Lucić i Dežulović :Male ćelije za velike “poduzetnike”: Remetinec sam, kaznen je moj dom…

Autor/ica 25.12.2011. u 15:33

Povezani članci

Kakav je to, uostalom, zatvor, i pravosudni sustav, i država, kad uznik čim se na čas vrati na slobodu zasluži mirovinu o kojoj običan smrtnik može samo sanjati

Tako je to svud na svijetu, kako dođe doba od prosinca, kako se blagdani neumitno bliže, kako Vakula po inerciji najavi zimu, poledicu i bijeli Božić, tako eto i ljudske potrebe da zbraja i oduzima a onda slaže, top 10 svega i svačega. Naj CD, naj film, naj knjiga, naj događaji za po doma i naj događaji u inozemstvu, deset naj od sto deset naj plus bonus u vidu deset blagdanskih menija od strane to desetorice hrvatskih majstora kuhinje. Lako je bilo prije, imaš Karapandžu i ne treba ti nego jedan objed svečarski.

A sada…. Samo, i kad se drugačije čini, samo je jedan naj, ono što je uistinu obilježilo prošlu godinu, urezalo se u čas u kolektivnu nam memoriju, pa sve prijeti da će tu i ostati do daljnjeg. Samo je jedna stvar, pojava, nova navada za koju ‘pošten’ Hrvat ne zna bi li da je nema i da ga nikad ne snađe, ili bi za tim žudno žudio vjerujući kako je baš to potvrda da smo lijepi, uspješni i nadasve bogati. Samo je jedan, naš i ničiji više – Remetinec!

VEČERAS SMO SVI VU REŠTU

Vsako mesto svoga rešta ima,

Vsako mesto ima svoj klan,

A rešti su dragi nam svima –

Tu se peva po celi dan.

A ja bit volim vu reštu,

Tam pišam vu flašu od Žuje,

Večeras je v reštu smeštaj,

Nek se daleko čuje!

Večeras smo svi vu reštu,

Večeras se glava brije,

Nek se sad pred sudom peva,

Jer ko ne peva Remetinec nije.

Zatvor! Pa još na rubu grada, ružan kako je i red, napučen svakojakim življem, uglavnom do jučer nezanimljiv i vrijedan da ga se zaobilazi u širokom luku. Mislim, to što nečija mati svome sinu narkomanu u orah trpa još mrvu opijata da mu se nađe, u nas više nije tema ni za dobar trač uz kavu. A, onda, kao da je netko krivo razumio ex ministra turizma Damira Bajsa – a to je lako kad jedva otvara usta kad govori – dok je divanio o potrebi brendiranja svega i svačega, vrata Remetinca širom su se otvorila za velike igrače. Milom, odnosno silom, u male ćelije s rešetkama ulazili su pokunjeno oni koji su se do jučer smiješili sa stranica žurnala, drmali ovom zemljicom, uživali u skupim cigarama i pićima, imali vlastite vozače, haklali s društvom na ledinama obasjanima reflektorima što su ih baš oni financirali od, dakako, našega novca. Ljudstvo u najboljim godinama, poduzetno prije svega! Ima li su sve, a sad!? Za prvu ruku – Remetinec!

KORUPCIJO, IZ DUŠE TE LJUBIM

Svake noći Boga za se molim,

Mater psujem i Šeksu i Jaci,

Korupcijo, ka Šuker te volim,

Jel’ to razlog da me se odbaci?!

Sve ću torbe pokloniti tebi,

Prazne, jer su novci negdi vanka,

Korupcijo, iz duše te ljubim,

Ja te volim kolko i Jadranka.

Još se sićam onih riči

Šta mi uvik priča Ćaća:

Nemoj, sine, nikud ići,

Nemoj da te policija vraća!

Nek te rani lova suva,

Nek te za sve kurac boli,

Nek ti torba glavu čuva,

Ti Hrvatsku tako voli!

Branit će te advokati skupi,

Odležat ćeš možda po’ godine,

Svaku stopu ove zemlje kupi

Kad izađeš, pametni moj sine.

Još se sićam onih riči

Šta mi uvik priča Ćaća:

Nemoj, sine, nikud ići,

Nemoj da te policija vraća!

Nek te rani lova suva,

Nek te za sve kurac boli,

Nek ti torba glavu čuva,

Ti Hrvatsku tako voli!

Ivan Gotovac, Josip Protega, Ivan Mravak, Zdravko Šestak, Saša Romac, Milan Horvat, Srđan Mladinić, Željko Širić, Stjepan Djedović, Nevenka Jurak, Mladen Barišić, Ivan Čehok, Damir Patafta, Vinko Mladineo, Damir Polančec, Mario Crnjak, Jurica Prskalo, Zlatko Korpar, Josip Sapunar, Marijo Lovrinčević, braća Žužul, Darko Beuk, Robert Ježić, Vladimir Šelebaj Sellier….

Ima ih taman toliko da složno ovu odu korupciji zapjevaju. Ima ih taman toliko da se tiska album sa sličicama »Omiljeni uznici«, pa da djeca igraju na slije s omiljenim likovima naše svakodnevice, recimo onu k’o bliže zidu. A na sličicama, prizori iz njihova života. Recimo, sličice kad ulaze u Remetinec, pokunjeni, s vrećicama u rukama, u pratnji policijota. A onda sličice kad izlaze iz Remetinca, one kad razdragano trče suprugama u zagrljaj, pa ih nevješto grle i ljube sretni što su u reštu izgladili trbuhe i naučili koliko je obitelj važna, najvažnija. Ili, ona kada im se na izlasku sav taj materijal sudski rasipa iz vrećica za smeće. Ili, onaj kad ulaze u automobil i mrmljaju nešto, jamačno nešto ružno na račun bezdušne sedme sile koja im ne da mira čak ni tad dok u ruci nose vreće za smeće. Ili, ona kad Josip Protega, dok izlazi, majicom poruku šalje svijetu, majicom na kojoj lijepo piše ime jedne od najjačih švicarskih banaka. Lova, banka, Švicarska, Remetinec. Ma, je li se on to s nama ruga, pitate se vi nevježe sirotinjske, kao da je uopće važno.

E, da, da ima netko muda štampati sličice s likovima uznika naših remetinečkih, onako kako se štampaju slije pred svako svjetsko nogometno, pa čak i pred novu sezonu notorne naše nogometne lige, bilo bi i to da za 100 vrećica sličica dobijete na dar plavu, veliku vreću za smeće, taj neizostavni rekvizit svakog pravog uznika. Imaj, pa vježbaj, jer Remetinec nikad ne spava!

REMETINAC NOSI LANČIĆ OKO RUKU

Remetinac nosi lančić oko ruku,

Nosi tajnu u svom oku.

Remetinac nosi lančić oko nogu,

Tajnu lijepu i duboku.

On je govnar, on je ptica,

Bijela ptica, varalica.

Sve to tuđim kurcem mlati,

Pa se na slobodi klati.

Remetinac pamti ljubav staru,

Sanja Ivu, Šukera i Jadru.

Remetinac čuva noću, danju

Svoje dupe, gospodarsku granu.

Remetinac čuva tajnu staru:

Ko je INU darovo Mađaru.

Remetinac radi danju, noću –

Kosorica trenira strogoću

Kosor! Bit će da je za sve ona kriva. Zato bi se i njena sličica našla u albumu, baš kao i ona uvaženog tužitelja Bajića. Samo, a vazda je tako sa sličicama fudbalera i timova, ne vrijedi tu svaka sličica isto. Najvrjednija je ona rijetka, jer na njoj je prava zvjerka, kapitalac, onaj koji je čak i u Remetinec uspio donijeti dašak tako nužnog nam glamoura. Dok su drugi nosili vrećice za smeće, on je narod bacao u trans jeftinom šlapom i štakama, dok su drugi vukli sudske spise nad kojim su bdjeli u ćelijama, on je van vukao Jergovićevu knjigu. Dok su drugi bježali od sedme sile, on ih je pitao – je li vam hladno! Njegov život vapi za ekranizacijom, samo da je takvog glumca lako nać. On je – Ivo Sanader!

REMETINAC SAM

Ja sam nevin čovik,

Moj alibi je presumpcija,

Vridan sam i štedljiv,

Sve zna Hypo Alpe-Adria.

Nema meni do mog konta

I do crnih fondova,

Sve bi šolde svita

U trezoru svome podapra.

Remetinac sam,

Tu sam vođen ja.

Svaki čuvar zna

Da ga volim ja –

Antu Nobila

Remetinac sam,

Kaznen je moj dom.

Tu su moji drugovi

Davno sapun bacili,

Mene čekali.

Zanimljivo je kako uznicima iz visokog društva svaka dlaka u zatvoru smeta. Jedni se žalili na hranu i zimu, drugi na društvo u ćelijama, treći prali zidove toliko da su stražari mislili kako im ih je netko preko noći prefarbao. Užas od uvjeta. No, svejedno su svi redom, baš tu uz lošu hranu i prozore koji ne dihtaju, pronašli bit, vidjeli svjetlo u tmini, shvatili što su prave vrijednosti, otkrili zatomljenu svoju nevinost. Glavni junak je, međutim, drugačijeg soja. Od njega cimeri, klasični zatvorenici s klasičnim krimenima, bježe jer im je dosadno. Njemu ni vlastita supruga ne navraća svaki vikend. On je pretežak zalogaj i za zatvorskog liječnika. On na koncu jedini javno priznaje – bole mi je ovdje, nego u austrijskom zatvoru! Štono bi se pjesmom reklo:

HLADAN KAO LED

Krenuo sam u Vijenu

Da podignem sebi cijenu

Nisam znao što da radim

Išao sam tamo zadnji put

Hladan kao led

Ubilo me beznađe

Spopao me bed

Nitko da me ne nađe

Austrija zemlja teška

Za vozače naših cesta

Interpol i takve trice

Naplatne me jure kućice

Hladan kao led

Ubilo me beznađe

Spopao me bed

Nitko da me ne nađe

Austrija mnoge ceste ima

Ali sa njih nema izlaza

Koji vode do slobode

Koji vode ikud

Osim domovini miloj

Mojoj zemlji Hrvatskoj

Majci Božjoj Remetskoj

Hladan kao leš

Spakiran ko opran keš

Slavljen kao car

Odbačen ko šibicar

REMETINEC BLUES

U Remetinec kada pođem ja,

Prati me Bundespolizei,

Innenminister rekao: Willkommen, herr,

Willkommen, herr Ivo Sanader!

Tužna je moja sudbina,

Pukla Hypo-Alpe-Adria,

Pukla Fimi-media, zato san poludija,

Ne razumiš ti to, druže sudija!

Remetinče, mrzim svaki kamen tvoj,

Zbog tebe ja mrzim život svoj,

Ko preživi ijedan mjesec

U zatvoru Remetinec,

Taj je pravi Polančec!

Al’ raduje me jedna istina:

Iz Salzburga vratit ću se ja,

Ali Jadranka nikad neće s Bleiburga,

S Bleiburga se niko ne vraća!

Elem, sve to izgleda baš onako filmski. No, dok će te na film »Leptir« i suzu pustiti jer Steve McQueen i Dustin Hoffman ne uspijevaju pobjeći iz zatvora, nad sudbinom naših uznika čak ni bake koje 24 sata dnevno vrte među prstima krunicu zaplakati neće. Kad je država, kako bi to lijepo kazao Mamić, u kurcu, onda u srcu ne ostade ništa, pa ni mjesta za bilo kakvo žaljenje. Kakav je to, uostalom, zatvor, i pravosudni sustav, i država, kad uznik čim se na čas vrati na slobodu zasluži mirovinu o kojoj običan smrtnik može samo sanjati. Nama je, s ovu stranu zidina, čini se, uvijek gore.

Uvijek je zato bolje, maloj moćnoj odvjetničkoj gomilici koja se na grbači sirotih uznika časti i blaguje. Ako su uznici zvijezde na zalazu karijere, odvjetničko društvo je ono koje karijeru samo gradi. I ako ikome paše da Remetinec dobro posluje, onda su to oni. »Sine, što će ti sličica od Sanadera. Daj se ti mijenjaj za onu s Prodanovićem, na njega se ugledaj. To je faca«, kazivale bi brižne majke i očevi, samo da netko više te sličice štampa. Biti ženstven i glamurozan poput filmske dive s kraja 60-tih, biti poznavatelj jazza i dobra jela i pila, biti ljubimac uvaženih predstavnika sedme sile, biti ljubitelj borilačkih vještina, otvarati filmske festivale pa se mrvu i sprdati sa svojim branjenicima, imati ružnu kravatu kako je najčešće ima onaj treći Sanaderov odvjetnik, onaj suhonjavi, sve igra ako je za bolje sutra. Kad shvatiš što sve Remetinec nudi, sve što mu možeš poželjeti je proširenje kapaciteta.

REMETINO

Ne tuguj, zemljo moja,

Ja ne bi druge tija.

Za šolde cilog svita

Ne bi te zaminija.

I ko bi to razumi

Ko nije vlasti kuša,

I ko nije Oluju

Iz Sabora sluša.

Ja sam Remetino

Od srca i duše,

Jedan sam od onih

Što na kraju puše.

Ja sam Remetino,

Imam ljubav svoju:

Slobodnu Hrvatsku

Ili bilo koju.

Za društvo u Remetincu sinjska glumačka skupina već je odglumila predstavu »Državni lopov«. Sva se publika, navodno, grohotom smijala. Tko zna bi li se smijali na »Večeri remetinskih klapskih pjesama«, da im tko izrecitira ove briljantne uratke Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, autora kako ovog remetinskog ciklusa, tako i bolno istinitih »Melodija borbe i pretvorbe«. Tko se zadnji smije, još je posve neizvjesno. No, da nam na naglo otvorena sezona elitnog turizma u hotelu Remetinec ne bi u novoj godini na naglo zamrla, javite se, pače prijavite se, ili barem prijavite svoje favorite! Jer, samo najbolji zaslužuju toliku našu pažnju. Ukoliko, pak, promet stane, vazda imate kakvog, recimo, Željka Jovanovića, Mladena Bajića, Orsata Miljenića, ako ne i Zorana Milanovića, da ih pitate što to bi i zašto baš HDZ-ovaca na čelu Vijeća za borbu protiv korupcije. Ostave li vas bez odgovora, a na čelo Vijeća stave recimo bivšu premijerku, nema vam druge nego opet – zapjevati!