Ljetopis (3): bajramska baklava

Povezani članci

• O INDIVIDUALIZMU
• Philip Gordon: Dodik dovodi u pitanje opstojnost BiH
• Zoran Pusić: O Bleiburgu i oko njega
• Smrad profiterskog mentaliteta
• BOSANSKA POŠTA – MOST SA DOMOVINOM
• Željka oprosti

***

Jezero

   Prvo veče po dolasku, Goga i Elmir na jednoj od terasica Herzegovina lodges prave sijelo. Među mnogim poznatim licima, neka se niko ne naljuti, izdvajam profesora Đemu Sokolovića, čiji je film sinoć ovdje gledalo puno Ognjište, te starog drugara Sandija iz Mostar Sevdah Reuniona. Njegova nas je gitara te večeri mnogo puta raznježila, a, bogami, katkad i naježila. Ili je to, ipak, sve zbog “lošeg” vina?

   U jednom trenutku malo odlutam, i zraknem uvis, kroz krošnje. Noćas je mjesec nad Jezerom žut, i pomalo krnjav. Kao da mi se, malo “pod gasom”, ljulja i klati – k’o babin krnjatak!

  Ili k’o zreo, tek načet pipun.

***

Veče Željka Ivankovića protiče baš kako treba. Pred (opet!) punim Ognjištem, moderator Enver Kazaz, prijatelj iz studentskih dana, biranim riječima govori o Željkovom obimnom i raznovrsnom djelu, posebno onom pjesničkom. I ja Željka, nipošto ne umanjujući njegov ostali rad, najviše volim kao poetu.

   Veče je stvarno odlična. Nije to tek još jedno od opuštenih ljetnih ćaskanja na kakvoj terasici.

   Poslije, u manjem društvu, dugo sjedimo i drvimo o svemu i svačemu. Najviše, nažalost, o politici. No, nije nam pokvarila veče, u krevete smo otišli lagani, čisti.

   Biće da ljepota Boračkog jezera ubija svaki otrov.

***

Svako jutro oko devet sati odlazimo na kafu kod Mujice. Goga -“patkica” sa njenim “pačićima” Holandezima, već je to u sedam obavila, pa prvi srk obično obavljamo sami, Darija i ja. Kifla iz seoske zadruge, jutarnje “Oslobođenje” (koje obično ni ne pogledam), dupli espreso, strma brda i mir Jezera. Uz malo probrane, tihe muzike – raj na zemlji.

***

(Kako me je “preveslao” Predrag Lucić)

Vođenje književne večeri s čuvenim feralovcom spremao sam dobre dvije-tri sedmice. Čitao njegovu poeziju i intervjue, vadio citate, smišljao pitanja – sve u želji da napravimo pravu “dušinu feštu”.

   Sve uzalud. Jer, em je Enver, kao i za Željka, održao sjajnu uvodnu riječ, em se Predrag pokazao takvim pjevačem i recitatorom da mi je ostalo samo da se hvatam za stomak od smijeha i plješćem mu k’o lud!

   Ipak ima još nešto:dolijevao sam nam gemišt. I to svoj trojici.

   Ali, za to se nisam posebno spremao.

   Ognjište krcato. U nedostatku slobodih stolica, raja stoje i vani, izvan natkrivenog dijela, pa  aplauz i smijeh dopiru i odatle, iz mraka. U tunelu, usred mraka, sija humor od Ferala…

   Osim naše stalne publike, njihovih širokih osmijeha, gitara, kolača i dobre rakije, došli su nam ljudi čak iz Mostara, Sarajeva. Samo konjičkih “kulturnjaka” ni od korova.

   Biće da im je kulture navrh glave.

   Poslije se opet lijepo zakantalo. U neka doba krajičkom oka zraknem Predraga i njegovu Sandru. Sjede u uglu, pijuckaju, pomno slušaju, i ćućore.

   Predu k’o mačići.

***

Raspitujem se za skori Halidov koncert u Mostaru. Tibor je njegov veliki fan, a ni meni nije mrzak, pa hoću da nam priuštim muzičku poslasticu.

   Kad smo prije par dana išli za Blagaj, i kraj ceste vidjeli velike plakate s najavom koncerta za praznik, nisam vidio gdje će se održati.

   Pitam rodicu, koja od kraja rata živi u Mostaru, zna li ona. Ne zna. “Pa valjda na stadionu pod Bijelim brijegom”, velim. Tu se obično održavaju veliki koncerti.

   “Zar Halid Bešlić na Bajram da pjeva na ovoj strani, stadionu Zrinjskog? Pa, jesi li ti lud, gdje ti živiš”, pita me rodica, realna kao i uvijek. A ja ostadoh k’o posran.

   Tako mi je rodna gruda ovog ljeta udarila i drugi zaušak.

***

Ipak, da ne bi ovako završilo:

   Bajramsko jutro. Oko pola devet, kao i obično, polazim na kafu kod Mujice. Tu, iznad te kafanske terase, nalaze se ostaci stare kafane “Košuta”, koju je prije ovoga rata držao Zoran Mićević. Njegova žena Biljana bila je velika prijateljica s mojom ujnom. Mićević se, skupa sa ostalim Srbima, s tog mjesta povukao 1995. Ne znam je li tada svojom rukom, spalio “Košutu”, ili su to učinili “oslobodioci” ovoga kraja.

  Mada njegove kafane odavno nema, još dugo smo govorili da idemo na kafu “kod Zorana”. Sad se to polako mijenja, pogotovo što je Mujica dobar momak i domaćin. Srdačan, vedar, mada mu je nagazna nekoliko godina nakon rata odnijela nogu.

   Jutros je tiho. Ni insana, ni cvrčka. Lijepo praznično jutro, za razliku od mnogih prethodnih, onih “s pjevanjem i pucanjem”.

   Na praznoj terasi kafane Mujici čestitam praznik. Prima me sa smješkom. “Šta ćeš popiti”, pita, i vidjevši moj iznenađen pogled, brzo doda: “Znaš, dao sam momcima slobodno, neka idu kod rodbine.”

   Naručujem kao i obično, i sjedam za astal. Ni kupača, ni izviđača. Ma, ‘eb’o ti more!

   Eto ti Mujice, nosi kafu. Ali i još nešto. Bajramsku baklavu. Poveliku, “momačku”.

   “Ovo je od mene. Samo ti uživaj!” I ponovo se vrati za svoj sto u uglu.

   E, baš smo lijepo odšutjeli tu tišinu! Tešku,  slatku a malo oporu – k’o ovi orasi u baklavi predamnom.