MALA LEKCIJA O SOCIJALIZMU

Izdvajamo

• Svijet naime još nema tu nesreću da živi u Hrvatskoj.

Povezani članci

• Balenović: Umjesto borbenih zrakoplova nabavimo kanadere i helikoptere za hitnu medicinsku skrb!
• Pokojnici trče počasni krug
• Plenković i Dodik, braća po represiji
• Il FENOMENO MR. Z
• Srednjoškolci iz Jajca u borbi protiv segregacije dobili nagradu OSCE-a
• Islamska Država Hrvatska

No ono najljepše bio je život sam po sebi. Socijalistički čovjek, po Josipu Brozu – Titu, upravljao je sam sobom, svojim životom jer je umjesto upravljanja ljudima uvedeno – upravljanje stvarima.

U današnjim demonstracijama koje su se simultano dogodile u Luksemburgu i Belgiji ozlijeđeno je na desetke policajaca i više od stotinu prosvjednika. Nezadovoljni radnici izašli su na ulice i izazvali kaos zbog odluke desno orjentirane vladajuće većine da rapidno smanji radnička prava, pokuša uvesti neplaćenu pauzu i smanjenje dohodka kao i odlaska u mirovinu sa 67, a ne 65. kako je bila praksa do sada. Desna vladajuća koalicija, po sindikalnim čelnicima, pogoduje korporativnom kapitalizmu i u sprezi je sa sistemom koji pokušava dodatno izrabljivati radnike i tim činom povećati profit korporacija pod krinkom povećanja društvenog BDP-a. Posljedice sinoćnjih nemira vidljive su na gradskim ulicama danas na kojima još uvijek gore automobili i kontejneri.

Vidi vraga, rekao bi  neupućeni promatrač, da nije Luksemburg pomislio bi da je Hrvatska, Hrvatska naravno u nekom drugom paralelnom svemiru u kojem radnici izlaze na ulice, Hrvatska koja još uvijek ima radnike, Hrvatska koja ima radnike koji imaju poštene sindikate. Naravno, u paralelnom svemiru. No ono što bode oči i što nije u paralelnom svemiru zasigurno je desna vladajuća kasta koja pogoduje korporacijama (radile one i protiv nacionalnih interesa), kasta koja nastoji ukinuti sva preostala radnička prava, potkupiti sindikate i uvesti odlazak u mirovinu sa 67.god. U Hrvatskoj dakle imamo identičan indigo sistem nacionalnih izdajnika, a ono što nemamo je radništvo. Radništvo koje smo izgubili u famoznim privatizacijama i post industrijskom dobu koje nam je prodalo maglu pod turizmom i telekomunikacijama kao jedinom održivom izvoru prihoda.

Treba li pridodati trend, koji se simultano odvija u Poljskoj, zemlji zahvaćenoj radikalnom desnom divljanju, u kojem se nastoje zabraniti sva socijalistička obilježja koja se u tim zemljama nazivaju totalitarnim i komunističkim obilježjima. Gle vraga, rekao bi neupućeni promatrač, da ne znam koliko su neobrazovani desničari mislio bih da su u kakvom dogovoru. No neupućeni promatrač svakako ne zna u kojem su dogovoru korporacije koje plasiraju svoje proizvode upravo na ta i takva tržišta pod vladavinom desnice. Socijalistička obilježja, lamentirat će naš neupućeni promatrač, tako su očiti trn u oku od Istambula do Vladivostoka korporativnom kapitalizmu koji je kao svog jedinom i stvarnog neprijatelja označio upravo taj sistem koji danas tako nastoji izopćiti iz kolektivne svijesti. Kao uostalom i kler, kler kojeg je upravo taj sistem označio kao parazitski dio korporativnih interesa, ili kratko, opijum za narod.

No što im toliko smeta, deprimirano će se zapitati naš pasivni i neupućeni promatrač?

Društveno samoupravljanje bilo je jedini i održivi način postojanja socijalističke demokracije. Demokracije? Pitat će naš pasivni, neupućeni pomatrač. Da, upravo demokracije i nju je često u svojim govorima isticao upravo Josip Broz- Tito, trn u oku korporativno – izdajničko – desnog kapitalizma. Socijalizam je bio takav društveni poredak u kojem su ljudi upravljali sami sobom. Sami sobom? Zgranuo se naš neupućeni promatrač. Samoupravljanje je po svom uređenju stoga isključivalo svaki upliv izvanjske sile ili kapitala koji bi nad radnicima provodio svoje strateške interese, to jest bilo kojeg „samozvanog čuvara“ općih interesa, jer su pripadnici socijalističke zajednice kao subjekti bili dovoljni sami sebi, da upravljaju i donose odluke, kako svojih kolektiva, tako i svojih gradova kojima upravljaju. No ono najljepše bio je život sam po sebi. Socijalistički čovjek, po Josipu Brozu – Titu, upravljao je sam sobom, svojim životom jer je umjesto upravljanja ljudima uvedeno – upravljanje stvarima.

Nemoj me jebat, uskliknuo je naš pasivni promatrač dok mu je cigareta ispala iz ruke. Kakva jebena ideja! Upravljanje stvarima, a ne ljudima! Logično je dakle da se u takvom društvenom- ekonomskom  uređenju, koje postoji i koje egzistira na svim relevantnim tržištima, implicitno isključuje najamni ili robovlasnički rad jer vlasnik sredstava za proizvodnju više nije pojedinac, kapitalista, ili desno orjentirana država kao aparat prinude, već radnik sam po sebi koji  postaje tim činom najvažniji faktor u cjelokupnom društvu. Cjelokupnom društvu? Zapanjeno će naš pasivni promatrač. No to nije sve. Što ima još? Uskliknut će naš pasivni promatrač i otvoriti bocu vina.

Kapitalisti, vlast inkomponirana od strane kapitala, često sebi prisvaja pravo „samozvanih zaštitnika nacionalnih interesa“. Međutim, kada se treba založiti za što puniji razvitak društva, za prava radnog čovjeka kao i poboljšanje okvira života istog, kako bi stvarni nacionalni interes došao do svog punog izražaja, oni ispolje ozbiljan otpor tom daljem progresivnom razvitku koji im nije u interesu, kako krupnog kapitala, tako i vazala koji ga opslužuju. Jer pravilan razvoj društva, predstavlja najozbiljniju prepreku nacionalizmu i hegemonizmu svake vrste. Nemoj me jebat, uskliknuo je naš pasivni promatrač i zapljeskao na što mu je cigareta ispala iz usta.

Samoupravljanje je u biti ontološka kategorija, jer se izravno tiče opstojnosti čovjeka, integritetu radnika, odnosno ljudskog bića kao slobodne individue koja po prirodi odlučuje o svojoj sudbini. Socijalizam predstavlja početak istinske demokracije i ljudskih prava kao i humanizacije u odnosima između manjina, nacionalnosti i ljudi različite vjere koji odgovorno i zajedno izvršavaju svoje obveze.

Socijalizam kao društveno uređenje je najpravedniji oblik uređenja jedne zemlje u cjelokupnoj ljudskoj povijesti jer ima za cilj humanost i osigurava progresivni razvoj društva u cjelini. Zbog toga je izgradnja socijalizma bila nerazdvojno vezana za mir i međunarodnu suradnju, nesvrstane kao i ideju da je mir nedjeljiv i izvojevan u krvi u borbi protiv fašizma koji je ništa doli radikalni oblik kapitalizma.

Radikalni oblik kapitalizma? Tiho je prošaptao naš pasivni i neupućeni promatrač.

Socijalizam je značio miroljubivu koegzistenciju koja se nametala kao nešto efemerno, kao trajna životna potreba, kao jedini civilizacijski oblik postojanja dostojan suvremenog čovjeka. Socijalizam zahtjeva svakodnevne napore u postepenom i ljudskom načinu rješavanja sporova, kako socijalističkog čovjeka, tako i radništva, radničke problematike i tržišta. Solidarnost je druga strana medalje socijalizma, radnička solidarnost koja je na djelu, ako privreda ima problema pomaže joj poljoprivreda i selo. Radnici su tako čvrsto vezani uz seljake kao jedan i nedjeljiv koegzistetan srp i čekić.

Odvikavajmo vatru od zla, vatru preusmjerimo u naše fabrike, a ne u nacionalizam, vatru usmjerimo u naše kotlove i nakovnje, ne u političke diskurse, vatru odvojimo od zla i uprvimo njom da plamti iz naših dimnjaka, ne iz naših srca. I to je socijalizam.

A u pičku materinu? Turobno je izustio naš pasivni i neupućeni promatrač i skljiokao se u fotelju.

Sada mi je jasnije čemu tolika hajka na Tita i sva kom…pardon, socijalistička obilježja.

U današnjim demonstracijama koje su se simultano dogodile u Luksemburgu i Belgiji ozlijeđeno je na desetke policajaca i više od stotinu prosvjednika. Nezadovoljni radnici izašli su na ulice i izazvali kaos zbog odluke desno orjentirane vladajuće većine da rapidno smanji radnička prava, pokuša uvesti neplaćenu pauzu i smanjenje dohodka kao i odlaska u mirovinu sa 67., a ne 65. kako je bila praksa do sada. Desna vladajuća koalicija, po sindikalnim čelnicima, pogoduje korporativnom kapitalizmu i u sprezi je sa sistemom koji pokušava dodatno izrabljivati radnike i tim činom povećati profit korporacija pod krinkom povećanja društvenog BDP-a. Posljedice sinoćnjih nemira vidljive su na gradskim ulicama danas na kojima još uvijek gore automobili i kontejneri.

Naš pasivni promatrač ugasio je televizor i izvadio iz ormara radnički kombinezon davno pospremljen i čist. Na potpuno izblijedjeloj etiketi pisalo je „Končar“. Ispod logotipa urešenog munjama koje zatvaraju strujni krug netko je kemijskom olovkom napisao Druže Tito mi ti se kunemo. Jebiga, skrenuli smo s puta i više nam povratka nema. No ima za radnike Luksemburga i Belgije, a možda ima i za svijet vrag bi ga znao.

Svijet naime još nema tu nesreću da živi u Hrvatskoj.