ENG
Ladislav Babić: Zaštićeni živi spomenik patnji?
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
U predgovoru širom svijeta poznatog „Dnevnika Anne Frank“, piše gđa Eleanor Roosevelt, supruga jednog od najcjenjenijih predsjednika Sjedinjenih Država, poznata socijalna aktivistkinja i predstavnica svoje zemlje u UN, gdje je predsjedavala komisijom koja je objavila Opću deklaraciju o ljudskim pravima:
„Anin prikaz promjena što su se zbile u osmoro ljudi koji su se u okupiranoj Nizozemskoj dvije godine (od 1942-44.) skrivali pred nacistima, živeći u neprestanom strahu i izoliranosti, zarobljeni ne samo strahovitim prilikama već i zbivanjima u njima samima, učinio me intimno grozno svjesnom najvećeg od ratnih zala – degradacije ljudskog duha.“
Piše: Ladislav Babić
Da je pažljivo čitala knjigu kojoj se udostojila sročiti predgovor, vjerojatno je se ne bi toliko dojmila sudbina mlade Židovke koja je svoja razmišljanja podijelila sa Kitty, kako je nazvala svoju imaginarnu prijateljicu (dnevnik) povjeravajući joj brige, razmišljanja i stavove. Izbjeglo joj je pažnji da je mala bila čisti germanofob, svaljujući krivnju za sva zla koja su zadesila Židove na cijeli njemački narod, sve njegove članove. Zar je uspjela preskočili ove redove:
„Ugledni građani – nevini ljudi – bivaju bačeni u tamnicu i ondje čekaju svoju sudbinu. Ako se ne može ući u trag saboteru, Gestapo jednostavno izvodi petoro ljudi pred zid. U novinama često izlaze objave njihove smrti. Ova umorstva nazivaju se “nesretni slučajevi”. Krasni ljudi, ti Nijemci! Kad samo pomislim da sam i ja nekoć bila jedna od njih! Ne, Hitler nam je odavno oduzeo nacionalnost. Zapravo, Njemci i Židovi su najveći neprijatelji na svijetu.“ (petak, 9. listopada 1942.)
Kako joj je samo pažnji izmaknuo odlomak:
„TS: Zar misliš da su Nijemci iznad takve stvari, ili su možda suviše čovječni? Oni misle ovako: “Ako mi moramo propasti, onda propadaju svi koje držimo u šaci.”“ (četvrtak, 3. veljače 1944.)
Zar ne vidje ni ovaj; zaista sramotno od dame koja se prihvatila rada oko Deklaracije o ljudskim pravima:
„Ovi strašni Nijemci tako su nas dugo ugnjetavali, toliko su nam držali nož pod grlom, da nas pomisao o prijateljima i izbavljenju ispunja pouzdanjem!“ (utorak, 6. lipnja 1944.)
Da ne zamaram dalje, nije li već iz ovih navoda – kakvima vrvi dnevnik – savršeno jasno kako mlada dama (čiji život je ugasnuo 1945. u koncentracionom logoru Bergen-Belsen) nije drugo do mladi, antigermanski odgojeni Židov iz kojega ključa iracionalna mržnja spram cijelog, jednog od najkultrurnijih evropskih naroda, na koji beziznimno prebacuje krivnju za sve strahote što snađoše nju i njezine sunarodnjake? I na Sophie Scholl te ostale članove „Žute ruže“ (Weiße Rose), „Crvenog orkestra“ i ine njemačke antinaciste koju su žrtvujući vlastite, vodili borbu i za spas njenog i života njenih najmilijih; na mnoge nedužne njemačke građane koji su, puni istovjetnog straha Anninom, bili prinuđeni šutjeti da ne završe na podjednak način?
Poštedjet ću čitaoce daljnjih komentara u prethodnom smjeru, jer oni nisu doli fantazmi koje je moguće servirati neinformiranim ili od malih nogu antihumanistički usmjerenim pojedincima – kad se stvari izvuku iz konteksta i počnu tumačiti na propagandistički način – s ciljem da opravdaju vlastite predrasude i na njihovim temeljima regrutiraju što više neobrazovanih sljedbenika. Nisam samo ja izvukao stvari iz konteksta, ilustrirajući metode kakvima se služe antisemiti da opravdaju svoje intelektualne i moralne zablude. No, ne rade to samo oni. Domoljubna srca mnogih suvremenih Židova nisu ništa manje zatrovana zabludama i nacionalističkim kvazipatriotizmom, na račun pomanjkanja ljudskosti za koju ni svijesni nisu da su je negdje usput pogubili. Primjer vankontekstualne hajke na autore suvremenih kritičara aktuelne izraelske politike prema Palestincima, lijepo se može ilustrirati na tekstu Vedrane Rudan, pred nekoliko godina objavljenom u „Nacionalu“. Mada je u „progonu“ autorice članka „Ana i njeni sinovi“ – koji je rezultirao otkazom njenih usluga na TV, u časopisima i internetskim portalima – učestvovalo niz, uvjetno rečeno „ljevičara“, hajka je naročito bila intenzivna sa strane koju u svjetskim razmjerima obično nazivaju „židovskim lobijem“. Zaista, takav postoji i u zemljama regije. Dežurni pravovjernici, vođeni ni razumom niti humanizmom već isključivo interesima – ekonomskim, ideološkim, nacionalističkim,… – samo gledaju kako bi iz konteksta izvukli pojedine rečenice, preradili ih prema potrebi i svoja falsificirana tumačenja podastrli javnosti, odvajkada dresiranoj da pada na lijepak. Ovaj put izvrsno je poslužila rečenica izvučena iz rečenog članka, citat iz „Dnevnika Anne Frank“, koji u Rudaničinom tekstu glasi:
„Ana Frank je napisala: “Jednom ćemo ponovno biti ljudska bića, a ne samo Židovi.” Bilo bi krasno kad bi Židovi danas bili ljudska bića, a ne samo Židovi. Ana Frank? Jesu li ubojice dječice iz Qane čuli za Anu Frank?“
Spomenuti, podebljani tekst, zaista se nalazi u dnevniku:
„Jednoga će dana završiti ovaj strašni rat. Sigurno će doći doba kad ćemo ponovno biti ljudi, a ne samo Židovi.“ (utorak, 11. travnja 1944.)
Kratki Vedranin odlomak s kraja članka, zajedno sa neshvaćenim(?) autoričinim komentarom, bijaše posve dovoljan za hajku na nju i posljedice koje – ni kriva ni dužna – zbog dežurnih budala, kvazizaštitnika židovstva i nazoviboraca protiv antisemitizma, još i danas podnosi. Proglašena je maltene personom non grata u svim medijima (sada vodi svoj blog, gdje ovisi samo o svom vlastitom stavu – kao što bi i trebao svaki slobodni čovjek – a ne o pritisku okoline, raznih lobija i medija), i jednim od vodećih hrvatskih antisemita. Jer, njen je iskonski, preveliki grijeh – prema tvrdnjama izopćitelja – što Židove en masse, kao narod, bez ikakve iznimke ne smatra ljudima.
Rudaničin tekst, naravno, uopće nije posvećen stradanju i patnjama mlade židovske djevojčice (kao što ni ovaj nije posvećen ijednoj od njih, već je iniciran najnovijim događanjma u Gazi), nego mu je povod maskar koji su izraelske zračne snage izvršile nad civilnim stanovništvom libanonskog sela Qana (Kana) počinjen u julu 2006. godine. Ponajveći dio članka, autorica navodi mišljenja koja osuđuju taj i druge masakre Izraelaca nad Palesticima, sluteći što je čeka nakon objave – frontalni napad svih bezpogovornik zaštitnika Židova i židovstva pred stvarnim ili nabjeđenim antisemitima, čime najveći dio njih samo maskira podršku zločinačkoj politici izraelskih vlada. Stoga preventivno piše:
„Nisam među zlobnicima i sve sam ove citate navela u strahu da se ne pomisli kako sam antisemitski raspoložena, tata mi je mrzio Židove a majka bila ljubavnica šefa Jasenovca.“
No, kao što se pokazalo – badava. Kad lupiš o stameni zid budala, on neokrhnut i dalje stoji, dok se ti povlačiš ližući rane koje si zadobio. Badave što ona – kao što Anne Frank u kontestu situacije kojoj je bila izložena, Nijemcima ne naziva cijeli njemački narod već prvenstveno njegove izrode – pod terminom Izraelci i Židovi ne podrazumijeva cijeli židovski narod, nego prvenstveno vladu države Izrael i njegov najgori izmet (svi narodi su prepuni ljudskog smeća!), to kod dušobrižnika ne pali! Kao što, prema sucu Milanu Vukoviću, „Hrvati nisu mogli počiniti ratni zločin u obrambenom ratu“, tako su i Židovi nedodirljivi na svaku, itekeko opravdanu kritiku svojih postupaka. Hamas ih je napao, oni se samo brane – pa nemoj bre da seruckaš o bilo kakvoj krivici Izraela (Židova), za bilo što. Isključivi krivac za sve je – Hamas! I, dok se glas hrvatskih Židova donekle mogao čuti glede budalaština bivšeg predsjednika Vrhovnog suda, osuda srpskih, hrvatskih ili bošnjačkih zločina u regionalnim ratovima, u pogledu izraelskih postupaka u Gazi od sto glasa jedan čuti nije. Otprilike.
Za obavijene u šutnju vlastite moralne ograničenosti, beznačajan je nesrazmjer izraelske reakcije na Hamasove napade te broja izraelskih i palestinskih žrtava; transparentni su prema činjenicama što među inima prevladavaju civili; nema za njih veze što su u napadu na školu poginula djeca i službenici UN; beznačajno je što se „Savjet za ljudska prava UN saglasio… da bude pokrenuta međunarodna istraga kršenja ljudskih prava, koja su možda(?) počinjena tokom izraelske ofanzive na Gazu“;… Izraelska ministrica pravde proglasila ga je antiizraelskim, SAD su jedine glasale protiv rezolucije, evropski Zapad se suzdržao od glasanja, Francuzi zabranili demonstracije protiv izraelske politike, kanadska vlada unatoč otvorenom pismu „gotovo 500 kanadskih akademika, advokata, aktivista i drugih… vladi Kanade u kojoj je kritikuju zbog zauzimanja proizraelskog stava“ ustraje na podršci Izraelu, … Židovski lobi se namah aktivirao, te Američki jevrejski kongres traži da Erdogan vrati priznanje za mir koje mu je dodijelio, izraelski akademik poziva na masovno silovanje Palestinki, dok mnogi istaknuti Židovi širom svijeta zbunjeno šute (zbunjeni su uvijek ljudi koji nemaju istančane moralne kriterije, jer su im zastrti predrasudama). Istovremeno, čak i izraelski rezervisti odbijaju učestvovati u zločinu koji provodi njihova armija, da ne spominjemo progresivni krug oko Chomskog i drugih židovskih intelektualaca proskribiranih od „pravovjernih“ židovskih nacionalista kao „samomrzeći Židovi“ (prikačena etiketa se dulje zadržava u mozgu prosječnog čovjeka negoli činjenica) koji već dugo intenzivno kritiziraju izraelsku politiku prema Palestincima,…
Izraelsku politiku nepobitno opterećuju okupirani teritoriji kojih se ne odriče, stalne provokacije s gradnjom židovskih naselja na istima, te zločinačka politika prema Palestincima opravdavana neodrživim vukovićevskim principom. Da nema praktički jedinog vjernog saveznika, SAD (i proameričke guzolizačke sitneži koje iz straha i koristoljublja javno jasno ne reagiraju) kojeg čak i saveznici pokazuju odmake svojom suzdržanošću, Izrael bi sa politikom koju vodi već odavno bio izoliran u svjetskoj javnosti. Moralno, već ionako jeste, što se doduše pokazuje više manifestno negoli praktično, preko glasanja u Svjetskoj organizaciji gdje praktički ostaje osamljen. Što ćeš, izgleda se „cijeli svijet urotio protiv njih“ – nekako poznato opravdanje s ovih prostora! No, ‘ajmo se radije – potaknuti svježim događajima u Gazi i licemjerjem kojim ih svjetske vlade prate – vratiti navodnom antisemitizmu Vedrane Rudan, bjelodano demantiranom i u njenim novijim člancima, te rečenici koja je bila povod za hajku na nju: „Ana Frank je napisala: “Jednom ćemo ponovno biti ljudska bića, a ne samo Židovi.”. Moguće nešto i naučimo.
Kad autori pišu o aktualnoj situaciji, potkrijepljujući je citatima preminulih osoba iz nekih drugih vremena, valja biti jako oprezan u shvaćanju poruke njihova teksta. Pogledajmo prvo na što cilja Anne Frank svojom izjavom, u kontekstu vremena koje prožima njen dnevnik. Židovi, kroz vjekove zatirani, demonizirani za sva zla ovoga svijeta od kojih su im kršćani nametnuli, po njihovom mišljenju, najveće – smrt Božjeg Sina, uostalom i samog pripadnika židovskog naroda – sada su posve obespravljeni, pred rješenjem „konačnog pitanja“ – eliminacije njihove sa lica Zemlje. Nije li posve prirodno da mlada djevojka, skučena u skrovištu sa osam osoba, u svakodnevnoj strepnji za svoj i živote najmilijih, spriječena da sudjeluje u njegovim normalnom tijeku, ljubavima, tugama i radostima (koje zaista za nikoga u to doba nisu bile bogzna kakve), mašta o danu kada se na pripadnike njezina naroda neće gledati kroz stoljetne „krivice“, s prezirom procjenjivati „rasna“, etnička, kulturalna i vjerska pripadnost, već naprosto kao obične ljude – iste, jednake i ravnopravne onima među kojima su bili prinuđeni stoljećima skrivati svoje porijeklo, kao da ga se srame. Doći će dan, mašta Anne, kada će ona i svi njeni sunarodnjaci biti naprosto obični ljudi, na istoj planeti suživeći na podjednak način običan život sa svim njenim žiteljima. Da im se nude jednake mogućnosti kao svima, da jednako ljube, jednako mrze, jednako sude i jednako budu suđeni kao svi drugi ljudi, bez opterećenja bilo kakvim predrasudama. A upravo je to rekla i Rudanica, tražeći od „sinova“ Anne Frank, da se podvrgnu podjednakim mjerilima kao sav ostali svijet. Da više nikada ne budu podljudi, kakvima ih se tretiralo tijekom velikog dijela njihove povijesti, poglavito za Trećeg Reicha, ali da na sebe ne preuzmu niti osobine nedodirljivih Supermana – smjer u kojem državu sa njenim građanima već desetljećima vodi izraelska politika. Da za zlodjela koja učine ne važe neobranjivi vukovićevski idiotski alibiji, već ista pravila kao za sve pojedince i narode ove planete.
Židovska država, odnosno njezine vlade, danas djeluju s pozicije nadljudi kojima je sve dozvoljeno, jer ih u tome navodno pravdaju dvije stvari: grozna sudbina u kojoj su jedva izbjegnuli iščeznuće s lica Zemlje i nemoralno pravdanje svih svojih postupaka navodnim obrambenim aktivnostima u ime kojih je sve dozvoljeno. Imalo boljem poznavatelju humanističke etike potonje je tragikomično razmišljanje, karakteristično najmizernijim dijelovima ljudskog roda. Čak i u krivičnom pravu postoji tzv. prekoračenje nužne obrane, za što pojedinci krivično odgovaraju; ne i Izrael za čine pod patronatom svog velikog i bezuvjetnog zaštitnika (kad smo već kod njega; ako je malezijski avion srušila ruska raketa – čije rakete trenutno padaju po civilima Gaze, da ne spominjemo ostale rejone američke umiješanosti u konflikte?). Što se holokausta tiče, Židovi i međunarodna zajednica moraju jednom za svagda shvatiti da nečija prošlost ni u kojoj mjeri ne može opravdati, niti biti melem za njegovo suvremeno ponašanje. Prosuđuje se po aktualnim, a ne u ovojnicu povijesti umotanim djelima i sudbinama. Nije mi poznato da postoji živi, individualni ili kolektivni, zaštićeni spomenik ljudskoj patnji, koji bi predstavljao opravdani, vječiti izgovor za djelovanja pojedinaca ili naroda protivnih humanističkom moralu. Jednako mi nije poznato nikoje etičko pravilo koje bi omogućavalo, zbog grižnje savjesti i potisnutog osjećaja krivice za zla navedena od pripadnika vlastitog, pripadnicima drugog naroda, istome gledati kroz prste na neljudske postupke njegovih članova. Kakve, ne prvi put, čini izraelska vojska na tlu okupiranih teritorija. I u tome su poruke Anne Frank iz prohujalih vremena, i Vedrane Rudan iz aktualnog trenutka posve jednake: Židovi, postanite ljudi u tom smislu da za vas vrijede ista pravila ponašanja kao za cijelu svjetsku zajednicu. A poruka jednako pogađa i sve druge narode ovoga globusa, poput Židova podjednakih talaca politika svojih vlada. U tom zahtjevu nema ni najmanjeg traga bilo kakvog antisemitizma ili nipodoštavanja Židova po ma kojoj osnovi, ma koliko se netko trudio pronaći ili pripisati ih. No, nepobitna činjenica je da izraelske vlasti nastoje svijetu nametnuti vlastite, umjesto prihvaćajući međunarodne kriterije – protiveći se odlukama legitimnih međunarodnih tijela – smatrajući to mogućim, jer su se Židovi od nemoćnog naroda strijepećeg za svoju sudbinu, dočepali batine (prvenstveno podrške SAD ali i raspolažuće vojne moći) kojom mogu diktirati svoje stavove protiveće se međunarodnim pravnim normama. Da svojom zločinačkom politikom zapravo sve više potiču antsemitizam kod velikog broja ljudi prijemčljivih za takve neljudske svjetonazore, čini se kako njenim kreatorima izmiče iz vida. Ne i ljudima po mjeri Anne Frank i Vedrane Rudan. Mogu li što „sinovi“ naučiti od Anne:
„Na naš veliki užas i žalost čujemo da se mijenja stajalište velikog broja ljudi spram nas Židova, čujemo da antisemitizam sada postoji u krugovima koji na nj nikad ranije nisu pomišljali.“ (ponedjeljak, 22. svibnja 1944.)
Kao što Hrvati, Srbi i Bošnjaci trebaju raszmisliti o utisku koji njihove vlade proizvode svojim djelima, i prečesto praćenih gromoglasnom šutnjom naroda, može li se ista stvar abolirati Židovima? Jer, kao što nema izabranih, tako nema ni bezgriješnih naroda odnosno njihovih vlada. Ona izraelska je već predugo na pogrešnom putu, a jedini korektor njene politike može biti jasno izrečeno unutarnje i vansko javno mnijenje. Koje sve više biva protuizraelsko, u mnogih poprimajući antižidovski karakter na starim temeljima antisemitizma.
Vedrana Rudan je autorica kojia se služi osebujnim jezikom, preosjetljivim ljudima ili medijima možda neprikladnim i odbojnim. Ali, zar je stvar u tome na koji se način izriče istina, ili u tome da smo je izrekli? Psovke i ostale „neprikladne“ i „nepodobne“ riječi kojima se autorica služi, sastavni su dio nacionalnih rječnika svih naroda svijeta, kod svih imajući uglavnom isto značenje. Nisam još nikoga čuo da rječnicima negira status nacionalnog blaga. Daklem se autorica služi legitimnim izrazima iz tog trezora, koji su u njega ušli upravo stoga što ih je narod svakodnevno koristio u njihovu iskonskom značenju. Zar smo se iznenada toliko ukulturili da odjednom vrijeđaju naš istančani duh? Klanja koja smo priredili jedni drugima očito svjedoče da nismo. Stog’ prestanimo izigravati licemjere i obratimo pažnju na značenje tekstova više negoli na njihovu formu. A onda ćemo i u autoričinim člancima pronaći više korespondencije sa stvarnošću, negoli nam to neki nastoje zamagliti. Nije namjera teksta (zakašnjela) obrana Vedrane Rudan – za one koji znaju čitati, to bolje čine njeni članci – već je iniciran praktičnom nemoći svijeta da efikasno suzbije i praktično osudi zločine spram civila u najnovijem izraelsko-palestinskom sukobu, za koje je prvenstveno odgovoran Izrael. Što se njeni stavovi uklapaju u rastuću, antisemitizmom neopterećenu i objektivnu kritiku izraelske politike među svjetskim humanistima, istodobno praćenu inertnom šutnjom mnogih najpozvanijih da kritički progovore o politici koja se vodi u ime njihova naroda – najmanje je ona sama kriva.
Kaže, prerano sazrela djevojčica Anne, koja je u dvije godine intelektualno napredovala više no drugi za cijelog svog života:
„Ne vjerujem da su samo veliki ljudi, političari i kapitalisti, krivi za rat. Oh ne, mali čovjek je jednako kriv, inače bi se narodi svijeta odavno pobunili! U ljudima naprosto postoji nagon za razaranjem, za ubijanjem i bezumljem, i sve dok se čitavo čovječanstvo, bez iznimke, ne izmijeni, vodit će se ratovi, sve što je izgrađeno, njegovano i uzgajano bit će uništeno i razoreno, nakon čega će čovječanstvo morati počinjati opet iznova.“ (srijeda, 3. svibnja 1944.)
Hoće li vječito takve misli biti tek povod za pisanje mudrih predgovora, poput onih gospođe Roosevelt, koji će s realnošću imati podjednake veze kao Sveti Duh sa Isusovim začećem? Danas, Anne Frank više nije Židovka – silnice prijetvorne politike pretvorile su je u Palestinku. Kada ćemo dočekati vrijeme da svijet zaplače i nad njenim zapisima?
Autor/ica 👤Ladislav Babić
