Marinko Čulić: Nova sanaderizacija

Marinko Čulić
Autor 18.6.2017. u 10:29

Marinko Čulić: Nova sanaderizacija

Povezivanje HDZ-a s mikroskopskim ostacima HNS-a nije bogzna kakvo jamstvo modernizacije i liberalizacije Plenkovićeve stranke. Ali ako se ima na umu bijes koji se zbog toga gomila među klerikalističkim sljedbama Stiera, Petrova, Markić i ostalih, možda nade za to ipak ima

Piše: Marinko  Čulić- Novosti

Da scena kada razočarani aktivisti Hrvatske narodne stranke ostavljaju pogrebne svijeće pred sjedištem svoje dojučerašnje stranke jedan je od najefektnijih, vjerojatno i najefektniji politički hepening u posljednjih četvrt stoljeća. Efektan je prije svega zato što HNS-ovo pretrčavanje HDZ-u zbilja znači političku smrt ove stranke, prve iz lijevog spektra koja je prišla ovoj ultrakonzervativnoj, povremeno i granično fašističkoj stranci. Efektan je i zato što se to dogodilo na osobito sramotan način, jer je HNS bio među inicijatorima opoziva vlade Andreja Plenkovića, a onda joj, kao da ništa nije bilo, postao strateški partner i garant opstanka. Efektan je napokon i zato što su HNS-ovci zaradili svoje saborske mandate na listama SDP-a, a onda prišli njegovom glavnom rivalu, iako su se i posebnim sporazumom obavezali da to ni po koju cijenu neće napraviti. Zato je čak i mostograditelj nove hrvatske političke scene Božo Petrov napokon dočekao da u nečemu bude u pravu, izjavivši da je HNS ovim napravio tvorno djelo političke prostitucije, jer niže od toga se zaista ne može pasti. Ali, žalibože, to je i jedino u čemu je Petrov u pravu, kao da je želio potvrditi onu izreku o strijelcu koji je pogodivši cilj promašio sve ostalo.

Jer ovdje se uopće ne radi o HNS-u nego o HDZ-u, a onda preko njega još i o samome Mostu. Riječ je o tome je li HDZ ovim najnovijim zaokretom prema HNS-u napravio zbilja zaokret prema političkom centru, ili se sve svodi na to da se nekako skrpi tanka saborska većina do prve prilike kada će ona opet početi visjeti. Petrov bi možda mogao, iako sumnjam da hoće, razmisliti i o tome radi li se ovdje samo o tome, pitanju parlamentarne većine, ili i o vrsti, kvaliteti te većine. Plenković je, naime, već imao većinu, i to puno solidniju, s Mostom, pa se toga odrekao, naizgled iracionalno i hazarderski, ali je li baš tako. Po svemu sudeći, premijer je išao na sasvim novu vrstu većine, jer mu ona stara nije donosila što je htio. Most je, naime, jednako konzervativna stranka kao HDZ, u nekim stvarima i konzervativnija i klerikalnija od njega, a ako želi promijeniti iznutra i vlastitu stranku, treba mu netko s liberalnim amblemom i s istim takvim kvalifikacijama među glavnim evropskim političkim strankama. A to je HNS. Istina, to je neki sasvim novi, okrnjeni HNS, bez glavnih stranačkih vedeta, Vesne Pusić, Anke Mrak Taritaš, GoranaBeusa Richembergha i Nade Turine Đurić. Ali u širem smislu čak i sada kada su ovo četvero (samo) isključeni iz HNS-a, oni u velikoj mjeri ostaju dio ove priče.

Treba podsjetiti da je u vrijeme najrigidnijeg tuđmanizma Vesna Pusić izašla s idejom o ‘drugoj tranziciji’ koju bi pokrenule glavne stranke ljevice i progresističkog dijela desnice, a kako su joj kao putokazi služili primjeri Španjolske i Portugala, nazvala je to ‘mediteranskom tranzicijom’. Moram priznati da mi se ta ideja tada, prije dvadesetak godina, uopće nije svidjela, smatrao sam je umalo pa kukavičkim kompromiserstvom, uvjeren da će sam tok narednih godina otići puno dalje od toga i učiniti bespredmetnim takve konstrukcije. Eh, kako sam bio naivan, a ako hoćete, pristajem i na neki gori pridjev. Jer evo, dva desetljeća poslije imamo ustašku ploču na ulazu u Jasenovac, a najgora katolička, zapravo pseudokatolička desnica zauzela je sve prilaze nacionalnoj reformi školstva i samo što nije započela realizirati najnakazniju vrstu nazovibožje države u ovoj zemlji. Uživaju i potporu nekih od najviših prvokategornika državne vlasti, prvenstveno Davora Ive Stiera, iz pozadine i Mire Kovača, Darka Milinovića i sličnih, naravno i neizostavnih Željke Markić, Vice Batarela i tako tog soja. Svi oni, što otvoreno, što manje otvoreno, sada kidišu na Plenkovića, nazivajući ga najgorim imenima, od udbaša do izdajnika i ne znam čega.

To aktualizira moju staru tezu, koju i ovdje ponavljam, a to je da nema demokratizacije ove zemlje dok se to ne odobri, izrijekom ili prešutno, iz HDZ-a. U ovom slučaju to odobrenje očekuje se od šefa HDZ-a i premijera Plenkovića. I baš o tome se ovdje radi. Ako je njemu doista stalo ne samo do većine u parlamentu, koju je s Mostom imao puno više nego s HNS-om, nego mu je još više stalo do drukčije većine, onda on u osnovi ponavlja ono što je svojedobno napravio Ivo Sanader, što se čak i simbolički poklopilo s time da se ispričao nacionalnim manjinama zbog uvreda lajavog Ivana Pernara, ali i Milijana Brkića (ne spominjući, doduše, poimence ni prvoga ni drugoga). To ne znači da Plenković sada gazi stopama koje je utabao Sanader, naprotiv, prije u oči upadaju razlike među njima. Sanader je imao petlje igrati bijelim figurama, naprosto zato što je imao veći autoritet, a i okolnosti pristupnih pregovora s Evropskom unijom išle su mu na ruku. I zato je vukao poteze bez puno osvrtanja na to kakve će posljedice izazvati. Plenković, naprotiv, više voli crne figure, drugim riječima defenziva mu više odgovara, ali to nije jalovo povlačenje, nego aktivno čekanje da drugi naprave grešku.

I dobro mu to ide. Tako je matirao Most, puštajući da njegov ultrakonzervativizam i klerikalizam postanu javno vidljivi, tako drži u šaci Brkića, a tako je u krajnjoj liniji maknuo sa stranačkog horizonta i Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih i Željka Glasnovića. Sada je otišao i Stier, doduše ostajući službeno član HDZ-a, ali s ambicijom da ga iznutra mijenja u pravcu nekakve ‘demokršćanske’ stranke. Naravno, HDZ je uvijek bio narodnjačka, pučka stranka, nikada demokršćanska, niti je zamislivo da to postane, barem ne u smislu, što se sada očito hoće, da bude skutonoša Katoličke crkve i raznih uimeobiteljaških, opusdeiovskih i sličnih koterija i sljedbi. To nije dopuštao Sanader, nije ni Jadranka Kosor, a što je najvažnije, to nije dopuštao Franjo Tuđman. Zato je Stier zapravo napravio veliku uslugu Plenkoviću, iako sumnjam da je toga svjestan. Ako je, naime, povezivanje HDZ-a sa slabašnim, mikroskopskim ostacima HNS-a nedovoljno jamstvo da se Plenkovićeva stranka modernizira i mijenja u pravcu boljih evropskih primjera, evo, molim, nabrijanih radikala oko Stiera, Petrova, Markićke i sličnih da svojim bijesom potvrde da bi možda zbilja moglo biti tako.

Sada još jedino ostaje da se vidi je li sve ovo dovoljno. Nije dovoljno. Nije dovoljno da Plenković samo preko ‘korisnih budala’ s desnice dokazuje da je ono što sada radi vrijedno široke podrške. Traži se više, a to je da počne vući aktivne poteze, dakle da, vratit ću se spomenutoj metafori, pređe s igre crnim na igru bijelim figurama. To s obzirom na silno nabujalu i ojačanu desnicu, posebno klerikalnu, nakon odlaska Sanadera nije nimalo lako, naprotiv, traži dosta osobne hrabrosti. Ali valjda Plenkoviću ne treba objašnjavati da se baš to od njega sada i očekuje.

Marinko Čulić
Autor 18.6.2017. u 10:29