Lažni general Ivan Bobetko i istinski ratni zločini

Marijan Vogrinec
Autor 23.7.2017. u 16:42

Izdvajamo

  • Ratni veteran Miljavac se očito drži globalno ismijane gluposti umirovljenog suca Ustavnog suda RH Milana Vukovića: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“. Itekako su mogli, i počinili su ih. Najveći ih je dio ostao nekažnjen kao jezivo ubojstvo obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca ili smiješno suđenje Mihajlu Hrastovu za hladnokrvno ubojstvo 13 razoružanih rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu. Prema pisanju tjednika Nacionala, sam je Franjo Tuđman zaštitio ubojice obitelji Zec. „Pusti, možda će mi ti dečki još trebati“, navodno je 1992. godine kazao Stjepanu Mesiću kad je tražio da se sankcionira eskadron smrti Tomislava Merčepa.

Povezani članci

Lažni general Ivan Bobetko i istinski ratni zločini

Foto: vreme.com

Normalno je da takvi koji su činili ratne zločine ne mogu – i ne trebaju – mirno spavati, ali nije normalno da šute oni koji znaju o tome ili goropadno skaču na zadnje noge kad ruka istrage makar i nehotice dotakne koju od karika u lancu od zločinačke indoktrinacije do zapovjedne i izvršne odgovornosti. Ljubica Solar, čije ubojstvo vapi za pravdom, jedna je od 24 žrtve ratnog zločina u Sisku 1991. i 1992. godine za koje je odgovoran tadašnji vrh policijske vlasti u gradu. Tek 20. lipnja 2011. uhićeni su ratni načelnik PU Sisak Đuro Brodarac (kasnije također general), njegov zamjenik Vladimir Milanković i Drago Bošnjak, pripadnik Vukova, specijalne policijske postrojbe. Slučaj je delegiran osječkom sudu, a tri tjedna kasnije Brodarac je umro od sepse. Milanković je kažnjen s deset godina robije, a Bošnjak je oslobođen optužbe

Marijan Vogrinec

DORH-ova vijest je glasila: „General Ivan Bobetko pozvan je u nadležnu policijsku upravu radi davanja točno određenih obavijesti  o mogućim počinjenim zločinima na području grada Siska tijekom 1991. i 1992. godine u sklopu provođenja izvida o tim zločinima u smislu čl. 206.h. Zakona o kaznenom postupku. General Ivan Bobetko nije priveden niti pozvan u policiju kao osumnjičenik niti kao svjedok“. I, dakako, digla se silna frka, počevši od Hrvatskoga generalskog zbora i hrvatske dalekovidnice, pa domino efektom po svoj političkoj desnici koja drži da je „vlast naša“ i „tko se usudi nakon 27 godina pokretati neka pitanja“.

Autor DORH-ovog priopćenja javnosti nema pojma da Ivan Bobetko, kontroverzni sin pokojnog generala Janka Bobetka, nema čin generala te da mu je godinama čudna navika predstavljati se brigadnim generalom, iako mu nikad nije dodijeljen generalski čin. Ni u pričuvi. Ipak, i svi mediji pišu/govore o njemu kao – generalu (sic). Što Ivan Bobetko radi u udruzi pod nazivom Hrvatski generalski zbor, valjda bi znao objasniti predsjednik te veteranske skupine umirovljeni general Pavao Miljavac? Kao i to da se još neki u Hrvatskom generalskom zbora i izvan njega (Željko Sačić, Marko Lukić, Vladimir Benac, itd.) lažno predstavljaju generalima. Hrvatska vojska nema kodeks časti, pa ako „generali“ lažnim predstavljanjem ne ostvaruju osobnu materijalnu korist i ne čine štetu drugima, za tu vrst nemorala – nema sankcija. Samo javni podsmijeh i prijezir zaslužnih branitelja zbog kićenja tuđim perjem.

ivan_bobetko

Ivan Bobetko; foto banija.rs

Početkom listopada 2014., Miljavac je priznao Slobodnoj Dalmaciji: „Uf… Zašto me to pitate? Pa dobro, znam da nisu generali“. Slobodna, koja je objavila službene izjave državnih organa o lažnom generalu Ivanu Bobetku i drugima, podsjetila je da se oni na web stranicama Zbora i u javnosti predstavljaju generalima te da to „nije baš lijepo prema građanima, a ni pošteno prema palima za našu domovinu“. Pavao Miljavac se posipao pepelom: „Pa nisam znao za te podatke na našim internetskim stranicama. Ispravit ćemo tu pogrešku“. Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora nije ni tražio ispravljanje notorne laži. Gotovo tri godine kasnije, Miljavac je zgrozio civiliziranu javnost načinom i diskursom kojim je bez imalo zadrške stao u Bobetkovu obranu.

Revoltirani „general“, sic!

Ne zna (?) o čemu se radi, ali prejudicira „generalovu“ nedužnost ili nedodirljivost nasuprot pravosuđu koje jedino ima demokratske ovlasti to utvrditi. „Netko, a saznat ćemo tko i zašto“ usudio se privesti u Heinzelovu ulicu „teško bolesnog čovjeka“. Kao da je „teška bolest“ alibi za nerasvjetljavanje strašnih ratnih zločina u Sisku. Bilo gdje.

„Čuo sam se s generalom Bobetkom (Miljavac zna da Ivan Bobetko nije general, ali svjesno obmanjuje javnost, op. a.) prije pola sata, zvao me revoltiran“, uzrujano je predsjednik Generalskog zbora kazao novinarima. „Pokušao sam doznati o čemu je riječ, ali mi je rečeno da je istraga tajna i tako ne znam je li Bobetko doveden u Heinzelovu kao osumnjičenik ili kao svjedok. U Zboru smo iznenađeni i ogorčeni pokretanjem nekih pitanja nakon više od 20 godina. U kakvoj državi živimo, za kakvu smo se borili? U ratu smo vodili velike postrojbe, a u ratu se i gine. Po toj logici, kako se uhićuje hrvatske generale, i svi mi u Zboru možemo očekivati – uhićenja. A Srbija se nije odrekla neprihvatljivih zakona o općoj jurisdikciji…“

Manje-više za to što Pavao Miljavac, bivši HDZ-ov ministar obrane i političar, vrag će znati zašto, hiperbolizira izmišljenu nedodirljivosti nesposobnog sina sposobnog Titovog (zapovjednik Pete armijske oblasti JNA, borac Prvog sisačkog partizanskog odreda 1941. iz šume Brezovice) i Tuđmanovog (načelnik Glavnog stožera OSRH) generala Janka Bobetka. No, gnjusno je, nemoralno i nedopustivo u pravnoj državi – za kakvu su se valjda borili u Domovinskom ratu i članovi Hrvatskog generalskog zbora? –  okretati pilu naopako. Nema što Ivan Bobetko biti revoltiran ni veterani u Zboru iznenađeni i ogorčeni zato što država želi istražiti i sankcionirati ratne zločince. To joj je civilizacijska dužnost i obveza i prema žrtvama i prema braniteljima, narodu i međunarodnoj zajednici koja je primila RH u svoje okrilje pod jasnim kondicijama.

Nije nikakav krimen što je Bobetko mlađi ili bilo tko drugi, pa i sam Pavao Miljavac ili tko drugi iz Hrvatskog generalskog zbora i ostatka braniteljske populacije pozvan reći u istrazi što zna o ratnim zločinima protiv civilnog srpskog stanovništva. U Sisku i bilo gdje u (po)ratnoj Hrvatskoj. To nije krimen svih branitelja ili hrvatskog naroda „koji se morao braniti od jugosrpske agresije“, nego svi ti zločini imaju ime i prezime. Netko ih je osmislio, netko zapovjedio i netko počinio. Za to mora odgovarati svak u tom lancu. Ili pred licem pravde dokazati svoju nedužnost. Nema trećeg. Apriorna revoltiranost, iznenađenost i ogorčenost sami su po sebi sumnjivi, jer nedužan se čovjek ni u istrazi nema čega bojati. Pred zakonom i ljudima obvezan je kazati što (ne) zna o zločinima.

Masovni ratni zločini 1991. i 1992. u Sisku protiv srpskih civila ni nakon četvrt stoljeća nisu sasvim rasvijetljeni niti su nalogodavci i ubojice odgovarali za ta nedjela. No ratni i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju. Ivan Bobetko je tih olovnih godina – kada život srpskog civila nije vrijedio pišljivog boba – obnašao dužnost predsjednik Kriznog stožera u Sisku, gdje je mučki lišeno života više od 100 Srba iz grada i okolice. Ljudi su jednostavno nestajali preko noći. Bez obrazloženja ih se odvodilo s radnih mjesta, iz domova, s ulica… u barake ORA Sava, u Barutanu i Jodno na mučenje i zvjerski ih se likvidiralo. Cijele srpske obitelji se izbacivalo iz stanova, pljačkalo imovinu, i to je bila zločinačka praksa po cijeloj Hrvatskoj. U Sisku je rujna 1991. u stanu zaručnika Duška Malovića ubijena policijskim snajperom 19-godišnja Ljubica Solar.

Normalno je da takvi koji su to činili ne mogu – i ne trebaju – mirno spavati, ali nije normalno da šute oni koji znaju o tome ili goropadno skaču na zadnje noge kad ruka istrage makar i nehotice dotakne koju od karika u lancu od zločinačke indoktrinacije do zapovjedne i izvršne odgovornosti. Ljubica Solar, čije ubojstvo vapi za pravdom, jedna je od 24 žrtve ratnog zločina u Sisku 1991. i 1992. godine za koje je odgovoran tadašnji vrh policijske vlasti u gradu. Tek 20. lipnja 2011. uhićeni su ratni načelnik PU Sisak Đuro Brodarac (kasnije također general), njegov zamjenik Vladimir Milanković i Drago Bošnjak, pripadnik Vukova, specijalne policijske postrojbe. Slučaj je delegiran osječkom sudu, a tri tjedna kasnije Brodarac je umro od sepse. Milanković je kažnjen s deset godina robije, a Bošnjak je oslobođen optužbe.

Osijek: privedeni Brodarac, Milankoviæ i Bošnjak

Brodarac, foto: fah/ds

List Hrvatska ljevica političara Stipe Šuvara, zaslužnog u socijalizmu za izgradnju četiriju kapitalnih objekata hrvatske kulture, objavio je poimence popis 107 ubijenih srpskih civila u Sisku i optužio Ivana Bobetka, a ovaj ga je tužio zbog „duševnih boli“ te inkasirao od Šuvara 50.000 kuna. Valjda za liječenje. Kao šef Kriznog stožera, Bobetko je bio na poziciji na kojoj je bio iz prve ruke obaviješten o zbivanjima u gradu i okolici te mogao odlučivati i o pitanjima života ili smrti. Stoga nije čudno da su ga se istražitelji sjetili u nastavku rasvjetljavanja ratnih zločina. Navodno je za zbivanja u Sisku znao i predsjednik RH Franjo Tuđman, ali nije dao sankcionirati niti je spriječio mnoge druge ratne zločine: od Marinog Sela i Pakračke Poljane do Grubora, Varivoda, Lore, Kerestinca…

Nebuloza Milana Vukovića

A što se krivnje/nedužnosti lažnog brigadnog generala Ivana Bobetka tiče, to je stvar istrage i možebitnog sudskog pravorijeka bude li osumnjičen. Nikako Pavla Miljavca, ostalih iz Hrvatskog generalskog zbora, (ne)pristranih novinara i Bobetkovih političko-ideoloških istomišljenika. Kako je moguće ubiti u Sisku više od 100 srpskih civila, koji ničim nisu ugrožavali ni svoje sugrađane hrvatske nacionalnosti, ni Domovinski rat (dio sisačkih Srba pridružio se ZNG/HV-u) niti RH, da za njihove smrti nitko od tada najodgovornijih u gradu – nije odgovoran? Ne može biti. Nisu to počinili mali zeleni. U ratu se ratuje i ubija – ali časno. Vojnički. Po pravilima humanitarnog i ratnog prava. Ne asasinski, iz psihopatske mržnje, protiv civilne nejači i zarobljenika. Ratni veteran Miljavac se očito drži globalno ismijane gluposti umirovljenog suca Ustavnog suda RH Milana Vukovića: „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine“.

Itekako su mogli, i počinili su ih. Najveći ih je dio ostao nekažnjen kao jezivo ubojstvo obitelji zagrebačkog mesara Mihajla Zeca ili smiješno suđenje Mihajlu Hrastovu za hladnokrvno ubojstvo 13 razoružanih rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu. Prema pisanju tjednika Nacionala, sam je Franjo Tuđman zaštitio ubojice obitelji Zec. „Pusti, možda će mi ti dečki još trebati“, navodno je 1992. godine kazao Stjepanu Mesiću kad je tražio da se sankcionira eskadron smrti Tomislava Merčepa.

Miljavčevi „argumenti“ u obranu Ivana Bobatka nekako su na tom nakaradnom tragu zataškavanja ili negiranja „naših“ i inzistiranja na „njihovim“ ratnim zločinima, što je zastrašujuća činjenica s obzirom na izrazite u posljednje vrijeme pedagoške ambicije Hrvatskog generalskog zbora. Generali – baš kao partizanski kolege u Titovoj državi – ući će u škole i educirati profesore povijesti o tome što će i kako tumačiti učenicima gradivo o Domovinskom ratu. Drže, oni najbolje znaju zašto su i kako ratovali, protiv koga i za kakvu državu. Ako je Miljavčev odvjetnički istup o Bobetku makar i gruba naznaka generalskog kurikula o Domovinskom ratu za djecu i mladež, jao i pomagaj.

Marijan Vogrinec
Autor 23.7.2017. u 16:42