Kurspahić: Zloslutno o Dobrovoljačkoj

Jedan ovonedjeljni događaj, odluka Tužilaštva Bosne i Hercegovine da obustavi istragu protiv 14 osoba osumnjičenih u “slučaju Dobrovoljačka”, izazvao je ekstremno suprotna reagovanja u vodećem srpskom i vodećem bošnjačkom dnevniku.

Banjalučke “Nezavisne novine” u komentaru pod naslovom “Odbrana zločina” pitaju: “Kako je moguće da pored nekoliko hiljada dokaza, krvavi sarajevski pir i prvi ratni zločin počinjen 3. maja 1992. godine ostane nekažnjen? Ono za šta su nas već mjesecima spremali, konačno je izašlo na vidjelo. Sav šljam, mržnja, pristrasnost i kukavičluk Tužilaštva BiH, sarajevske politike i međunarodne zajednice izašli su na svjetlo dana. Objelodanjeno je ono od čega su svi strahovali, ono na što su se svi zgrožavali i ono što apsolutno nije smjelo da se dogodi ni u jednoj normalnoj zemlji na svijetu. Štiteći zločince, zaštitili su i odbranili zločin, ponizili porodice nedužnih žrtava i udarili šamar svima koji su vjerovali u opstanak i budućnost ove zemlje u koju se toliko kunu.”

Sarajevski “Dnevni avaz” u komentaru pod naslovom “Poraženi agresor” zaključuje: “Ta odluka Državnog tužilaštva, koje je tokom temeljite istrage saslušalo čak 352 svjedoka, naprosto vraća vjeru u pravdu. Odbijajući podleći sistemskim, krajnje žestokim pritiscima iz RS i Srbije da optužnice dobiju i oni koji su zaustavili napade strane sile i oslobodili otetog predsjednika rahmetli Aliju Izetbegovića, državni su tužioci, nesumnjivo, u bh. prijestonici ponovo porazili agresora i dokazali svoj puni pravosudni integritet.”

Euforična reagovanja, u kojima se odluci tužilaštva o obustavi jedne istrage pridaju političke dimenzije, bilo “zaštite zločinaca i zločina” – bilo “poražavanja agresora”, guraju tužilaštvo i pravosuđe u vode u kojima im nije mjesto: u ulogu institucije koja bi trebalo da udovoljava političkim narudžbama autoritativnih ličnosti i institucija, patriotski napaljene javnosti i medija, priklanjajući se bilo zagovornicima jednake raspodjele krivica ili onima koji tvrde kako u upražnjavanju prava na odbranu nisu počinjeni nikakvi zločini.

Kao i obično, negdje između tih krajnosti i izvan zapaljivog pridavanja toj odluci teških političkih dimenzija i težine – sve do dovođenja u pitanje opstanka države ili novog i konačnog poraza agresora – smireniji bi novinski analitičar lako našao i jednom pravosudnom činu primjerenija i razložnija tumačenja.

​​Prije bosanskohercegovačkog tužilaštva, naime, tri autoritativne međunarodne pravosudne instance već su davno došle do potpuno istog zaključka o tome kako su optužbe protiv predstavnika državnog i vojnog vrha u Sarajevu u “slučaju Dobrovoljačka” pretežno politički motivisane i da u njima nema elemenata zločina ni krivične odgovornosti.

Slučaj je 2002. i 2003. godine bio upućen na razmatranje Međunarodnom tribunalu za ratne zločine u Hagu koji je – u skladu s rimskim “Pravilima puta” usvojenim 1966. godine – pregledao sav dokazni materijal i zaključio da u njemu nema osnova za krivično gonjenje.

Potom je slučaj u okviru međunarodno uspostavljenog i nadziranog Tužilaštva Bosne i Hercegovine istraživao i britanski pravnik Philip Alcock koji je saslušavao svjedoke, pregledao filmske snimke, istorijske dokumente i knjige o događajima iz 1992. da bi – pojavljujući se kao svjedok povodom hapšenja Ejupa Ganića pred londonskim sudom – izjavio kako ne može vidjeti “ništa osim politički motivisanog suđenja što bi opravdavalo optužnicu protiv njega”.

Britanski sudija Tim Workman, koji je predsjedavao saslušanjem u “slučaju Ganić” povodom događaja u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992, zaključio je kako se u Bosni i Hercegovini u to vrijeme radilo o međunarodnom oružanom sukobu – jer je ta država 6. aprila bila međunarodno priznata od Evropske Unije i drugih (uključujući i prijem u Ujedinjene nacije) – i da nema ničega u Ženevskoj konvednciji zbog čega bi se napad na vojnu kolonu smatrao ratnim zločinom.

Dakle, pokušaji da se napadu na vojnu kolonu u Sarajevu pridaju dimenzije ratnog zločina u protekloj su deceniji analizirani i odbačeni pred tri autoritativne međunarodne pravne instance i na svakoj od njih zaključeno je da se radi o politički motivisanom gonjenju. Sa takvom istorijom “slučaja Dobrovoljačka” krajnje je uznemirujuće kad predsjednik Republike Srpske odluku Tužilaštva BiH o obustavljanju istrage javno tumači kao “ponižavanje RS i dokaz da je pravosuđe BiH stvoreno da bi čuvalo zločince kakvi su Ejup Ganić, Jovan Divjak i ostali koji su činili zločine na početku rata” i poziva na prekid saradnje s Tužilaštvom i uskraćivanje saglasnosti za njegov rad na području Republike Srpske.

To što najviši izabrani predstavnik Republike Srpske lijepi etiketu zločinaca ljudima koje su međunarodni sudovi u Londonu i Beču oslobodili politički motivisanih optužbi za zločine prilično je žalosna slika o tome kako on zamišlja nezavisno pravosuđe. Nema, naime, nikakve sumnje da političari i mediji koji u obustavi istrage o Dobrovoljačkoj vide “smak svijeta” savršeno dobro znaju da su isti zaključak o prirodi tih događaja donijele međunarodne pravosudne instance ali da su računali kako se u slabašnoj bosanskoj državi pritiscima i ucjenama mogu isposlovati i presude koje bi promijenile prirodu i karakter rata u Bosni i Hercegovini od međunarodnopravno utvrđenog “udruženog zločinačkog poduhvata” ka – politički poželjnoj  – “jednakoj raspodjeli krivice”.