ENG
“Ljubi neprijatelja svoga”
Autor/ica
Povezani članci
Kad bi se ljudska glupost mogla nekako izmjeriti, onda bi apsurd pod nazvom Daytonski mirovni ugovor, svakako morao zauzeti jednu od viših pozicija na tržištu općih gluposti. Ali pošto je ljudska glupost nedojebiva i ”ogromna poput svemira”, (Einstein) morat ćemo se zadovoljiti s činjenicom da je to zasad nemoguće i nadati -da će se u budućnosti ipak naći neki um, koji će moći odrediti, postaviti neku novu teoriju ili bar odrediti skalu pomoću koje će se početi tumačiti svi mirovni ugovori poput Daytonskog. Bez takvog uma, ljudski će se rod vječno batrgati u svojim predrasudama o tobožnjoj ljudskoj savršenosti, dobroti, sveznanju i ”inteligenciji”. Inteligenciji koja se u nekim segmentima može staviti ispod razine gologuzog majmuna, jer ono što su ljudi u stanju učiniti jedni drugima, jedan Pitekantrop to ne bi nikada mogao ni zamisliti.
Možda za majmunski mozak tako nešto zaista nije probavljivo, ali jeste za Miloševića, Karadžića, Mladića, Krajišnika, nesljednika njihove ideje -Dodika, kao i za licemjernu međunarodnu zajednicu koja samoj sebi ovako nešto neprobavljivo ni u snu ne bi poželjela. Toj istoj međunarodnoj zajednici ne smeta čak ni to što se jedan od ideologa genocida nad Hrvatima i Bošnjacima preko svoga tima obrane povodom ”jubileja” 20 godišnjice nastanka svog genocidnog čeda, oglašava iz haškog tribunala, šaljući na taj način svima poruku- kako se zločin na kraju ipak isplati.
Naime, Karadžić je iz ćelije haškoga pritvora -”Urbi et orbi” objavio- ”republika srpska je zrela” usporedio je s dvadesetogodišnjom djevojkom koja sama odlučuje o svojoj sudbini- znači nikakvi tutori. Možda je po Karadžićevoj originalnoj zamisli sve to trebalo izgledati drugačije, ali zahvaljujući stožernicima-pogotovo međunarodnoj zajednici, Karadžić ipak može biti zadovoljan. Zato, kada Karadžić kaže da je republika srpska zrela, to nikako nije po njegovoj originalnoj zamisli koja bi trebala izgledati nekako ovako:
I danas, nakon dvadeset godina povodom dana koji je službeno postao krsna slava. Uz odobrenje i prisustvo nazočnih stožernika i biskupa Komarice- te pod dubokim religijskim obilježjem koje u sebi sadrži jedno teokratsko društvo- Patrijarh srpski Irinej je republiku srpsku neslužbeno proglasio budućom srpskom svetinjom. Ako se sa ovako nastavi, ako se nitko ne bude protivio i kad se to jednom i učini, oni koji republiku srpsku budu nazivali genocidnom, tzv. ili nekakvom neprirodnom tvorevinom nastaloj na zločinu, otimačini i protjerivanju nesrpskog stanovništva- jednog će dana zbog toga biti pozvani i na odgovornost.
Poznato nam je kako to obično biva kada netko nešto proglasi za svoju svetinju. Ako netko u to dira, onda se to tretira kao svetogrđe. Ostalo je poznato i uglavnom sve se svodi na sljedeće:
evo ideje, ideologije, tvorevine ili predodžbe o kojoj ne smiješ reći ništa loše- jednostavno ne smiješ, jer to je ”naša” svetinja. Još ako jedna predodžba na sveopćem tržištu ideja u sebi sadrži i krsnu slavu, onda su svi ostali dužni to i poštivati bez obzira na desetine tisuća ljudi, koji su ubijeni u ime te svetinje. Srbenda sa dna kace, seljačina, negator srebreničkog genocida -bahati Dodik već se pobrinuo da se stanovnici republike srpske tzv. republikanci dugi niz godina prema ovoj tvorevini tako i ophode, koji su u neku ruku i sami postali taoci ovakve tvorevine.
Karadžićevu tvorevinu moraju ljubiti i oni koji se sasvojim susjedima nisu željeli obračunavati takvim metodama. Npr. Kada neko čeljade zdravog razuma tom istom Dodiku kaže da je republika srpska genoocidna tvorevina ili pak kako netko može nešto voljeti ako je nastalo na zločinu, ( na tu ljubav po zločinu, šumskim obožavateljima često puta pozornost skrene Petar Luković, a oni njemu ”jesi smrad, al imaš talenta”) onda taj netko po shvatanjima ostale zavedene čeljadi automatski postaje monstrum, izdajnik ili netko koga bi vrijedilo i zatući. Takav čin ne bi se smatrao kao ubojstvo, nego čin dostojan divljenja i hvale vrijedan, a ostali bi se uz njegovu pomoć oslobodili nečeg masnog, trulog i smrdljivog.
Uzmimo primjer da netko , onako u nacionalnom zanosu uzvikne ” trebali smo svu nesrpsku gamad protjerati i pobiti iz BIH, onako isto kao što su to činili Maladić i Karadžić, pa nam više ne bi predstavljali probleme” (ovakvih smo se izjava mogli naslušati kako za vrijeme rata, nakon rata, pa i dan danas), onda Karadžićevi obožavatelji obično prepoznaju samo neetičko i nehumano neartikulirano izjašnjavanje, ali ga ne osuđuju. Zapravo prosječni stanovnik šumske; inače sklon relativiziranju i opravdavanju ratnih zločina, će u sebi takvo ponašanje okarakterizirati kao rđavo (naravno ne svi), ali nikako kao monstruozno.
Predvođeni svetim đeneralima, psihijatrima koji mrze i ubijaju ljude samo zbog pogrešnih krvnih zrnaca kao i raznim mačo seljačinama i njihovim piskaralima (raznim Vasićima), koji truju javni prostor BiH- ne može se okarakterizirati nikako drugačije nego – kakav narod takva vlast- bolju nije ni zaslužio. Ali, nisu samo ”republikanci” i njihove primitvne vođe ti koji su skloni relativiziranju i opravdavanju ratnih zločina i mračne prošlosti republike srpske. Možda to i ne zna, ali bolje od Vasketa, Dodika čini to Nino Raspudić- Čovićev filozof, koji se želi svrstati na stranu razboritosti putem tzv. logičkog rasuđivanja. Za Raspudića- ”nije ispravno reći da je Republika Srpska nastala na zločinu, već da se ona proširila na zločinu”.
Ne zna Nino ni sam pod koju bi kategoriju Karadžićevu tvorevinu svrstao. Isto se događa i na domaćoj sceni kad treba oplesti lijevo ili desno, obično se nađe u šizofreniji, služeći se često puta podmetanjem, iskrivljivanjm činjenica pa i lažima. Čovjek čitatelju skreće pozornost da je na BiH ipak izvršena agresija, ali kasnije sve to usput opovrgne, valjda zbog toga da se previše ne bi zamjerio Vlajkiju,Vasketu i Dodiku. Za njega kao da nije postojao referendum, kojim su se građani BiH izjasnili za neovisnu i suverenu BiH. Na kraju Raspudić uvijek ostavi poruku, kako su krivi Bošnjaci koji BiH žele samo za sebe,a ni sam ništa ne čini da bi se s tim istim Bošnjacima došlo do dijaloga, kako bi se lakše moglo nositi sa onima koji republiku srpsku već smatraju dijelom Srbije.
Zato nam skreće pozornost da to nije tako kako vide oni koji ne gledaju Čovićevim očima. Za Raspudića opet je kriv Alija Izetbegović- ” koji je u Daytonu imao želuca potpisati, između ostalog, da Srebrenica pripadne Republici Srpskoj”. Znači tu se opet ne radi ni o kakvoj agresiji, nego je splet pukih okolnosti u Daytonu gdje je Alija Izetbegović jedva dočekao da se odrekne Srebrenice i drugih dijelova pod rs. Nije samo Alija kriv i oni koji su pod zavrtanjem rukava potpisali mirovni ugovor, jedini koji je uspio zaustaviti rat, ali na štetu žrtava. Za Ninu Raspudića svakako je kriv i Ivo Josipović i ostali iz federacije, koji nisu kao što je to Čović, svome ”kumčetu” došli na dvadeseti rođendan i svojim prisustvom uveličali pir.
Zapravo, Raspudića uopće ne brine postojanje ovakve republike srpske. Za njega ona je neupitna, kao ni njena krsna slava, a Dayton sveta krava, na čijem bi tumačenju mogao pozaviditi i sam Dodik. Sporni su samo dijelovi Daytona gdje je međunarodna zajednica nametnuala ”bitne izmjene samo u federaciji BiH”,jer se bošnjački ”mini Milošević” opasno zajebava u tobož nekog očuvanja BIH.
Kad je u pitanju obrana digniteta Karadžićevog čeda i Čovićeve politike tu je svakako i Pejo Gašparević, Glavni Vikar pri katoličkoj Crkvi, koji je ujedno i zadužen za aplogiju biskupa Komarice. Biskupa kome se eto slučajno omaklo pa čovjek od Dodika primio nekakvu usranu kolajnu, koju mu sada mnogi trljaju o nos. I šta sad? Ne može je vratiti nazad- Dodiku ne treba, a bila bi to i uvreda. Dao sam ti je ”bre”- ima da je nosiš.Ali ništa za to, tu je veliki prodavač bosanske magle Pejo, reinkarniran u tumača evanđelja- gdje bi mu na nastupu mogao pozavidjeti i slavni muž Miklenić. Uvodeći u igru teologe Antu Vučkovića i Gordana Črpića, Gašparević nam želi skrenuti pozornost, kako praštanje nije samo individualni čin nego se može upotrijebiti kad su u pitanju grupice, grupe, kolektivi ili pak narodi, ne mareći za osjećaje pojedinca. A taj pojedinac po Pejinom trebao bi se već jednom prestati ”glumiti” žrtvu, jer je to veoma bitno po njegov unutarnji mir. Stalno se pozivajući na žrtvu na taj način samo otežavaju procese pomirenja. Zato, ako ne znaju kako praštati nek se opet ugledaju na Čovića, koji ne samo da priznaje republiku srpsku, nego je i ”primjer” kako treba tumačiti kršćanski duh i osjetiti taj evanđeoski čin- praštanje..
Kao primjer praštanja, Pejo navodi Francusko- Njemačke i SAD-Japanske odnose, koji bi trebali biti kao pardigma ili pretvaranja riječi u djela. Ali, Pejo nam ne skreće pozornost ili to namjerno izbjegava navesti da su Njemačkoj i Japanu silom slomljeni svi snovi o bilo kakvim idejama o fašizmu- što je bio prvi čin otrežnjenja od ludila. Zatim su svojim susjedima i svim drugima morali vratiti ono što su oteli, a za ratnu odštetu morali su potpisati da će vraćati i koju još uvijek vraćaju. Najvažnije od svega je to što su u Njemačkoj i Japanu poraženi fašizam i nacizam, dok po BiH još uvijek gazi fašistička čizma, samo ovaga puta velom demokracije i blagoslovom moćnih država.
I onda u takvim uvjetima žrtva može odlučivati o oprostu, jer su Nijemci i Japanci shvatili što su drugima napravili. Istio slučaj nije i sa republikom srpskom, čiji bezobrazni političari negiraju zločine i genocid i samo čekaju pogodan trenutak da svoju tvorevinu odvoje od BiH.
”Praštanjem pridonosimo ispravljanju nesporazuma. Praštanjem se razvodnjava mržnja i pretvara je se u međusobno uvažavanje. Praštanjem se počinju uspostavljati narušene veze među ljudima, narodima, vjerama i državama.”
Možda Pejo ne zna, ali ovdje dvije ili tri strane nisu bilE u sukobu samo radi sukoba. Ovdje su izvršeni agresija, otimačina zemlje, etničko čišćenje i genocid- koji se već godinama poriču. Ako netko nije spreman da oteto vrati, priznati kakve su se sve grozote radile u ime velikosrpske ideje, onda smisao oprosta ne bi imao smisla. Bio bi to oprost zbog oprosta ili još gore da se prikrije sam zločin.
Autor/ica
