Marinko Čulić: Vlada radi za korist krupnog kapitala i parakapitalističkih institucija (Crkva)

Autor 22.4.2012. u 11:02

Marinko Čulić: Vlada radi za korist krupnog kapitala i parakapitalističkih institucija (Crkva)

Da, lako se složiti s onima koji pozdravljaju odluku Milanovićeve Vlade o zabrani održavanja summita evropske nacifašističke internacionale u Zagrebu. Štoviše, moglo bi se reći da je to najbolja i najodvažnija među svim odlukama koje je njegova Vlada dosad donijela. Doduše, konkurencija je tu tako slaba i nikakva da to i nije neki podvig. Pogotovo ako to usporediš s razočaravajućim paketom ekonomskih mjera, gdje ima i tako jadnih stvari kao praktički besplatno zapošljavanje početnika, što je dosad nezabilježen primjer samoponižavanja ove zemlje. Ironija je da to danas čini, o čemu ću malo kasnije, vjerojatno i važniji supstrat fašizma od mahanja stiliziranim hitlerovskim zastavama.

Ali kako Hrvatska tradicionalno kasni u prepoznavanju znakova vremena, bilo je, eto, jednostavnije zabraniti nacistima da nekako u isto vrijeme kao 1941. uđu u Zagreb, i tako se pokuša na to staviti točku. Dakako, u ovakvim stvarima zabrane su samo dio, i to manji, rješenja. U postojbini nacizma, Njemačkoj, pronacističke stranke su tolerirane, ali je duh antifašizma ondje prožeo i stranke najkonzervativnije desnice, pa se pamti da je nekadašnji kancelar Helmut Kohl došao osobno prosvjedovati protiv jednog uličnog skupa neonacista i prkosno izdržao bombardiranje kišom jaja kojom su ga ovi obasuli. Kod nas je obratno. Pronacističke (proustaške) stranke formalno nisu dopuštene, ali uz toliko “gumeno” tumačenje duha propisa da vlasti, uključujući lijeve, ili naročito njih, nikada nisu preuzele ozbiljan rizik da se sukobe s recidivima nacifašizma. Pa makar i po tako ništavnu cijenu da budu gađane porcijom žumanjaka i bjelanjaka. Sada je Milanovićeva Vlada napravila prvi iskorak, ali, kako mnogi primjećuju, više zato što su je na to prisilile male ali glasne građanske inicijative, a ne zato što je to sama željela.

Kada bi to bilo iole ozbiljno, sada bi trebalo pitati gdje je isparila odlučnost SDP-a i uopće lijeve opozicije. Ali pitanje je neozbiljno, jer te odlučnosti u ovih dvadesetak godina nikada nije bilo, upravo suprotno – iako je ljevica i ovdje, kao i drugdje, jedna od prvih meta neofašista, baš je ona u Hrvatskoj bila ključna za njihovo legitimiziranje. Primjer Bleiburga, koji su prvi put od 1990. posjetili i predsjednik države i premijer, tu je nezaobilazan. Naravno da Bleiburg, kao jedan od zaglavnih mitologema Hrvatske danas, ne bi bio moguć da ga u svojoj revizionističkoj zipki nisu odnjihali hrvatska desnica i osobno Tuđman. Ali za razliku od Račana, Tuđman je instrumentalizirao Bleiburg, a ne obratno, dakle nije dozvoljavao da mu novoustaše vode državnu politiku i kvare ideju pomirbe. Zato se bijesno istresao na desne “povjesničare” koji su napumpavali žrtve Bleiburga na nekoliko stotina tisuća (u “Bespućima” on je to sveo na svega 30.000 do 40.000), a osobno nikada nije onamo otišao. Nasuprot tome, oba SDP-ova premijera (Račan i Milanović) ondje su se bogobojažljivo pojavila, Račan je pred tamošnjim spomenikom čak kleknuo, što je bilo neukusno repliciranje Brandtove geste u Varšavskom getu i u osnovi je odražavalo želju da se blajburški mit čak preuzme od filoustaške desnice.

Naravno da taj plan nije mogao upaliti, pa ipak, trebalo je proći cijelo desetljeće da Milanović, pritisnut inicijativom Danijela Ivina da se opozove pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburgom, izjavi kako je tamošnja komemoracija neprihvatljiva, jer odaje pijetet ustaškoj vojsci, a ne nevinim žrtvama. Dobro jutro! Pa i kada je Milanović posjetio Bleiburg, mogao je na tamošnjem spomeniku vidjeti da je posvećen baš toj vojsci, a ne žrtvama, što nije slučajno, jer su u tim stvarima tvorci blajburškog mita puno precizniji od nominalne hrvatske ljevice.

Zato hrvatski premijer samo misli da se sretno izvukao iz ove nesretne priče, a zapravo se nije izvukao ni iz čega. Da bi to bilo moguće, trebalo bi ispuniti tri eliminatorna uvjeta. Prvo, nakon što su dugo udvorički mucali o hrvatskom fašizmu, SDP i Kukuriku morali bi napokon jasno reći što im znači hrvatski antifašizam. Da li on i dalje postoji kao središnje svjetonazorsko određenje ljevice danas i ovdje, i da li je policijska zabrana neonacističkih skupova najviše što je ona u tom smislu sposobna napraviti. Drugim riječima, ako je svojedobno Rastko Močnik napisao knjigu “Koliko fašizma?”, pokazujući da se fašizam može obnavljati i u formalno antifašističkom okruženju, onda se mora postaviti pitanje da li u takvom okruženju, ako ga se pasivno servisira kao kod nas, antifašizam uopće ima pravu šansu, dakle – koliko antifašizma?

Koliko antifašizma ima u činjenici da je on ugrađen u hrvatski Ustav, ali su stadionska skandiranja “Za dom spremni” i “Ubij Srbina” postala redovni oblik javnog komuniciranja? A da se od ove vlasti eventualno mogu očekivati opet samo zabrane, bez elementarne spremnosti da se analizira što ti uzvici zapravo znače i da se s tim uđe u sadržajni, idejni duel. Koliko, dalje, antifašizma može biti ako nakon HČSP-ovog polaganja vijenca u slavu NDH saznajemo da postoji nešto što se zove grobnicom Hrvatske vojske 1941-45, pa se čovjek pita koja je i čija je to vojska? Partizanska svakako nije, jer Miljkovi fašisti sigurno ne bi došli njoj iskazati počast. E, onda bi Milanović i Josipović, cijela garnitura koja je danas na vlasti, morali javno izreći da oni priznaju samo tu, partizansku vojsku i nikoga drugoga. Točka.

Idemo na drugi uvjet koji bi samoušutkani kukurikavci trebali ispuniti. To je da se jasno očituju prema solidariziranju neonacista u Zagrebu s Antom Gotovinom i Mladenom Markačem. Prilike za to bilo je i dosad, ponajprije kada su, recimo, pojedine braniteljske udruge organizirale hodočašća od Vukovara do Bleiburga, uvijek uz respektabilnu minutažu na nacionalnoj televiziji. Nisu, dakle, Miljkov HČSP i njihova neonacistička svojta jedini koji misle da su Domovinski rat i današnja hrvatska država samo nastavak ustaškog pokreta i NDH, a za tu gromovitu tezu oprezno pijukanje kukurikavaca naprosto ne može biti dovoljan odgovor. Nije dovoljan odgovor na sve ovo ni staviti poklopac frazom kako je Domovinski rat nastavak borbe hrvatskih antifašista, a ne NDH. Jer, antifašistička borba nije poznavala ni u natruhama nešto što bi se zvalo etničkim čišćenjem, a u Domovinskom ratu toga je itekako bilo. Zato je Tuđmanova zamisao “Oluje” zasnovana na ideji “obrambene agresije protiv srpstva”, koju je iznio u “Bespućima”, bez ikakve sumnje imala fašistoidne primjese. Uostalom, nisu se hrvatski neonacisti pojavili na zagrebačkim ulicama danas, nego još u Tuđmanovo vrijeme (kada u Evropi sličnih svatova gotovo da uopće nije bilo), samo što ih je on efikasnije instrumentalizirao i kontrolirao nego sadašnja vlast. Ona o tome toliko nesuvislo bunca da je u rješenju o zabrani okupljanja neonacista ministar Ranko Ostojić to obrazložio i takvim nedotupavostima da oni šire mržnju i potiču nasilje prema “neistomišljenicima”. Naravno da je to notorna neistina, gotovo ravna zaumnoj tvrdnji današnjih ustašoida da su u Jasenovcu završavali “politički protivnici” tadašnje hrvatske države, a ne oni koje se proganjalo i eliminiralo samo zato što su bili “krive” nacionalnosti ili vjere.

Napokon, treći uvjet koji bi sadašnja vlast trebala ispuniti da bi je se moglo smatrati antifašističkom tiče se današnjeg grabežnog kapitalizma, koji izaziva toliko socijalno raslojavanje da bi država trebala hitno intervenirati. I ona zbilja intervenira. Ali u korist krupnog kapitala i parakapitalističkih institucija (Crkva), dok se radništvu i srednjem sloju nameću odricanja kao u nekoj kapitalističkoj inačici “ratnog komunizma”, a sindikati samo što se ne sumnjiče za protudržavno djelovanje. Kada se ovome doda i galopirajuća ekonomska kolonizacija zemlje, gotovo da su na okupu svi simptomi vajmarizacije zemlje, a prespavati to, pa i Čačićevu otvorenu najavu “gestapovskih mjera” u ekonomiji, znači riskirati mnogo, pa i previše. Čak i to da nas sutra probudi bat puno zlokobnijih marševa od onog koji smo ovih dana gledali.

 Novosti

Autor 22.4.2012. u 11:02