minorni brojevi mrtvih ne umanjuju težinu zločina, s kojom tezom se očito ne bi složio Hadžihafizbegović), zašto se onda Džemaludin Latić, uzmimo ga kao ovdje ažuriranog aktera, kao javna i u posljednjih pedeset godina najvažnija figura kod Bošnjaka, nikad nije jasno i glasno založio da se slučaj Topalović/sarajevski Srbi jednom i konačno dovede na pravni i moralni čistac? Mislim da je razlog jednostavan. Stvaran broj ubijenih Srba. Taj broj, ili je suviše mali u odnosu na ubijene Bošnjake i ostale nesrbe u Sarajevu, za vrijeme rata 91-95, pa ta minornost ne traži da se zločin pomnije ispita, ili je, možda, zaprepašćujuće velik, pa bi kao takav mogao ugroziti aplikacije na apsolutnu nevinost Bošnjaka u proteklom ratu. Bilo kako bilo slučaj nikad nije priveden kraju i očita je opstrukcija od strane bošnjačkih zvaničnika po tom pitanju, među kojima je najlicemjernija ona kod sina najmoralnijeg čovjeka na svijetu, izvjesnog Izetbegovića mlađeg.

Kako je na strani moralne veličine personifikovane kroz lik i djelo Alije Izetbegovića, Hadžihafizbegović isto tako glorifikuje SDA stranku i njen katastrofičan, cunamijevski odnos prema privredi i ekonomiji vlastitog naroda pravda izjavom kako, citiram: „Znam dobro kako su nam neki Bošnjački ministri korumpirani i kako u stranci SDA ima izvjesnih uhljupa koji kompromitiraju ideju Bosne. Ali sve to nije razlog da nam se podmeće kukavičije jaje.“ – gdje je opisni pridjev „bošnjački“ napisano velikim slovom, a u riječ „kukavičije“ pogrešno je ubačeno slovo „i“. Pošto se Emir Hadžihafizbegović ne voli baviti statistikama i brojkama, a bogami ni pravopisom, volio bih da je pobliže objasnio za koliki to on broj SDA ministara i funkcionera smatra da su korumpirani – 5%, 10%, pretpostavljam ne više od 20% – jer je ipak riječ o većinski ćudorednoj političkoj partiji. Kako je to onda stanje BiH privrede i društva skoro 100% loše? Korupcija, nepotizam, pljačka javnih dobara, sila u saobraćaju, involviranost u narko, auto i ostali kriminal, gomila nezaposlenih, manjkav obrazovni sistem, toleriranje ako ne i podsticanje vjerskog fanatizma – je li to sve produkt beznačajnog broja korumpiranih SDA zvaničnika radi kojih mi, ostali narod, glupavo dozvoljavamo da nam se podmeće kukavičje jaje? Ja se ne bih složio sa izjavama gospodina Hadžihefizbegovića. SDA nije stranka sa zalutalom, bezopasnom i nebitnom dozom manjkavosti u sebi. To je zločinačka, kriminalna organizacija koja opstruira istraživanje zločina nad nebošnjacima u proteklom ratu i uz to svesrdno pljačka i obezvrjeđuje ekonomiju vlastite zemlje, političko-pravnu strukturu dovevši do momenta kad je skoro nemoguće bilo koga od tih moralnih vertikala spustiti na horizontalnu ravan odakle će biti više dostupna policijskim i sudskim instancama.

Onda imamo slučaj Grabovica. Zaista, kao Mostarac, Bošnjak, ne razumijem zašto je ovaj slučaj zločina nad nenaoružanim hrvatskim stanovništvom u naslovu za svoj tekst prikazan gotovo posprdno. Je li se tamo nije desio zločin? Da li je broj ubijenih ponovo nedovoljno velik da bi se ovaj slučaj uopšte smatrao zločinom? Možda potvrdan odgovor na drugo pitanje prirodno naginje ka negacijskom kod prvog – bar kod logike kojoj naginje gospodin Hadžihafizbegović? To samo on zna.

No, ja ću iznijeti osnovne činjenice vezane za ovaj slučaj koje nimalo nisu za posprdanciju.

Pokolj u Grabovici je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici postrojbi “Crni labudovi”, kao regularne jedinice ARBiH, kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata. Još se traga za 19 nestalih osoba. Pokolj je počinjen na dane 8. i 9. septembra 1993. godine i u vojno-taktičkom smislu bio je potpuno užasan i nepotreban, tako da se ne radi o kolateralnim žrtvama, već o zločinu koji je počinjen radi samog zločina. Slučaj još uvijek nije adekvatno razjašnjen, jer niko nije osuđen po liniji zapovjedne odgovornosti, iako su na dvanaestogodišnje robije osuđeni trojica egzekutora.

E, sad, da li bi katarzično priznanje, pošteno istraživanje i adekvatno sankcionisanje zločina Bošnjaka nad nebošnjacima umanjilo patnju i ogromne žrtve koje je podnio ovaj narod u toku posljednjeg rata?

Kategorički odgovaram: Ne!

Sumnju i smutnju mogu donijeti samo osobe poput Emira Hadžihafizbegovića kojih na žalost ne nedostaje u političkom i kulturnom vrhu Bošnjaka.

Zašto?

Zato što skrivanje zločina s jedne abolira skrivanje zločina s druge strane i tako se zatvara začarani krug zla koji samo dodatno štiti sve počinitelje zločina. Srbi i Hrvati idu istom linijom manjeg otpora, Bošnjaci kao da se uče od njih, i utrkuju se ko će bolje i efikasnije sakriti i umanjiti zločin koji je počinjen u njihovo ime.

Bošnjaci na taj način gube unaprijed dobivenu bitku, jer je svima kristalno jasno da su upravo oni podnijeli najveću i najužasniju žrtvu u proteklom bratoubilačkom ratu.

Moj je Mostar, uzmimo kao jedan jedini primjer, kompletan bio žrtva zločinačkog djelovanja nad njegovim stanovništvom začinjenog još urbicidom krkanske provenijencije, prvo od strane jedinica JNA a onda i postrojbi HVO-a. Na isti način kao Sarajevo u Bosni ili Vukovar u Hrvatskoj. Ja na izvođenju tog zločina na čistac mogu moralno insistirati samo ako javno i otvoreno progovorim o zločinu u Grabovici. Bez obzira što je Grabovica selo od nekoliko desetina stanovnika, a istočni Mostar (namjerno koristim ratnu terminologiju podjele grada) grad od četrdesetak hiljada ljudi, jer kvantiteta zločina ne mijenja njegovu kvalitativnu supstancu uvijek i u pravilu sačinjenu od iskonskog zla.

Međutim, sa ovakvim naprvuloptu zaštitnicima nacionalnih interesa Bošnjaci će teško doći na zelenu granu.

 

 

Edin Husković
Autor 2.1.2015. u 20:52