Marinko Čulić: Kad se referendumska olovka pretvori u fašistoidni pendrek

Povezani članci

• Vehid Jahić: Cirkus u vrhu Federacije
• Sjećanje na ljudsku i intelektualnu gromadu Nijaza Durakovića
• Božica Jelušić: PREDVEČERJE U SUZI
• SAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM
• U povodu jednog (gotovo) prešućenog blagdana: DAN POBJEDE MORA POBIJEDITI
• Slučaj KGK ili Tko sere gelere?

Kada većina izađe na birališta ne zato da bi afirmirala neko svoje pravo, nego da bi odbacila i ponizila pravo manjine, to više nije referendum nego, dozvoljavam si jedan novi izraz – preferendum.

Najprije jedno poučno povijesno podsjećanje.Hitler se 1934. dao imenovati njemačkim vođom (Führer), a dvije godine kasnije vojno je upao u Rajnsku oblast, dotad pod upravom Lige naroda. Prvo je bilo važno kao ključni korak u instaliranju nacizma u Njemačkoj, a drugo u njegovoj ekspanziji izvan njemačkih granica, ali za ovu temu puno je važnije nešto treće. Obje ove Hitlerove odluke potvrđene su referendumom njemačkog naroda, zbog čega Njemačka sve do današnjih dana ne dopušta referendume na razini države. Naravno da iz ovog njemačkog iskustva ne treba praviti općevažeći kanon, ne prave ga, uostalom, ni sami Nijemci. Hitler je i na vlast došao voljom naroda na parlamentarnim izborima, pa njemačkom zakonodavcu ne pada na pamet da zbog toga zabrani takve izbore. Ali sada, kada se i u Hrvatskoj referendumom pokušavaju u Ustav uglaviti heteroseksualni brakovi kao jedino važeći i dopušteni, nije loše imati na umu da se i u današnjoj, načelno antifašističkoj i antirasističkoj Evropi, referendumska olovka zna pretvoriti u fašistoidni pendrek.

Prije desetak godina, Slovenci su referendumom izglasali da se “izbrisanima” ne vrate elementarna građanska i ljudska prava, kako je nalagala odluka slovenskog Ustavnog suda, a nekoliko godina poslije, Švicarci su na isti način zabranili gradnju minareta u ovoj wannabe multinacionalnoj i multikonfesionalnoj zemlji. Slovenija zbog toga ima velika okapanja s evropskim sudstvom, koje je naredilo obeštećenje “izbrisanih”, ali kako se vlasti očito ne žele zamjeriti, je li, suverenoj volji naroda, odredile su sramotno obeštećenje od jednog eura po danu. “Izbrisani” su tako formalno vraćeni u okvire pravne države, ali sasvim bezvoljno i na ulaz koji izgleda prikladnije za marvu nego za ljude. Koliko mi je poznato, ni sa zabranom minareta u Švicarskoj nije drukčije, ali odande barem dolazi jedan svijetli primjer koji može biti koristan i za rastjerivanje referendumskog mraka u Hrvatskoj. U poznatom skijališnom centru Wengenu građani su peticijom također izglasali zabranu gradnje minareta, iako ih je u cijeloj zemlji svega četiri, ali je mjesni sud ukinuo tu zabranu i odobrio gradnju. Poslije je i to spomenutim državnim referendumom stavljeno van snage, ali je ovim barem ucrtan dragocjeni trag kako se uređene države trebaju postaviti kada se volja većine građana pokaže kao prijetnja manjini.

Ovih je dana tim tragom krenula i Francuska, gdje su na najavu legaliziranja istospolnih brakova desnica i Crkva izvele na ulice stotine tisuća bijesnih demonstranata. Ali su vlasti mirno i rutinirano pustile da se demonstranti istutnje pariškim ulicama i zatim donijele spomenutu legalizaciju, ne promijenivši u njoj nijednu točku i zarez. Hollandeovi socijalisti time su obranili reputaciju Francuske kao najsekularnije države u Evropi, što se sasvim uklapa u činjenicu da je u njoj rođena i današnja agenda ljudskih prava i sloboda, uključujući načelnu zaštitu manjina i odvojenost države i crkve. Istinabog, Francuzi nisu prvi legalizirali istospolne brakove, štoviše, pretekla ih je i turbokatolička Španjolska, a za dlaku i Velika Britanija, u kojoj formalno čak postoji klasična teokracija (na čelu engleske crkve je svjetovni vladar, monarh), iako se stvarno radi o vrlo laičkoj državi. No sada, kada je to učinila i Francuska, sasvim sigurno će se razvezati niz novih legalizacija gay brakova i u drugim zemljama, pa se već i Slovenija, u kojoj je sramota s “izbrisanima” u međuvremenu podebljana i referendumskom zabranom usvajanja djece gay parovima, osigurala od daljnjih blamaža. Ubuduće, odlučeno je, referendumi više neće smjeti biti raspisivani ako se njima dovode u pitanje zajamčena ljudska prava i slobode.

Sada isto to ima namjeru učiniti i koalicijska vlast u Hrvatskoj, ali u puno težim okolnostima, jer nema na svojoj strani opoziciju. Ova se priklonila Crkvi i inicijatorima referenduma kojim bi se u Ustav uglavila definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Da bi ovo spriječila, Milanovićeva će vlada, po svemu sudeći, ići na donošenje posebnog zakona, koji koalicija može i sama izglasati, a ne na promjenu Ustava, za što bi joj trebala podrška parlamentarne manjine. Time bi se izbjeglo raspisivanje ovog referenduma i trajno zabranilo buduće slične, što je, doduše, pravno dvojbeno, jer se zakonom zadire u ustavnu kategoriju referenduma, a osim toga vjerojatno se može primijeniti samo na buduće referendume, ne i na ovaj. Zato je vjerojatno u pravu jedanaestorica hrvatskih ustavnih stručnjaka koji smatraju da referendum s ovakvom definicijom braka mora biti raspisan. Ali u pravu su samo ako se Ustav štreberski usko interpretira. Jasno je, naime, da referendum sa svim malignim zloupotrebama koje sam ovdje spomenuo nije nikakva konstitucionalna sveta krava kojoj treba žrtvovati ijedno ljudsko pravo, pa i pravo na gay brakove. A ako je ova jedanaestorica ustavnih stručnjaka mišljenja da ipak treba, onda je u njihovim glavama zajedno manje soli nego u glavi onog suca iz Wengena koji je bez pardona poništio peticiju o zabrani minareta. Čovjek je jednostavno shvatio da kada većina izađe na birališta ne zato da bi afirmirala neko svoje pravo, nego da bi odbacila i ponizila pravo manjine, to više nije referendum nego, dozvoljavam si jedan novi izraz – preferendum. Dakle, grubo preferiranje većine na štetu manjine, čemu pravna, a pogotovo ustavnopravna struka ne bi smjela držati svijeću, kao ova naša. Nego sasijecati to kada god i gdje god se dogodi.

U hrvatskom slučaju to je tim jasnije što aktualna vlast ne namjerava, barem zasad, legalizirati istospolne brakove pod tim imenom, niti im zajamčiti sva prava koja uživaju heteroseksualni parovi. Ako se unatoč tome želi progurati ustavna definicija braka kao monopolnog prava raznospolnih parova, onda je namjera ovih dobro organiziranih referendumskih događanja očito u sljedećem. Izvesti pokaznu vježbu koja će dokazati da antisekularna Hrvatska ima više “divizija” od sekularne. Nešto mi govori da i u Vatikanu sigurno gledaju sa simpatijama na ovo propinjanje straight Hrvatske protiv “pederskih” Španjolske, Francuske, Velike Britanije, Nizozemske… čime se jača blok kršćanskih pravovjernika koji su ozakonili monopol heteroseksualnog braka, poput Poljske, Mađarske, baltičkih zemalja pa, hm, i Srbije. Ova zadnja posebno je zanimljiva jer je dosad bila s vanjske strane hrvatskog “predziđa kršćanstva”, a sada se, gle čuda, grle balkanski istok i zapad u nekoj vrsti antipederskog, preciznije klerohomofobnog bratstva i jedinstva. Dvije strane su sada, nakon svega, očito jedino tome i dorasle.

Novosti