Kurspahić: Još jednom “nikada više”

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Izlet u Blajburg
• Vuk Perišić: Malo razmišljanja uoči dolaska popisivača
• Dežulović: Što će Jordancima kulen kad ne jedu svinjetinu?
• Heni Erceg: Ljudi niotkuda
• JAHAČI APOKALIPSE: Od neoliberalizma ka neonacionalizmu
• Bandić proveo noć u policiji na Oranicama, slijede novi pretresi i ispitivanje u Uskoku

Dok iz Sirije iz dana u dan stižu snimci državnog terora nad civilnim stanovništvom, sve su učestalija i pitanja: a gdje je tu – i šta radi – „međunarodna zajednica“. U tom kontekstu nužno se potežu i sjećanja na njen tragično zakasnjeli odgovor na ubijanje Bosne devedesetih koje je kulminiralo genocidom u Srebrenici u prisustvu i uz gotovo saučesničku „neutralnost“ takozvanih mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. 

Oba iskustva, srebreničko prije 17 godina i sirijsko ovih dana, simbolično se prelamaju u jednoj ličnosti: Kofi Annan bio je šef mirovnih operacija Ujedinjenih nacija u vrijeme srebreničkog masakra – koji je kasnije kao generalni sekretar svjetske organizacije okarakterisao kao događaj „s najmračnijih stranica istorije čovječanstva“ – a evo i sada posreduje između „sukobljenih strana“ u Siriji stvarajući privid mirovnog procesa i objavljujući primirja koja ni najmanje ne sprečavaju snage odane sirijskom režimu da nastavljaju ubijanje i progone.

Sam Annan je iz srebreničkog iskustva izvukao dalekosežne pouke, sažete u izvještaju u kojem je prepuštanje te „zaštićene zone“ na nemilost Mladićevih masovnih ubica, okarakterisao kao poraz sistema kolektivne bezbjednosti „koji će nas zauvijek progoniti“. S tim osjećanjem bio je među ključnim zagovornicima donošenja dokumenta o odgovornosti za zaštitu civilnog stanovništva ali njegova lična uloga u današnjim pregovorima s Asadom nije ništa manje ponižavajuća od uloge u kojoj su bili njegovi pregovarači s Miloševićem prije dvadesetak godina.

Privid mirovnog procesa i posredovanja i tada i sada samo daje legitimitet režimu u obračunu s vlastitim stanovništvom.

Ujedinjene nacije su na tom terenu upravo na bosanskohercegovačkom iskustvu izgubile kredibilitet a na sirijskom pokazuju kako – uprkos „srebreničkoj lekciji“ – ni danas nemaju odgovor na nove epizode masovnog nasilja.

Srebrenica

U balkanskoj tragediji na kraju dvadesetog stoljeća debakl Ujedinjenih nacija nametnuo je moralni imperativ vojne intervencije Sjedinjenih Država i NATO saveza, najprije u Bosni i Hercegovini 1995., a zatim i na Kosovu 1999, nakon čega su umne glave razvile i čitavu teoriju o „odgovornosti zaštite civila“ kako obećanje „nikada više“ – dato nakon nacističkih zlodjela u Drugom svjetskom ratu – ne bi nikada više bilo iznevjereno.

U sirijskoj tragediji, na početku 21. stoljeća, američki predsjednik Barack Obama suočava se u osnovi s istim izazovom pred kojim se dvadeset godina ranije u toj ulozi našao Bill Clinton. Obojica su imali simboličan trenutak suočavanja s tom odgovornošću na istom mjestu najvišeg moralnog autoriteta: na otvaranju Holokaust muzeja u Vašingtonu 22. aprila 1993. Ellie Wiesel, koji je preživio nacističke logore Auschwitz i Buchenwald i dobitnik je Nobelove nagrade za mir, pred kamerama je tražio od Clintona da uradi bilo šta da se zaustave progoni i ubijanja u Bosni; a 19 godina kasnije – 23. aporila 2012. – predsjednik Obama je u govoru u Muzeju Holokausta, i opet u prisustvu Wiesela,  izložio politiku svoje administracije koja će omogućiti Sjedinjenim Državama da odgovore na prijetnju genocida bilo gdje u svijetu i da pokažu da “suverenitet nije licenca za ubijanje vlastitog stanovništva”. Podsjećajući da su se u prošlom stoljeću i nakon obećanja “nikad više” događala masovna ubijanja u Ruandi, Bosni, Kambodži i drugdje – i da nas “progone zlodjela koja nismo zaustavili i životi koje nismo spasili” – američki predsjednik je zaključio kako je “sjećanje bez riješenosti prazno obećanje”.

U Obaminom timu značajne uloge i uticaj imaju ličnosti čije su spoljnopolitičke karijere značajno obojene bosanskohercegovačkim iskustvom devedesetih i osjećanjem moralne odgovornosti da se sprečavaju masovna zlodjela. Ali, svijet sa svim isprepletenim realnostima i interesima, koji motivišu i stalne članice Savjeta bezbjednosti da jedni podržavaju jedne a drugi  druge “sukobljene strane”, ne ostavlja prostor za laka rješenja i odgovore. Moralni instinkt – pa i imperativ – da se zaustavi ubijanje ponekad se razvodnjava pred vlastitim strateškim ili bezbjednosnim interesima i dilemama.

Posmatrači UN u Siriji

Nesretnicima u sirijskim izbjegličkim kolonama niko neće moći da ponudi prihvatljivo objašnjenje zašto je recimo svijet promptno intervenisao u Libiji protiv Gadafija a za sada, i nakon deset hiljada ubijenih, isključuje intervenciju u Siriji protiov Asada. Može se, naravno, o tome nagađati – kako čine i američki komentatori – pa zaključivati kako kao i Buš stariji u izbornoj 1992. godini i neposredno nakon Zalivskog rata ni Obama u izbornoj 2012. i u vrijeme kad okončava dva nepopularna i iscrpljujuća rata politički ne može prihvatiti rizike intervencije.

Može se o tome govoriti i sa pozicija “realista” koji će reći kako su dosadašnja iskustva s onim što je nazivano “arapsko proljeće” pokazala da je u nekim slučajevima očekivana revolucija postala kontrarevolucija i kako u odlučivanju o intervenciji valja osigurati i dugoročno prihvatljiv ishod. U prošlosti nije baš uvijek  bilo tako: Sjedinjene Države su na primjer snažno podržavale Afganistan u borbi protiv sovjetske okupacije a tamo je onda prevladao antizapadni talibanski režim koji je zaveo teror nad vlastitim stanovništvom i pružio utočište prvacima svjetskog terorizma. Znači li to odustajanje od imperativa pomoći sirijskom stanovništvu? Naprotiv: ta iskustva upućuju na pravovremenu podršku i saradnju s nosiocima otpora kako bi se u dugom procesu uspostave nove vlasti osigurao prihvatljiv dugoročni ishod koji će ispuniti i aspiracije Sirijaca i osigurati njihovo odgovorno učešće u međunarodnim odnosima i poslovima.

Slobodna Evropa