Kultura komuniciranja i izborne kampanje

Povezani članci

• Preminula i Alma Suljić, druga djevojka koju je automobilom udario Armin Berberović
• Ne treba nam Darvin!
• Sarajevska misa za Bleiburg: Subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze
• „U zapremini kruga (dijalog sa Sonjom Savić)“
• Slavo Kukić: Mektić je upravu, stanje u pravosuđu je katastrofalno!
• Završeni protesti penzionera u Sarajevu, a pregovori u Vladi FBiH još traju

Birači komuniciraju sa političkim predstavnicima svake četiri godine putem glasačkih listića [AFP Arhiva]

 „Nikada ne dozvolite da ‘kriza’ propadne!“ (tj. da je ne iskoristite), famozno je izjavio bivši Obamin saradnik u Bijeloj kući Rahm Emanuel. Iako za neke novitet, ovo je nešto što ljevičari u Sjedinjenim Američkim Državama prakticiraju već dugo vremena i za javnost u SAD-u nije ništa novo.

Nije ni za Bosnu i Hercegovinu. Iskorištavanje javnih/ društvenih tragedija (nesreća, socijalnih nemira, neimaštine, nezaposlenosti, nacionalizma i dr. kolektivnih pojava) u medijske i promotivne svrhe je nešto što bh. političari svaki put rado iskoriste kako bi “okrivili” drugu stranu i time privukli nove glasače željne senzacije.

U domenu političke komunikacije, često se razgovara i piše o jeziku mržnje. Ti verbalni delikti zagađuju javni prostor, ali i po mnogo čemu, povećavaju broj pristalica onih političkih kandidata koji su najglasniji i najdrskiji u svojim nastupima.

Međutim, negativan politički govor nije karakterističan samo za Balkan. U komunikologiji ova pojava se naziva „negative attack speech“ ili, u slobodnom prevodu, „napad putem negativnog govora”. On se koristi svakodnevno u američkim kampanjama, ali i u BiH u političkim (pred)izbornim kampanjama. Neke druge zemlje su ovaj oblik retorike zabranile.

Naime, osnova glavnog političkog govora može ići u dva smjera:
Prvi: „Mi smo dobri, pametni, imamo iskustvo i  znamo kako riješiti sve vaše probleme“ (pozitivan “ja” govor) ili
Drugi: „Oni ne valjaju, ne znaju, nemaju iskustvo i ne mogu riješiti niti jedan od vaših problema“ (napad putem negativnog “vi” govora).

Cilj ovog političkog govora je da skoro gladijatorski uništite političkog protivnika. Poenta je da glasači izaberu Vas zato što Vi predstavljate bolji politički  izbor. Činjenica je da je ovaj oblik negativnog govora vrlo učestao, mada u sofisticiranijim društvima politički kandidati sve češće oklijevaju da koriste ovu vrstu retorike zato što se plaše da će ih birači percipirati kao ohole, pokvarene, neetične i dr.

Politički surogati

Način na koji se u modernoj političkoj komunikaciji ovaj problem izbjegava jeste kroz korištenje ‘političkih surogata’. To su osobe ili organizacije koje često kritiziraju političkog suparnika kandidata kojeg oni podržavaju ili koji glasno hvale „svog“ kandidata na način koji njemu ide u korist, a što on sam ne bi mogao raditi. Surogat, također, služi kao „pokriće“ u slučaju negativne reakcije javnosti na to što je ranije rečeno u političkoj kampanji. 

Prva surogat podkategorija jeste „idealista ili demagog“. To su osobe koje jasno izražavaju svoje mišljenje o raznim političkim temama. Međutim, najčešće su njihova ubjeđenja vrlo rigidna, pa nisu bliski sofisticiranoj publici, niti za nju predstavljaju politički autoritet.

Svi mi komuniciramo sa političkim kandidatima putem glasačkih listića, te na taj način aktivno učestvujemo u procesu političke komunikacije. Pitanje je samo koliko nas aktivno komunicira, tj. čita, sluša, analizira, govori, osvješćuje i aktivno djeluje – a koliko nas se prepusti već ultradosadnim retorikama koje politički kandidati forsiraju.

Također, surogat demagozi/ idealisti svoja stanovišta često zasnivaju na predrasudama koji su široj publici već poznati.  Dozvolite mi da iznesem i svoj stav o ovome, a to je da „samo zato što su glasni, ne znači da su u pravu“.

Naime, voljela bih vidjeti i ohrabriti bh. glasačko tijelo da svaki put, bar kada su kapitalna politička pitanja po srijedi, aktivno i svjesno dovede u pitanje logičnost izjava koje svakodnevno čujemo u medijima. 

Druga podkategorija surogata je pojedinac koji kod biračkog tijela već uživa određeni status, ali koji, kako se bar čini, djeluje izvan političke arene. To su pisci, umjetnici, glumci, TV ili radiovoditelji, sportisti i posebno u BiH- vjerske vođe. 

Za voditelje kampanja političkih kandidata naročito je važno na svoju stranu pridobiti ono što se u komunikologiji naziva „opinion leaders“, tj. javne ličnosti od značaja. Oni su, koristeći svoju medijsku struku, u mogućnosti da određene teme „učine relevantnim“ i da ih nametnu javnosti kao „bitne“.

Lično bih voljela vidjeti da birači u BiH češće sagledavaju činjenice i da se za svaku temu koju političke kampanje nameću zapitaju koliko je ista zapravo relevantna i bitna za njihov „svakodnevni“ život. 

Sloboda govora

Ovo nije samo slučaj u BiH nego i drugdje, pa i u najrazvijenijim demokratskim društvima kao što je SAD. Smatram da ne znači da je ispravno davati više značaja vjerskim vođama od drugih pojedinaca iz javnog života. Ipak, vjerujem da nije dobro ni cenzurisati one koji imaju snažna mišljenja. 

U SAD-u radiovoditelj Rush Limbaugh najglasniji je u zastupanju desnih republikanskih stavova i to na često vrlo drzak i neciviliziran način koji nerijetko vrijeđa osobe sa drugačijim stavovima. 

Kao (za mene pozitivna) reakcija na njegove stavove, iznjedrio je režiser i demokrata Michael Moore, koji je kroz svoj film Fahrenheit 9/11 (kao i druge dokumentarne filmove) mnogo toga iskomunicirao o Bushu i njegovoj odluci da ide u rat sa Irakom i anulirao mnogo toga što je Limbaugh drsko i uvredljivo izbacivao u javni prostor. Moore i dalje predstavlja antidot za Limbaugha, dok obojica čine važan dio procesa političke komunikacije.

Dakle, demokratija nije savršen sistem niti takav postoji, ali je najbolji koji smo do sada napravili. Svi mi komuniciramo sa političkim kandidatima putem glasačkih listića, te na taj način aktivno učestvujemo u procesu političke komunikacije.

Pitanje je samo koliko nas aktivno komunicira, tj. čita, sluša, analizira, govori, osvješćuje i aktivno djeluje – a koliko nas se prepusti već ultradosadnim retorikama koje politički kandidati forsiraju.

Treća kategorija surogata je političar koji je nedavno izašao iz politike, ali koji je još svjež u svijesti biračkog tijela.

Četvrti surogat oblik jesu grupe koje se bave zagovaranjem i promjenom svijesti biračkog tijela o određenim temama,  npr. uvođenju ili promjeni zakona. Vrlo je značajno dobiti podršku civilnih grupa i udruženja, jer će vremenom i demokratizacijom značaj ovog segmenta samo rasti.

Još jedan oblik grupnog surogata predstavljaju mediji. Karakteristika slobodnih medija trebala bi biti nezavisnost, objektivno izvještavanje i informisanje. Danas su u BiH rijetki mediji koji su finansijski samoodrživi, te uveliko zavise od finansiranja političkih stranaka, ambasada zemalja koje u BiH imaju svoje interese, različitih međunarodnih fondova i razvojnih agencija i dr. 

Privatno i javno

Jedna od prvih lekcija koje sam naučila na studijima Masovnih komunikacija u SAD-u bila je važnost sposobnosti odvajanja „privatne osobe“ od „javne osobe“. Svjedoci smo da se nekada politički kandidati toliko „opuste“ u javnim nastupima da njihovi nastupi vrijeđaju određeni dio gledateljstva. S druge strane, koliko god da ovi javni nastupi izgledaju „prirodni i spontani“, često su  prethodno isplanirani s ciljem da se postigne „identifikacija“ sa biračkim tijelom. Dakle, biramo i birat ćemo slične nama samima. 

Ovaj koncept u komunikologiji nazivamo „Postizanje raporta (slaganja)“ i on nije slučajan, te postoje metode u komunikologiji koje se koriste za postizanje „prihvatanja i sviđanja“ sa osobom sa kojom to želimo postići. Ovo se radi i verbalno i neverbalno. 

Sve nas ovo sada navodi na pitanje: Kakvi smo to mi? Veliki dio bh. populacije bira one koji su drski, arogantni, isključivi, bezobrazni, korumpirani, neiskreni, bahati. Sa takvima se očigledno identifikujemo. Zašto? Možda zato što mislimo da nas samo takvi mogu zaštititi. Da li su psovka, prozivka i fizički obračun jedini način da se balkanski narodi zaštite ili je to jedino na što reagujemo, što smatramo iskrenim? Kod nas se svako sučeljavanje i razilaženje u mišljenjima karakteriše kao „za vratove“, a  političko sučeljavanje ima i nekoliko drugih imena, npr. „dijalog“, „debata“ kao oblik komunikacije. “Složiti se da se ne slažemo“. I da to jednostavno bude „to“, bez nasilja, nekulture i aluzija na 1300-400-500 neku godinu…

Nisam za cenzuru, ali možda je samoregulacija političkih kandidata jedan malo dalji, ali ipak dostižan san kada se radi o političkoj komunikaciji.

Koliko mediji, zapravo, doprinose promociji ovih i ovakvih vrijednosti u BiH? Vjerovanja sam da doprinose mnogo i svakodnevno, već decenijama. Jedan od razloga jeste zato što su psovke i prozivke po svojoj prirodi senzacionalizam, a znamo da senzacionalizam prodaje novine i TV vrijeme (marketing), naročito ako su u pitanju privatne medijske kuće.

Na svoju radost, primjećujem da su javni servisi ipak vremenom postigli viši nivo verbalne i retoričke, te općenito komunikacijske higijene. Izuzetak su određene emisije koje i dalje kao odraz uređivačke politike u (pred)izbornom vremenu, povećavaju tenzije s ciljem zastrašivanja i podjele biračkog tijela. 

Cilj političke kampanje nije da informira, nego da pridobije glasače. Bilo bi naivno da od političara očekujemo da na svoju štetu budu visokoetični u prezentaciji svojih komunikacija sa oponentima i javnosti. Također, ako znamo da politika ne može bez medija, baš kao što ni mediji ne mogu bez politike, onda bi bilo naivno očekivati i od medija da ne koriste ono što njima garantuje profit, a to je politički i komunikacijski senzacionalizam.

Međutim, sve se to može zapakovati na civilizacijski prihvatjiv način. Nije slučajno ni to da su američke političke kampanje mnogo kompleksnije i profesionalnije od naših upravo iz razloga što je oblast komunikologije na našim prostorima prilično nova. Sve skupa, ovo samo znači da i mi kao građani-glasači trebamo pažljivo analizirati sve ponuđene informacije i donijeti najbolji mogući zaključak prema kojem ćemo odabrati političkog predstavnika. 

Nisam za cenzuru, ali možda je samoregulacija političkih kandidata jedan malo dalji, ali ipak dostižan san kada se radi o političkoj komunikaciji. To znači da trebamo što prije početi tražiti od političkih kandidata viši nivo kulture, ozračje povjerenja koje trebaju nuditi glasačima. 

I na kraju, komunikacijska kultura ima svoju ulogu u  društvu. Nadajmo se da će komunikacijska higijena postati dio volje političkih kandidata, odraz poštivanja svojih birača, te drugog i drugačijeg – dakle, ne odraz straha od prijetećih kazni regulatornih agencija, nego prijetećih kazni biračkog tijela.
Ne zaboravimo i to da mi „građani-birači“ komuniciramo sa političkim predstavnicima svake četiri godine i to putem naših glasačkih listića.

aljazeera