Kurspahić: Heroj ili diktator

Povezani članci

• Tomislav Marković: Dodik versku mržnju može da širi samo u zatvorskoj ćeliji
• Uglješa Vuković: Banja Luka (ni)je Sarajevo
• Dan bijelog štapa: “Počela realizacija inicijative Naše Stranke Novi Grad za postavljanje zvučne signalizacije“
• Sebija Izetbegović ostaje ginekologinja, sporna samo profesorska titula
• Pariz i Berlin traže nove izbore na sjeveru Kosova
• Za društvo obiteljskih klanova ne može biti mjesta u zajednici evropskih naroda

Neke druge, dnevno aktuelnije teme, doprinijele su da se još početkom ovog mjeseca ne osvrnem na balkanska reagovanja na godišnjicu Titove smrti. Danas – kad se navršava 120 godina od njegovog rođenja (25. maja 1892.) – možda ipak nije kasno za neka razmišljanja o Titovom vremenu i njegovoj istorijskoj ostavštini. 

Na godišnjicu Titove smrti, 4. maja, profesionalno sam bio očajan zapažajući kako su brojni najuticajniji mediji u bivšoj Jugoslaviji – i titovske i antititovske prošlosti i orijentacije – taj datum obilježili istim prigodnim tekstom koji potpisuje novinska agencija Tanjug formirana pod okriljem i u funkciji promocije Titovog režima. U nekim od tih medija tekst već u naslovu pokazuje kakva mu je misija namijenjena: davanje jednake vjerodostojnosti poštovaocima i poricateljima Titovih istorijskih zasluga (“Godišnjica smrti Josipa Broza Tita: Za jedne heroj, druge diktator”)

Na toj liniji su i sljedeće konstatacije iz Tanjugovog prigodnog teksta: “Osim borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom komandom sprovele su komunističku revoluciju – tokom i nakon Drugog svjetskog rata. U zanosu revolucionarne ‘pravde’ nestale su desetine hiljada nekomunista – pod maskom ‘borbe protiv saradnika okupatora’, čime je u stvari uništen čitav tadašnji građanski sloj”.

Objavljujući taj tekst, umjesto poziva relevantnim autorima da osvijetle Titovo vrijeme i istorijske učinke, balkanski mediji samo su još jednom pokazali koliko u njima dominira intelektualna lijenost, linija ispunjavanja informativne misije uz najnižu moguću cijenu, čak i ako to znači nuđenje generacijama koje ne pamte Titovo vrijeme pomućene slike prošlosti u kojoj je Tito bio nekako na jednake dijelove i heroj i diktator.

Ovaj autor svjestan je da, kritikujući tu relativizaciju Titovog istorijskog nasljeđa, ulazi u minsko polje u kojem će mu biti zamjereno kako je baš on – u prvom broju lista u 1990. godini – s naslovne strane “Oslobođenja” skinuo zavjetnu parolu “Druže Tito, mi Ti se kunemo”. Zbog toga ovdje citiram dva završna pasusa teksta objavljenog pod naslovom “Zavjet i život” 3. januara 1990:

“Mogućim dušebrižnicima, koji bi nad tom inovacijom mogli iskreno ili lažno da se zabrinu ne skrećemo li to mi sa Titovog puta, umirićemo savjest uvjeravajući ih da su vrhunci tog puta – oslobodilački rat i ujedinjavanje zemlje; junačko “ne” Staljinu 1948; samoupravljanje kao vizija oslobođenog čovjeka koja je u ovoj zemlji za Titovog života oslobodila i razvila energije s kojima smo svake godine živjeli sve bolje; nesvrstavanje kao garant prava na vlastiti put i uvažavanja u svjetskim poslovima i, da ne nabrajamo dalje, jer i to je dosta za počasno mjesto u povijesti – dovoljno visoko da odole svim politikantskim maglama i podvalama i svekolikoj antititovskoj histeriji i osporavanjima. Tito po tome zauvijek pripada i nama i svijetu, a njegova istorijska ostavština je takva da će u neophodnim istoriografskim i drugim naučnim osvjetljenjima i kritičkim vrednovanjima sticati i novo poštovanje.

Ono ni u prošlosti nije zavisilo, a još manje će zavisiti u budućnosti, od toga koliko se u svečanim prigodama ili u novinskim zaglavljima zavjetujemo na vjernost makar i najčasnijem putu, nego od toga koliko bitne tačke tog puta slijedimo u – životu. A svi smo mi u ovoj zemlji u ovoj deceniji poslije Tita, u svemu što je najživotnije, u sumornoj današnjici i neizvjesnoj sutrašnjici, već toliko zabasali s pravog puta da nam ne ostaje ništa osim nade u – zaokret”.

Iz neke sasvim lične perspektive, odrastanje u “Titovom vremenu” značilo je odrastanje u sistemu vrijednosti čije su okosnice bile: antifašizam -s najdubljim poštovanjem za žrtve Holokausta, od Aušvica do Jasenovca; antistaljinizam – s odbijanjem i po cijenu najvećih žrtava stranog diktata u domaćim poslovima; socijalna pravičnost – s dubokim osjećajem solidarnosti: nesvrstavanje – s moralnim pravom da se kritički govori i o Istoku i o Zapadu.  

U ovom mjesecu godišnjica i Titove smrti i Titovog rođenja, umjesto relativizacije istorije u vidu pridavanja jednake vrijednosti teorijama o “heroju i diktatoru”, ovog autora progoni razmišljanje o tome kako je moguće da smo – odrastajući u istom sistemu vrijednosti, u kojem je bilo pitanje samopoštovanja da se poklonite žrtvama i Jasenovca i Kragujevca i Potkozarja – mogli završiti na tako drastično različitim stranama i kao počinioci i kao žrtve “etničkog čišćenja” i genocida devedesetih.

To pitanje potcrtavaju dvije fotografije s obilježavanje desete godišnjice moje mature u Gimnaziji “Ivan Goran Kovačić” u Sanskom Mostu: Neskromno govoreći – treći i četvrti razred te gimnazije završio sam u istoj školskoj godini, 1964-65, žureći da što prije idem na studije i formalizujem svoj status u novinarstvu kojim sam se bavio od prvih gimnazijskih dana. Na tim fotografijama su moji vršnjaci koji su prošli kroz logore i moji vršnjaci koji su upravljali logorima; profesori koji su bili progonjeni i profesori koji su predsjedavali nad progonima. Ne vjerujem da je za tu podjelu uloga kriv bilo Tito heroj ili Tito diktator.

Slobodna Evropa