Ljubo R. Weiss: Da li je rat počeo na Maksimiru? (Kako I. Štimac i repka donose radost Hrvatskoj?)

Povezani članci

• Opaske uz knjigu Nerzuka Ćurka „Zašto je Bosna a ne ništa“
• Pametno: “Država ne smije donositi zakone za povlaštene tvrtke”
• Sarajevo 1914-2014: nismo naučili ništa
• Danas dženaza i ukop posmrtnih ostataka 12 žrtava ubijenih 1992. u Prijedoru
• Skup podrške Rusiji i Putinu u Bratuncu i Beogradu: Skandiranje Ratku Mladiću
• Danas 452. tradicionalni skokovi sa Staroga mosta

Ovaj dnevnik mogu čitati i žene, ne radi se samo o nogometu! Da ne bi bilo nesporazuma: drago mi je da je nogometna reprezentacija Hrvatske skupila 10 bodova i u ovom dijelu kvalifikacija pokazala da je momčad zrela za Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu 2014. Također, ne mislim da je nogomet, uopće sport, neka djelatnost presudna za stanje u Hrvatskoj, pogotovo ne na način kako to Igor Štimac (1967.) tumači: “Hrvatska će reprezentacija pobjedom nad Walesom donijeti Hrvatskoj radost!”
Usput, baš ovih dana čituckam zanimljivu biografiju „trenera stoljeća“ Miroslava Ćire Blaževića (1935.) iz serije Večernjakovih biografija i razmišljam kako to guranje lopte prema golu, pucanje i promašaji, pitam se zapravo koliko nekima posve nesuvisla igra s loptom ima logike, a koliko je nisko raspaljivanje strasti nas navijača, u stvari kakva je to sve čudna simbioza politike i sporta? Bilo je pokušaja da se napravi reda i u politici i u sportu(nogometu), i najčešće se zastajalo na pola puta – pa i politika i sport u nas, ostaju neki hibrid koji daje hibridne rezultate. Dobar je primjer i slučaj Hajduka koji na Rivu, pred Banovinu, dovede tisuću navijača koji navijaju za kredit Hajduku – baš kao na stadionu: transparentima, pljeskanjem, nesnosnom bukom… Za sada, nema tog društvenog problema – od korupcije do nezaposlenosti – koji bi okupio toliko ljudi u tako živahnoj, koloritnoj manifestaciji.

TRENERI – IZBORNICI KAO MOTIVATORI

Dakle, “trener svih trenera” kojeg moj jedan daljnji i pokojni rođak nije izrazito podnosio, i vodio je višedesetljetni rat s Ćirom, ostaje ipak onaj od kojeg se uči, i dobro i loše. Inače ne vjerujem da je to rekao što Ćiro navodi u spomenutoj knjižici: „Da se Š-a pitalo završio bih u zatvoru. Čuo sam jednom kako je za mene kazao – Ćiro je ustaški gad! Mi ćemo zbog njega morati poslati tenkove na ulice!“ Ćiro je zapravo obrazovan trener (Pedagoška akademija, Fakultet za fizičku kulturu, trenerske škole) ali nadasve majstor – motivator. To je i Mourinho, to je i Slaven Bilić, to su svi treneri od formata i svaki od njih ima svoju vlastitu formulu motivacije. No, i tu se ne mogu događati epohalna otkrića nego kao i u svemu, i u vođenju klubova i reprezentacije se kopira, I tako se vraćamo Igoru Štimca koji formulu uspjeha nalazi u – podizanju nacionalnog naboja momčadi, publike i javnosti namećući se kao, za sada, vrlo dobar izbornik, pogotovo koliko je to u datim okolnostima moguće. A okolnosti mu baš nisu sjajne – za vratom mu je Zdravko Mamić, manipulator svih manipulatora, tu je i Davor Šuker sa svojim jakim egom, tu su interesi raznolikih menedžera, regija, klubova, medija…
I da bi nadigrao te okolnosti Igor Štimac je pribjegao najkorisnijoj metoda za sebe, ali i za repku – povezati kotrljanje lopte sa politikom!
Kakav Karamarko!? Ima učiti od Štimca! On, Štimac je zajahao konja po imenu patriotizam koji se već nalazi u preobražaju u sasvim pristojan nacionalizam. Inače, za razliku od mnogih ljevičara (opa, da li sam se dobro svrstao??) u nacionalizmu ne vidim a priori negativnu političku doktrinu i opciju. Nacionalizam je u stanju pokrenuti učmali, zaspali narod jednako, ako ne i bolje nego – trula socijaldemokracija u simbiozi sa strateškim partnerom koji zapravo gura najgoru moguću neoliberalnu opciju. I taj neoliberalac-šaptač, zajedno s „mudracem“ premijerom, i financijašem, sva trojica bez autoriteta, nikoga neće motivirati na rad, zalaganje i požrtvovnost, kao što to čini Štimac!

NACIONALIZAM KAO RECEPT!?

I nacionalizam je dugotrajniji recept, duže drži masu na okupu nego socijaldemokratske ideje, pogotovo kada ih izlažu blijedi likovi poput Milanovića. Dakle, Štimac je kao izbornik otišao u Vukovar, poklonio se zajedno s igračima, žrtvama Vukovara, dao prigodnu izjavu .. što je sve u granicama legitimnog, jedino nije jasno gdje je za to vrijeme bio Davor Šuker, i da li je ta manifestacija koordinirana s HNS-om (Hrvatskim nogometnim savezom, ne sa R. Čačićem) ili je samo dio recepta motivacije Igora Štimca?? Bilo je lijepo gledati kako su se oko hrvatske zastave u Gradskom vrtu našli sudionici otvaranja utakmice u narodnim nošnjama, navijači su prihvatili Štimčev ton, i iako se ekipa dobrano ispromašivala, dva prema nula, pobjeda nad Walesom je bila, ako ne radost, a ono mala utjeha za ove gluparije s Bajićem i predstavu u Saboru, nezaposlenost, male mirovine, skupu hranu, inflaciju od 5 %… I ma koliko vam zvučalo heretički predstava sa Štimcem, bila je gledljivija nego ova u Saboru…
Jer, novac koji su dali navijači na stadionu u Gradskom vrtu u Osijeku nitko im nije izvukao iz džepa „fiskalnim prilagodbama“, nego su ga dali dobrovoljno, za dva-tri sata bijega od ružne hrvatske stvarnosti. Osijek i Slavonija, k tome, pokazali su da vole nogomet i da su rasadnici odličnih igrača, od Šukera i Olića do mog miljenika Domagoja Vide. Kada bi naši političari išli tako žestoko na loptu kao Vida, gdje bi nam bio kraj???
Znam da se u nogometu vrti veliki novac, da trojac Šuker – Mamić – Štimac, voli novac, znam da je i glup transparent viđen na stadionu „Hvala B – u da sam Hrvat!“, da je ne baš uvjerljivo govoriti da će pobjeda nad Walesom donijeti Hrvatskoj radost, ali mačak Štimac, pronalazi recept za skupljanje bodova…

RAT JE POČEO U MAKSIMIRU?

Buran pljesak publike na izlasku Eduarda s terena, pokazao je da publika nema zamalo ništa protiv Sammira, ali ima protiv onoga koji Sammira protežira – Zdravko Mamić – koji će uskoro opet napraviti transakciju desetljeća prodajući Sammira u inozemstvo. Da li će pri tome platiti porez zna samo dr. Željko Jovanović koji je krenuo isušivati močvaru, i stao već nakon dva-tri koraka…
Sve u svemu, broje se bodovi, uspjesi, i ma koliko Štimcu manjkao bijeli šal, ma koliko znali da je povremeno drzak i samo jedan od njih, on ih je skupio i nadam se da će znati granicu kada nogomet postaje pogibeljna politika.
Jer, pamtim jednu djevojku-studenticu u Beču koja je devedesetih dolazila u knjižaru – antikvarijat skupljati literaturu budući da je radila seminarski rad na temu „Rat je počeo u Maksimiru“, analizirajući sve aspekte one „čuvene“ utakmice Dinamo – Crvena Zvezda … A Hrvatskoj predstoje dvije vruće nogometne utakmice, jedna u Hrvatskoj, jedna u Srbiji…. Jer, dobro je da mačak lovi miševe, ali ne bi bilo dobro da motivirajući igrače posije vjetar, a  žanju – uragan!

(17.10.2012.)