Kurspahić: Halal destinacija

Povezani članci

• Ubistva za veće ciljeve: Skriva li politika ubice 28 Mostaraca
• Predrag Matvejević: Gospodo, dosta je bilo! Stalno ste na vlasti, šta ste učinili za narod
• Logoraši pokreću tužbu protiv Čovića i Ljubića zbog negiranja haške presude Prliću i drugima
• I Crnogorska pravoslavna crkva traži potpisivanje ugovora sa Vladom Crne Gore
• Mostarski fudbalski gigant spreman za novu pobjedu protiv Zrinjskog
• Brega, svoj Salijeri

Razmišljajući o temi današnje kolumne – žestokim i često ideološki netrpeljivim raspravama o identitu bosanskih muslimana – čitam dvije samo vremenski podudarne vijesti koje su se pojavile u danima neposredno prije i nakon novogodišnjih praznika.

U prvoj – riječ je o tome kako je na web stranici Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine osvanuo izvod iz knjige u kojoj se bosanski muslimani pozivaju da pokušaju ne učestvovati u proslavama i dočecima novogodišnje noći u kojoj se “krše Allahove granice i čini ono što naš Gospodar mrzi i prezire: Te noći rano ugasi svjetlo i neka svi vide da bojkotiraš sve ono što se u njoj dešava”. 

U drugoj – Crescentrating, turistički vodič za halal (dakle, vjerski podobna) putovanja za muslimanske vjernike, stavlja Bosnu i Hercegovinu na vrh liste 10 najprijateljskijih destinacija za halal putovanja izvan zemalja članica Organizacije islamske konferencije: na toj listi Bosna i Hercegovina je ispred Singapura, Južne Afrike, Šri Lanke, australijske Zlatne Obale, Delhija, Londona, Bangkoka, Minhena i Beča.

Za Bosnu i Hercegovinu se kaže kako je “raskrsnica na kojoj Istok susreće Zapad i mješavina tradicionalnih džamija i modernih skijaških centara koja turistima daje najbolje od oba svijeta”.

Prva mi se vijest čini kao pokušaj produbljivanja jaza između bosanskih muslimana i hrišćana i redefinisanja muslimanskog i bošnjačkog  identiteta do isključivosti i zadrtosti a druga kao primjer da se i u muslimanskom svijetu prepoznaju i  uvažavaju vrijednosti “susreta Istoka i Zapada” i dostupnost “najboljega iz oba svijeta”.

Božić i Djed Mraz u Sarajevu

​​​Poziv bosanskim muslimanima da bojkotuju novogodišnje slavlje mogao bi se gledati i kao sasvim legitimno razmišljanje pojedinca, na šta naravno svi imamo pravo, ali je njegova promocija na naslovnoj strani zvaničnog portala Islamske zajednice znak da ono ima i blagoslov najvišeg vjerskog autoriteta. Poziv na bojkot potkrepljuje se tvrdnjama kako je to u osnovi kršćanski praznik – neka vrsta priključka na katolički božić – i kako je to samom “Allahu jedna od najomraženijih noći … zbog raznovrsnosti i količine grijeha koji se u njoj počine”.

Za sve čije iskustvo i pamćenje seže dalje od dnevnih propagandističkih objava, ovo je tek najnovija epizoda u kontinuiranom i prilično agresivnom nastojanju da se redefiniše – temeljito promijeni – sam karakter bosanskih muslimana.

Prvi značajniji udar na tradiciju i kulturu vjerske i etničke tolerancije došao je u vidu kampanje u bošnjačkom magazinu “Ljiljan” protiv takozvanih miješanih brakova: oni su u toj kampanji obilježeni kao ideološki nametnuta neprirodna veza a djeca iz takvih brakova rasistički su označena kao “dezorijentisana u vezi s identitetom”.

Zatim su uslijedili udari protiv Djeda Mraza, najprije u kampanji tada vladajuće bošnjačke partije a zatim u sarajevskim predškolskim obrazovnim ustanovama. Sa tom predistorijom, poziv na bojkot novogodišnjih dobrih vibracija dolazi kao prirodan nastavak nastojanja da se bosanski muslimani što temeljitije odvoje od svojih i katoličkih i pravoslavnih susjeda, da se povuku u neku vrstu vjerskog i ideološkog geta.

Ljudi, pa i organizacije – poput Islamske zajednice – imaju pravo da ne vole ni Djeda Mraza ni Novu godinu.

Ali, prije nego što takva, antihrišćanstvim i antieropejstvom inspirisana osjećanja postanu prevlađujuća, svi koji Bosni i Hercegovini i njenoj djeci žele evropsku budućnost morali bi da dignu glas protiv getoizacije Bošnjaka i muslimana. Oni, naime, htjeli – ne htjeli, žive u multietničkoj i multireligijskoj državi i mogu opstati samo u njegovanju višestoljetne tradicije vjerske i etničke tolerancije.

Čak i da Nova godina jeste nekakav kršćanski praznik, ona je samo trenutak u vremenu – na prelazu iz jedne u drugu godinu po svjetski prihvaćenom kalendaru – i samo vjerski zaslijepljena pamet može se osjećati ugroženom iskazivanjem najboljih želja za sretniju Novu godinu; za zdravlje i sreću; ljubav i prosperitet.

Osim tih makar i naivnih dobrih želja, Nove godine su i statistička podloga za mjerenje društvenih, demografskih, ekonomskih i drugih promjena “u odnosu na prošlu godinu”, i u tome ne bi trebalo da ima bilo šta razdražujuće ni za vjerski najzatucanije među nama.

Problem je što nije riječ o prigodničarskom razmišljanju usamljenog pojedinca već o kontinuitetu nastojanja da se bosanski muslimani izoluju od svoje evropske pripadnosti. Ta nastojanja izražavaju se, pored ostalog, u nastojanjima iz Islamske zajednice da se nerijetko bahate i svakako neprihvatljive izjave o muslimanima i Bošnjacima predstave ni manje ni više nego kao “verbalni genocid” – čime se prečestom i nerijetko pogrešnom upotrebom nastavlja kulturološka devalvacija i samog pojma genocida – a kritika političkog angažmana reisa Islamske zajednice proglašava se “reisofobijom” i zatim izjednačava s “islamofobijom”.

Zanimljivo je da, nasuprot tim lokalnim manifestacijama vjerske i ideološke zadrtosti, jedan globalni islamski portal među najprijateljskije halal destinacije – osim Bosne i Hercegovine – uvrštava i evropske gradove poput Londona, Minhena i Beča: oni očito otvorenost za razlike vide kao vrijednost a ne kao prijetnju. Iz toga bi se ponešto moglo naučiti

Slobodna Evropa