Mali Hag, Velika Srbija i još veća Albanija

Povezani članci

• Naš pokret će rasti, ne plašimo se vlasti
• Pobjeda Zagreba: Brojniji antifašisti pokazali pravu sliku Zagreba – na skupu tek nekolicina fašista
• Svirajte nam, tamburaši
• Ostavite nam nasmijanu prošlost na miru
• Čedomir Petrović: NE PUCAJTE NA PIJANISTU PRE NEGO ŠTO ZAVRŠI MELODIJU
• Poziv na protest danas u 13h na platou Milana Mladenovića u Beogradu

Stav koji Šešelja definira kao humanitarno pitanje je pokazatelj da se srbijansko rukovodstvo otarasilo ideologije iz prošlosti onako kako se Hag otarasio Šešelja samo ga maknuvši s očiju. Aleksandar-ne-moramo-se-voleti-ali-se-moramo-poštovati Vučić je dobrodošao izrastak na licu Europe u kojoj desničarski pokreti i stranke preuzimaju primat. A kao takav je slika i prilika balkanskog lažnog suočavanja s ratnom prošlošću. I humanitarnim pitanjima.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Niti u jednoj ex-yu državici prethodna sedmica nije bila živopisna kao u Srbiji. Prvo je u posjet ovoj zemlji došao albanski premijer Edi Rama da urbi et orbi srbijanskog premijera (u slobodno vrijeme ljubtelja pres konferencija) ubijedi kako je Kosovo – nezavisna država. U javnom prostoru Srbije to se odmah okarakteriziralo kao diplomatski skandal. Ako diplomatiju shvatimo kao društveni prostor koji počiva na lažima ili uglađeno umotanim polu-istinama, jasno je da se sasipanje istine u lice pri diplomatskom susretu slobodno može nazvati diplomatskim skandalom. Da skratimo razlomak: u diplomatskom svijetu istina je skandal. Zato, i samo zato u tom svijetu ćete pronaći ortodoksne zločince s kojima se pregovara kao sa humanistima i takoreć ljubiteljima čovječanstva.

No, šta se desi kada jedan međunarodni sud postane ispostava diplomatskih laži koje se umotane u skupa odijela i učtive izraze predstave kao istine uz to se još zaogrćući plaštom ljudskih prava? Desi se to da Vojislav Šešelj haškim sudijama očita bukvicu kako je sve ono što je radio u ratu bila pravda i kako je Velika Srbija san koji će se ostvariti za pet, pedeset ili pet stotina godina ali će se ostvariti, pa bude pušten na slobodu jer je bolestan i ima pravo da se liječi u Srbiji. Da sumiramo novu europsku paradigmu ljudskih prava: pravo na vodu više nije osnovno ljudsko pravo, ali Šešelj ima pravo da zavitlava Sud i žrtve svoga nasilja, da razvlači sudski proces do u nedogled i pošto se razboli da izađe na slobodu jer ima pravo da se liječi tamo gdje mu je navodno bolje. A Šešelju je, naravno, bolje u Srbiji negu u haškom Tribunalu. Ironija je da su uvijeti liječenja kudikamo bolji u tribunalskim zatvorskim odajama za krpljenje notornih zločinaca nego li u srbijanskim bolnicama u kojima se liječe obični, nevini građani ove zemlje. Tako je čovjek koji je otvoreni zagovarač genocida, koji još snije granicu Vinkovci-Karlobag-Virovitica izašao da umre gdje mu se prohtjelo.

Ne postoje veće povijesne ironije od onih kad zločinac izgovori istinu. “Haški sud je hteo da me se otarasi” rekao je Šešelj i – pogodio. Haški sud nije ništa naučio iz iskustva sa Miloševićevim slučajem koji je mjesecima razvlačio pamet (kako to lijepo formulisa njegov republičkosrspki kolega Ratko Mladić) sudijama i javnosti navodeći kao dokaz nediskriminacije Hrvata opštinsko takmičenje za najljepši balkon u Kninu 1990. godine. Onda je Milošević neosuđen umro, a Hag je nastavio istim tempom samo sada s Vojislavom Šešeljem – autorom ideje humanog preseljenja što je eufemizam za najbrutalnije etničko čišćenje. Otprilike onako kako je humano eutanaziranje eufemizam za ubistva životinja. Eho osuda zbog nedovršenog suđenja Miloševiću je ostao da zvoni u haškim ušima kao šum kojeg se treba otarasiti. Umjesto da skrate suđenje Vojislavu Šešelju pregaoci haške pravde su, kad se dotični već razbolio, odlučili da ga – puste na slobodu. Njegovim riječima rečeno – da ga se otarase.

Nije prošlo ni 12 godina od kako je Šešelj izručen Hagu i od kada je mlađahna nada radikala Aleksandar Vučić stajao na aerodromu kao popišan jer ode najveći srpski sin. Plakao je tada Aleksandar Vučić, suza suzu stiže, da bi nepunih dvanaest godina nakon toga navukao uglađeno odijelo i postao reformirani eurobirokrata i (veliko)srbin u jednome, pa upozorio Edija Ramu na svoje gostoprimstvo skrenuvši mu pažnju da očekuje isto kada dođe u Tiranu i izjavi da je Kosovo Srbija. Vučić je podsjetio i na to kako je bio široke ruke kada su mu Albanci došli u goste. Sutradan je zvanična Srbija popizdila i još jednom pokazala kako je široke ruke. Zato jer su Albanci u Preševu dočekali Ramu kao svoga premijera, dakle približno onako kako zvaničnici iz RS godinama dočekuju političare iz Srbije koji u demagoškom maniru kažu kako poštuju teritorijani integritet BiH. Naravno, uz to prijetećim tonom dodaju kako su oni garant Dejtonskog sporazuma i kako su im najvažnije specijalne i paralelne veze s RS. Da se ne zaboravi.

Produžena-široka ruka Aleksandra Vučića je, barem u ovom konkretnom slučaju, Ivica Dačić koji je izjavio da je ideologija koju je zastupao Šešelj stvar prošlosti u Srbiji. To je, zapravo, priznanje da je ta ideologija doskora bila mainstream a sada živi reformirana birokratskim evropejstvom – istim onim koje je kokicama u tanjiru gledao krvavi reality show u bivšoj Jugoslaviji i istim onim koje oklijeva pomoći Kurdima u borbi sa zločinačkim IDIL-om. Da je reformirana Srbija utjelovljenje merhameta pokazao je Dačić i izjavom da je Šešelj za Srbiju ni manje ni više nego humanitarno pitanje.

Ova izjava koja se, bez imalo diplomatskog uvijanja, može nazvati idiotskom jednog od najvećih ideologa genocida na prostorima Balkana svrstava u isti koš sa recimo afričkom siročadi ili nedostatkom osnovnih energenata u kavkaskim selima.   Stav koji Šešelja definira kao humanitarno pitanje je pokazatelj da se srbijansko rukovodstvo otarasilo ideologije iz prošlosti onako kako se Hag otarasio Šešelja samo ga maknuvši s očiju. Aleksandar-ne-moramo-se-voleti-ali-se-moramo-poštovati Vučić je dobrodošao izrastak na licu Europe u kojoj desničarski pokreti i stranke preuzimaju primat. A kao takav je slika i prilika balkanskog lažnog suočavanja s ratnom prošlošću. I humanitarnim pitanjima.