Ljevica na povijesnom ispitu

Ivo Anić
Autor/ica 2.3.2017. u 08:21

Ljevica na povijesnom ispitu

Pred ljevicom je povijesni ali i veliki zadatak i nitko na tom putu ne može sam. Koalicija i blok svjetonazorski bliskih snaga i pokreta nužna je i u budućnosti. Ako ništa, po prvi puta građani Hrvatske imaju izbor, izbor između poštenja i lopovluka, časti i besrama, hrabrosti i kukavičluka.

Piše: Ivo Anić

O nužnosti jedinstva ljevice, danas se govori više nego ikada u hrvatskom društvu i očekivano, sa druge strane sama ideja nailazi na radikalni otpor, no konfuzija koja trenutno vlada na lijevom spektru politike u Hrvata zbunjuje i nije samo proizvod desnice koja na sve načine pokušava takvu vrstu bloka ili unije prikazati zaostalom verzijom komunističke ideologije, povrtkom u kojekakve inačice Jugoslavije i opasnom prijetnjom hrvatskom suverenitetu. Ljevica, hrvatski spektar političkih stranaka, organizacija ili aktivističkih udruga, mora jasno i artikulirano izaći sa svojim programom pred hrvatske građane kao i sa svojim osnovnim stajalištima, koja osim habitusa antifašizma i sekularizma mora imati i određene moderne i strukturalne reforme kojima namjerava istupiti u javnost.

Zahvaljujući političkom utjecaju vala feminizma koji je kasnih šezdesetih ušao u sveučilišta diljem SAD-a, dogodila se akademizacija koja je ravnopravno ušla u kolegije, nazvana tada, „Womens studies“, te na polje edukacije mladih ljudi u SAD uvela moderni, suvremeni način feminizma kroz američko školstvo. Edukacije o pravima žena, rušenje dotadašnjeg koncepta patrijarhata, nužne izmjene u spolnom povezivanju rada, pitanje podređenosti žena, te uvođenja novih prava u fluidno postindustrijsko i postpatrijarhalno društvo, postali su temelji novog poretka, ali i temelji ljevice, koja se jasno definirala i čvrsto odredila kao reformator, avangarda, ali i novi, svježi odmak od dotadašnjeg makrodeterminističkog pogleda na društvenu stvarnost. Taj upliv u američke studije, doveo je u končnici do toga da se temama ženskog položaja u društvu počela baviti sruka, tržište rada i ekonomija koja uvodi metodološki individualizam neopterećen dosadašnjim praksama, spolnim ili rasnim. Taj ključni pomak dogodio se jer se ljevica, spektar politike van dosega klerikalno – konzervativnih miljea, uključio aktivno u društvenu problematiku i zbivanja. U Hrvatskoj, da zaključimo, ljevica mora ponoviti modelitet otpora i borbe žena za veća prava, čvrsto stati uz feminističke pokrete i jasno, nedvosmisleno osuditi sve veći upliv klera na hrvatska veleučilišta.

Iako analiza nejednakosti žena i muškaraca u hrvatskom društvu može funkcionirati na deskriptivnoj razini, tj. može i mora diskutirati o platnoj razlici ili tržišnom natjecanju, ljevica je ta koja snažno i odgovorno mora postavljati ta i takva pitanja, kao što se mora aktivno i progresivno boriti za veća prava i veće jednakosti, kako na mikrorazinama, tako i na onim makro, konkretno u sazivu Sabora u kojem nema zakonom reguliranog postotka žena, kao i u parlamentarnim strankama, zbog kojih na godišnjoj bazi plaćaju i novčane kazne. Društvena diskriminacija žene, pri čemu se misli na nejednak tretman prilikom zapošljavanja žena, ključan je problem kao i banalizacija ženskog položaja na tržištu rada. Crkvena i desna stajališta o ženi kao majci, samo potiču poslodavce da ženama izbjegavaju davati ugovore o stalnom radnom odnosu kao i da skandalozno provjeravaju prilikom zapošljavanja kada i u kojem trenutku namjeravaju zatrudnjeti. Neplaćeni godišnji odmori, prekovremeni radni sati, kao i sve češća seksualna diskriminacija žena odgovornost su ljevice, koja mora jasno i čvrsto zauzeti stav kako prema sindikatima koji su postali oblik i poluga kapitalističkih ciljeva, tako zakonski, čije su regulative dvosmislene, zastarjele i imaju agendu da se olakšaju kako mali, tako i oni veći poduzetni ciljevi, a oni često i gotovo u pravilu streme jeftinoj radnoj snazi i besramnom iskorištavanju iste.

Feminizam i ljevica moraju i jesu biti snažna poveznica i neraskidiva veza, cilj u istoj borbi i zaštita, feminizam ne smije biti izdvojen od ljevice, kao što prava žena moraju biti i formalna prava, ne ona svojstvena liberalnom feminizmu, koja često gube na svom smislu ili imaju ograničene dosege. Poslanje današnje ljevice mora biti poslanje u temeljnim ljudskim pravima, a feminizam je tema koju treba aktualizirati, kao i sam pojam klase i spolnih podjela, u čemu dolazimo do snažne i jasne odrednice prema LGBT pravima.

LGBT zajednice napada se otvoreno i na njihove klubove bacaju se suzavci. Takva praksa vrši se isključivo u zakonski nereguliranim sustavima, ili sustavim u kojima buja fašizam, neonacizam, u našem konkretnom slučaju ustaštvo. LGBT zajednice nezaštićene su slično kao i manjine i bez obzira što to Ustav RH nalaže, na njih se vrši pritisak, kako kroz medije, tako i kroz institucije. Povorke ponosa, popularni PRIDE moraju i trebaju biti ogledalo sekularne države, ponos svake demokracije, a ljevica mora i treba zaštititi tu i takvu populaciju, ne samo kroz proglase i tribine, već kroz svoje članstvo koje se mora i treba aktivirati u smislu zaštite, potpore i jasna svrstavanja uz sve nezaštićene i one koje se napada.

Svakako da ljevica u Hrvata ne smije i ne treba preuzimati određene modele (SYRIZA-e koja u samo jednoj od četrdeset točaka ima feminizam), prostor političkog djelovanja u hrvatskom slučaju mora biti edukacijski, ali i društveno isključivo naš i jedinstven, okrenut mladima, njihovim problemima sa skupim studijima, magisterijima, doktoratima, okrenut radništvu i kritički usmjeren prema sindikatima koji su korumpirani i ne služe svojoj svrsi, a koji rapidno gube kako članstvo tako i smisao. Ljevica u Hrvatskoj mora imati i poluartikulirani obrambeni refleks, mora imati intelektualnu, ali i retoričku snagu koj opet mora počivati na umjerenosti, razboritosti i logici tj. treba biti „drugačija od desničarske retorike“, treba i mora imati civilizacijske konotacije ali i radikalnu kritiku.

Današnja ljevica mora izvući pouku iz dosadašnjeg djelovanja SDP-a, koji je zalaganjem za tržišnu ekonomiju izgubio tržišno društvo, koji se odvojio od sveg socijalnog i postao svoja proturiječna doktrina, SDP-a koji se od lijepih nakana pretvorio u svoju kontradikciju, te na koncu postao mehanizam vladajućih održavanja moći, te od moralno odgovornog pokreta postao neoliberalna politička organizacija, koja je uspostavila institucionalni okvir koji je kapitalu i kapitlistima omogućio lakšu eksploataciju društvenih klasa koje je SDP nominalno trebao i morao predstavljati. Današnja ljevica treba se odhrvati tom zamamnom zovu topline nepotizma, i jasno odrediti socijldemokrciju kao suprostvljenu stranu kapitalizmu, svom njegovom blještavilu i svoj njegovoj moći.

Intelektualni rad mora biti osnovna vrijednost ljevice, oko kojeg nužno ne moraju biti politički aktivisti, već širok spektar ljudi koji su spremni pomoći i svojim primjerom, radom ili akcijama, doprinjeti aktualizaciji svijesti, mijenjanju uvriježenih političkih struktura, koje su uklonile u građana optimizam, te samu politiku svele na nepotizam, uhljebništvo i manipulaciju u svrhu promicanja određenih ideja. Ljevica je ta snaga koja mora i treba težiti pluralizmu, dogovoru, uvažavanju svačijeg mišljenja i stava, ali i snažnoj hegemonizaciji ispravnih vrijednosti koje treba očuvati u društvu, a one su antifašizam, borba za sekularnu državu, micanje utjecaja klera na znanost i školstvo (snažna podrška kurikularnoj reformi), zalaganje za prava žena, radnika i LGBT populacije, zaštita manjina i njihovih prava zagarantiranih Ustavom, potpuna i nedvosmislena medijska sloboda i konkurentnost na tržištu, jasan stav prema sindikatima, prema poslodavcima koje se ne treba „tetošiti“ već od njih zahtijevati pravičnost, poštenu plaću za pošteni rad, jačanje svijesti među mladima o solidarnosti, društvenim vrijednostima i brizi za starije, težnja besplatnom obrazovanju i zdravstvu, socijalnim razlikama, sramotnim ispravljanjima nepravdi (konkretno u Splitu samoorganizirani građani hrane beskućnike), čvrsta i nedvosmislena borba protiv bilo kakve revizije ustaštva, fašizma općenito, jasni stavovi oko GUP-a, betonizacije i bespravne gradnje, te stalna i otvorena borba za bolje, naprednije i pravičnije društvo.

Na tom tragu poštene, transparentne ljevice danas je oformljena koalicija Radničke Fronte i Nove ljevice, koalicija ljudi koji iza sebe imaju dugogodišnji rad, kako aktivistički, tako i intelektualni, i po prvi puta građani Hrvatske imaju mogućnost izbora, izbora koji im nudi ne salonsku, već jaku i snažnu lijevu strukturu koja ima svoj program, zacrtane ciljeve i jasno određenu borbu, kako onu klasnu tako i svjetonazorsku. Borbu za antifašističku, sekularnu državu koja neće diskriminirati, državu koja neće biti država straha i država sramotno prepoznata u svijetu kao fašistička, država koja će čuvati i držati do svojih manjina, spolno drugačijih i do svojih žena, radnika, socijalno ugroženih i obespravljenih. Država koja neće i ne smije imati ovrhe, država iz koje neće odlaziti mladi ljudi, već će im biti omogućeni jeftiniji studiji, ali sa određenim planom zapošljavanja, tj. planom koji će imati zadatak da radna mjesta, tržište rada prilagodi potrebama i studije olakša onima koji žele raditi na ciljanim radnim mjestima. Država je to koja će poštivati svoju povijest i svoje spomenike, ponosno isticati kako je bila i ostala u velikoj koaliciji antifašizma, država je to koja će biti servis, ne poligon za osobne probitke ili ideologije. Država koja mora njegovati i podržavati neovisnost svoje književnosti, filma i kulture, ne joj nametati ideološke obrasce, usmjeravati kulturu na domoljublje, koje se od utjerivanja u kosti treba pretvoriti u istinsku ljubav, ljubav prema svojoj zemlji koja pruža – ne protjeruje.

Pred ljevicom je povijesni ali i veliki zadatak i nitko na tom putu ne može sam. Koalicija i blok svjetonazorski bliskih snaga i pokreta nužna je i u budućnosti. Ako ništa, po prvi puta građani Hrvatske imaju izbor, izbor između poštenja i lopovluka, časti i besrama, hrabrosti i kukavičluka.

Nova ljevica i Radnička Fronta imaju taj zadatak, da zajedničkim snagama opravdaju povjerenje svojih građana.

Ivo Anić
Autor/ica 2.3.2017. u 08:21