Mandarine iz Opuzena

Povezani članci

• CIK i dalje bez novca, kažu da je ugroženo održavanje predstojećih izbora
• Srđan Šušnica: Zločinci žive “tople ljudske priče”
• REZIME DEBATA O KOŠARKAŠKOM TESLI
• Sahranjujemo Republiku Hrvatsku i svi smo u pogrebnoj koloni
• HNK Mostar dio prestižnog Festivala “Miroslav Krleža” u Zagrebu
• Fadile Novaliću, ne vraćaj se sa službenoga puta

Kad god kupim u Kanadi prve marokanske ili španske mandarine, prisjetim se prijatelja iz Opuzena, njihovih mandarina i naših lijepih druženja. Mira i Ivica su naši prijatelji već decenijama. Često bismo dolazili sa velikim društvom iz Mostara u njihovu lijepu kuću u Opuzenu. Ponekad bismo samo popili kafu, jer bi nam Ivica odmah najavio da ne ostajemo tu. Majka mu je već rekla da čim stignemo dođemo kod nje u Blace, jer ima jegulje za nas. Stižemo onda na vrijeme u Blace, vatra već gori, a jegulje će se peći na ražnju. Prije toga naravno zamezimo jednu hrpu raznih školjki. A kad je jegulja gotova onda se obično Ivica obrati meni i kaže: “Znaš prijatelju ovo je sve bilo po vasem ćeifu, a po mom nedostaje malo teletine. A ti znaš to dobro srediti na roštilju. Otvori frižider i izvadi koliko treba.“

U ovo doba bi Mira i Ivica napunili auto mandarinama i krenuli za Mostar da posjete prijatelje i ostave svakom po veliku kašetu prvoklasnih mandarina.

Zato danas uzeh telefon da im se javim i upitam kako su. Javi mi se Mira i kaže da Ivica nije tu, odvezao je unuka u Ploče. U glasu radost prijateljskog susreta makar samo u telefonskoj komunikaciji. A odmah slijedi pitanje: “Hoćete li nam to doći?“

Pitam jesu li obrali mandarine i je li im ko iz Mostara pomagao. A Mira se nasmije i kaže da su danas druga vremena i običaji. Niko ni iz familije ne smije pomagati u branju mandarina, nego samo oni koji imaju urednu knjižicu radi poreske inspekcije. Dakle stigao je liberalni kapitalizam i do mandarina u delti Neretve.

Pišem ove redove a prisjećam se velikog Stanka Parmaća kojem su svi u delti Neretve trebali biti zahvalni što je tamo od beskorisne močvare, nastao region sa vjerovatno najvećim nacionalnim dohotkom u bivšoj Jugoslaviji. Umjesto pohvala doživio je žestoke demonstracije mještana u Metkoviću. Ne znam da li ga se neko danas tamo sjeća i da li ga spominju.

Ivicin otac Joakim se liječio u mostarskoj bolnici, a Mirin i Ivicin sin je išao u srednju školu u Mostaru. I sve nam je to tada bilo normalno.

Onda pomislim koliko sam puta u ratu i iza rata čuo da ljudi kojima je nacizam oduzeo razum kažu:“ Pa nismo mogli zajedno“.

Besmisleno je i danas takve pitati ko to nije mogao zajedno.

Ponekad bismo dolazeći iz Mostara samo zaustavili auto pred kućom da pozdravimo Miru, Ivicu i djecu jer su nas čekali Slavka i Luka, takodje nasi prijatelji čija je kuća bila na drugoj strani Opuzena. Slavka i Luka su nas napustili a ostavili nam takođe pregršt lijepih uspomena.

Nisam pitao jer znam da će se ovih dana Mira i Ivica opet sa mandarinama u autu zaputiti u Mostar. Bez obzira na granice, otići će da obidju prijatelje kao što su to radili decenijama. Nisam više siguran koliko im je dugačka lista, jer nekih nema više u Mostaru. Ali znam sigurno da će svratiti do Vlade i Huse.

Ni rat, ni godine, pa čak ni razdaljina u hiljadam kilometara, ne mogu pokvariti prijateljstva ako su bila prava.

Nisu naravno u ovoj priči važne mandarine koliko sjećanja na drage prijetelje. Neka Miru i Ivicu zdravlje posluži da jos dugo mogu nositi mandarine prijateljima u Mostaru.

Natočićemo čaše kao nekad i nazdraviti jedni drugima makar kroz telefonsku liniju.

Živjeli!.

Semir Kazazić

Novembar 2012 u Torontu

Foto: NZR