Ladislav Babić prozvao me da „dajem vjetar u leđa desničarima“ tekstom o ćirilici u Vukovaru, što me stavlja u pomalo neobičnu situaciju, jer me se u pravilu optužuje za suprotno, ali, dobro, mogu se s time nositi. Puno teže mi je shvatiti optužbu da sam navodno napao stav Snježane Kordić da „ćirilica u Vukovaru nije znak dvojezičnosti“, jer, vidi vraga, i ja mislim da „ćirilica u Vukovaru nije znak dvojezičnosti“.
Ali, tko sam ja da tumačim vlastite stavove, kada postoje kvalificiraniji čitači onoga što sam napisao? Istinabog, gospodin Babić čini pritom ono što ja navodno činim Snježani Kordić, a to je da krivo interpretira rečenicu-dvije koje sam o tome napisao, i to tako što me stavlja u isti koš s hrvatskim političarima koji uvođenje ćirilice u Vukovaru tretiraju kao dvojezičnost. Ne znam odakle je to izvukao, jer sam u tekstu „Ako talijanski nije fašistički, ni ćirilica nije četnička“ izrijekom rekao da hrvatski i srpski smatram istim jezikom. Ponavljam, i-s-t-i-m. Dakle, ja s tom gospodom nemam ništa, ali to ne znači da ću se automatski složiti sa svim što kažu njihovi oponenti, u ovom slučaju ni s Ladislavom Babićem. Pa, onoliko koliko on vjerno iznosi stavove Snježane Kordić – ni s njom.
A to s čime se ne slažem, sada ću ja sebi dozvoliti da malo reinterpretiram, je što se ćirilicu u Vukovaru i šire u Hrvatskoj tretira kao nešto nametnuto Srbima, još gore, kao neku vrstu „žute zvijezde“ kojom su oni obilježeni i separirani iz hrvatskog društva. To, naravno, nije točno. Ona je dio vjekovne hrvatsko-srpske kulturne baštine, a ovim se samo ide niz dlaku i bez toga žalosno raširenom mišljenju u hrvatskoj javnosti po kojem je ćirilica nešto strano i odurno, ili naprosto toliko „srpsko“ da tome ne treba ništa dodati. Usto, takav stav je i na drugi način prilično ekstravagantan, jer ispada da predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj na neki malo poznat, ali svakako opskuran način, šuruju ne samo s vlastima nego i s najgorom hrvatskom desnicom, što se manje-više otvoreno i kaže, pa je iverje te preteške optužbe, eto, okrznulo i mene. Ali, nije to jedino što se ovim otvara.
Ako je ćirilica nekakav identitetski madež koji je državna vlast svjesno odredila Srbima u Hrvatskoj, onda su to i sve srpske institucije koje danas postoje, bez obzira što neke imaju stoljetnu tradiciju, pa i tjednik Novosti u kojem ja pišem. A ovaj, poznato je sigurno i gospodinu Babiću, tako „dobro“ surađuje s tim vlastima da su sasvim nedavno iz onog dijela državnog vrha koji se smjestio na Pantovčaku potekle ozbiljne inicijative da mu se onemogući izlaženje. A s desnicom je u još i „boljim“ odnosima, jer mu je ona već dolazila i pod redakcijske prozore s neskrivenom namjerom da ga, ako se ikako bude dalo, zbriše. Eto, iz jedne male jezične rasprave svašta se iskopililo, možda i više nego što je gospodin Babić htio. A nije trebalo da se u raspravu ubacilo i malo povijesne komparativistike, pa da se, recimo, zapitalo da li su natpisi na dva pisma, latinici i ćirilici, stavljali Srbima „žutu zvijezdu“ i u socijalističkoj Hrvatskoj?
U njoj je, podsjećam, jezik kojim govore Hrvati i Srbi imao zajedničko ime – dakle, točno onako kako gospodin Babić, i ja zajedno s njim, hoće – pa su natpisi na dva pisma ipak postojali. Štoviše, s obzirom da su Srbi imali status konstitutivnog naroda, a ne manjine, ti su natpisi postavljani bez obzira bili Srbi negdje u ovolikom ili onolikom broju. To bi po mome sudu, a drago mi je vidjeti ne samo po mome, i danas bilo najbolje rješenje.
